I s doktoratom se u Hrvatskoj kopa po smeću

U večernjem listu (elektronsko izdanje) od 8. veljače 2015. pročitao sam članak pod naslovom: „ Imam četiri diplome, a živim od kopanja po smeću" U njemu se opisuje tragična sudbina dr. sc. Margarete Matijević, bivše suradnice Instituta za hrvatsku povijest, odakle je istjerana. Sada je bez posla i kako bi opstala kopa po kantama za smeće i traži plastične bočice.Citiram njezinu ispovijed, donesenu u navedenom članku:

„U hrvatskom institutu za povijest radila sam 12 godina. Došla sam kao prva violina, a onda mi je istekao ugovor na određeno vrijeme... – Hoćete li ih kupiti? Može sve zajedno ili jednu po jednu. Prodajem ih – sa smiješkom, kojim prikriva gorčinu, govori nam, grleći svoje četiri diplome,39-godišnja Margareta Matijević. – O, bože, postat ću čovjek-slučaj – mrmlja si potom u bradu. Rukom pokušava obuzdati tamnu kovrčavu kosu, zavirujući u kontejnere kod zagrebačke "Kockice". ... – Ma dobro sam, dobro se sa svim tim nosim, ali ponekad mi bude teško... O, bože, stvarno ću postati čovjek-slučaj – kaže tiho spremajući svoje diplome u ruksak. U Institutu za povijest bavila se crkvenom poviješću 19. i 20 stoljeća i samouvjereno tvrdi: – Bila sam najkompetentnija za taj posao. No, na razvoj karijere znanstvenog novaka presudan utjecaj ima šef, a ona se, kaže, sa svojim i nije usrećila. Umjesto da je potiče i da joj pomaže, preskakao ju je kad je trebalo ići na seminare, usavršavanja, a kad bi i išla, za nju nije bilo dnevnica. ... – Presudna je ta umreženost, rodbinske i prijateljske veze su ključ svega. Nisam imala uvjete za rad, u arhiv u Beograd, gdje je za moj rad iznimno važna građa, išla sam samo jedanput, i to malo prije nego što je moj šef otišao u mirovinu... Da sam imala boljeg šefa i bolje uvjete, mogla sam biti prva violina, jer sam tamo došla kao najbolji student... To me boli. Taj posao volim i to me žulja, jako – kroz suze će, a na pitanje od čega živi, pomalo nevoljko priznaje: – Od minusa na računu i toga što skupim. Prvo sam počela prodavati svoje stvari koje su mi se činile kao višak, torbu, cipele, odjeću.... Znate, svaka žena u ormaru ima dosta toga što ne koristi. Tako je bilo i kod mene, a onda sam počela prekopavati po kontejnerima. Nedavno sam našla ploču za pikado. Prodala sam je odmah za 30 kuna. Dobro se prodaju cipele, odjeća, ma bilo što. Nedavno sam našla hrpu knjiga – prepričava Margareta".

Pokušao sam reagirati na članak, ali da bih to učinio redakcija traži tzv. „pasvord" pa e-mail, pa ovo i ono, a dio toga nisam razumio, pa je pokušaj propao. Stoga InstitutPoznajem neke kolege iz Instituta za povijest i doživljavam ih kao normalne ljude. Među njima je i dr. sc. Stjepan Matković, bivši ravnatelj Instituta. Ugodan je i plemenit mladi znanstvenik. Tu je i moj kolega iz studentskih dana, dr. sc. Zdravko Dizdar, sjajan povjesničar i dobar čovjek. Molio bi ih da se javno očituju o slučaju dr. Matijević.posredstvom Portala HKV-a ponavljam reagiranje, vođen sućutnošću prema ugroženoj povjesničarki, ali i velikom ogorčenošću kao čovjek i građanin RH.

Čitajući ovaj članak o teškoj životnoj situaciji dr. sc.Margarete Matijević, čovjek ostaje bez daha. Nešto tu ne štima! Ili smo svi mi postali neubrojivi ili je riječ o zločinu. Zar je moguće da danas u 21. stoljeću, ovdje, u jednoj europskoj zemlji, osoba s doktoratom znanosti i dva završena studija, kopa po kantama za smeće kako ne bi umrla od gladi? Ne rugam se ovakvom načinu opstanka, jer je vrijeme strašne ekonomske krize i preko 300 000 je ljudi bez posla.

Jezivo se osjećam zbog toga što je riječ o članici znanstvene zajednice, doktorici znanosti, povjesničarki koja je u godinama kada se pišu važne historiografske studije.

Poznajem neke kolege iz Instituta za povijest i doživljavam ih kao normalne ljude. Među njima je i dr. sc. Stjepan Matković, bivši ravnatelj Instituta. Ugodan je i plemenit mladi znanstvenik. Tu je i moj kolega iz studentskih dana, dr. sc. Zdravko Dizdar, sjajan povjesničar i dobar čovjek. Molio bi ih da se javno očituju o slučaju dr. Matijević.

Ujedno bi molio sve institucije i ustanove koje su u mogućnosti zaposliti ovu znanstvenicu (mit respect: ako je s njom „sve u redu") da to učine što prije, jer ovaj je članak nacionalna sramota. Ako je izmišljen radi nekih dnevno-političkih razloga, dok je u stvarnosti navedena gospođa sam skrivila nedaće koje su je snašle, a novinar je to prešutio kako bi ju pretvorio u žrtvu, onda je to veliki škandal.

Đuro Vidmarović