Gojko Sušac

Navršila se godina dan od smrti velikog hrvatskog pjesnika Gojka Sušca (Blatnica kod Čitluka, 25. listopada, 1941. - Zagreb, 11. veljače, 2014.). Da je riječ o nekoj estradnoj zvijezdi čija se umjetnost sastoji u eksponiranju ginekoloških vrijednosti vlastitoga fizikusa, naša bi javnost o tome bila obaviještena do u detalje. Ali koga od mogula što manipuliraju našim medijskim prostorom, uglavnom kao zagađivači, lažci, manipulatori i politikanti, zanima obljetnica smrti jednog samozatajnog pjesnika, bez obzira što je riječ o velikanu hrvatske književnosti.

Sjetili su ga se prijatelji s kojima je provodio posljednje godine života u Utrini, na poznatome mjestu na terasi slastičarnice „Šport", gdje su se oko njega skupljali ljudi željni čuti pametno slovo, kao i oni zločestih nakana koji su mirnog i krhkog pjesnika uznemiravali nelogičnim i protu-hrvatskim polemikama i ordinarnim glupostima. A on je svakome odgovarao mirno, bez povišenog tona, postojan u stavovima i nacionalnim i estetskim premisama. Danas je to mjesto, koje smo u šali nazivali „Gojkova loža"

Gojko je nosio sa sobom notes u koji je zapisivao misli, stihove ili ideje koje bi se pojavile, iz kojih su kasnije stvarane sažete i mudre refleksivne pjesme. Bio je aristokratskog izgleda i držanja, sa sijedom kosom koja se dizala poput aureole iznad visokog umnog čela. Volio je ljude, ali i tišinu. Nerado je odlazio „u grad" na manifestacije i susrete!, ali je s poštovanjem prihvaćao svakoga tko mu se približio, a kolegama po peru nesebično je redigirao pjesme, dijelio savjete i književno ih usmjeravao. O svojim privatnim tegobama malo je govorio. Svoje je tuge čuvao za sebe, a radosti dijelio s drugima.

Gojko Sušac je bio po nastupu i pojavi atipičan Hrvat iz Hercegovine. Bilo je u njemu nešto od profinjene begovske suzdržanosti, istočnjačke tajanstvenosti i mistike. Volio je izaći u kavanu, među ljude, i ondje isijavati svoje poetsko svijetlo. Podsjećao me na neke likove iz Andrićevog djela „Na Drini ćuprija". Pripadao je nekom drugom svijetu, svijetu bez žurbe i pekunijarne depresije. Nosio je teret svoga umirovljeničkog života bez galame i tužaljki. Dok smo ljetom odlazili na godišnje odmore, tko kuda kao rakova djeca, Gojko je ostajao u Zagrebu, vjeran istom mjestu na istoj terasi, svjestan kako nema sredstva za željena putovanja. A želio je posjetiti rodni kraj. Pričao je s ljubavlju o zavičajnim vedutama, o mjestima gdje je ostavio djetinjstvo, ljudima i događajima. A onda bi s uzvišenom ironijom kazao: „Netko mora ostati i čuvati Domovinu".

Gojko Sušac je bio hrvatski „proljećar". Kraće je vrijeme boravio i u zatvoru, što ga je povrijedilo za cijeli život. Nije bio politički bučan, ali je beskrajno bio tužan zbog svega što se dešavalo u Hrvatskoj nakon 2000. odnosno gnjusne dekroatizacije koju su nazivali detuđmanizacija. Vjerovao je u snagu demokracije i bio uvjeren u budućnost Hrvatske kao napredne, složne i kulturne zemlje.
Sušac je cijenio mladog pjesnika, a danas istaknutog književnog kritičara, Davora Šalata. Stoga ću završiti ovo sjećanje njegovim tekstom o Gojku Sušcu.

„Sukladno sveopćoj banalizaciji društvenoga života, ono tajanstveno, tajna sama, u velikoj je mjeri protjerana i iz pjesništva. Nju pak ne bi trebalo shvaćati samo kao nešto okultno, nekakav koloplet nepoznatih sila koje ne mogu stati u naš sve plošniji svijet vječnoga prezenta, realnoga vremena koje je u svom radikalnome redukcionizmu zapravo sve irealnije. Tajna bi zapravo bila i onaj znatno veći dio koji nedostaje vidljivome svijetu, onaj negativ ljudske egzistencije koji je bitno određuje, ali se sve manje zapaža. Baš zbog njezine punine ona se gotovo uopće ne vidi iz naše ispražnjenosti pa su rijetki pjesnici koji uopće i ukazuju na nju, a još rjeđi koji bi da im je cijela poezija sam govor te tajne, njezino materijalno pojavljivanje u jezičnim, odnosno pjesničkim tvorbama.

Takav je pjesnik oduvijek bio Gojko Sušac, čija poezija odgovara u prvom redu spoznajnim nagovorima pa bi je se opravdano moglo proglasiti logocentričnom. No njezin logos nije, kako to kažu antilogocentristi, kakav Vrhovni orijentir, odnosno snažni reflektor koji sve osvjetljava, ali i reducira stvarnost i jezik, nego je posve tajnovit bitak koji doduše sve određuje, ali je sam gotovo potpuno neodrediv. Takav je glavni impuls Suščeva pjesništva i u njegovoj novoj, jedanaestoj zbirci pjesama pod naslovom Ogrlica od inja".

Preminuo Gojko Sušac

Član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i član Društva hrvatskih književnika (DHK) Gojko Sušac preminuo je u utorak, 11. veljače, u Zagrebu, u 73. godini života.

Poštujući njegovu želju, ispraćaj je bio u krugu najuže obitelji u petak, 14. veljače, na groblju Mirogoj, priopćeno je iz Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Gojko Sušac rođen je 25. listopada 1941. u Blatnici, općina Čitluk. Niže razrede osnovne škole pohađao je u rodnom mjestu. Nižu realnu gimnaziju u Čitluku, a višu je pohađao u Ljubuškom.

U to vrijeme započeo je suradnju s književnim časopisima.

Studij hrvatskoga jezika i književnosti, te ruskoga jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Sve do umirovljenja 2007. godine radio je kao srednjoškolski profesor.

1969. godine nakon prve objavljene zbirke pjesama "Korijen" primljen je s nepunih 28 godina u DHK.

1987. primljen je u P.E.N. centar. Prvi je dobitnik nagrade Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne Antun Branko Šimić za knjigu Jutarnja novost 1998. godine.

Objavio je sljedeće knjige: "Korijen" (1968), "Kuća i sjaj" (1973), "Zemaljsko ruho" (1983), "Brijeg i vjeđe" (1986), "Nebeski visak"(1988), "Znak, ime postojanja" (1988), "Bijelo brdo" (1992), "Biti na zemlji" (1995), "Jutarnja novost" (1997), "Svlak groma, šum svile" (2001), "Knjiga štita" (2005), "Ogrlica od inja" (2008).

Ušao je u nekoliko antologija književnosti na hrvatskom jeziku, suprireditelj je antologije hrvatske ratne lirike iz BiH "Nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio" (suprireditelj Šimun Musa), navodi se u priopćenju.

Biografija

Sušac, Gojko, hrvatski pjesnik (Blatnica, BiH, 25. X. 1941 – Zagreb, 11. II. 2014). Diplomirao jugoslavistiku i rusistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1966. U književnosti se javio 1960-ih, u okviru naraštaja okupljenog oko časopisa Razlog. Zbirkama Korijen (1968) i Kuća i sjaj (1973) uveo je transcendentalnu zaokupljenost i motiv šutnje kao okosnicu svoje poezije, obrađene nevezanim stihom i jezgrovitim, lapidarnim izrazom s naglaskom na asonantnosti, što ga smješta u trag hermetičnoga pjesništva i pjesništva zaokupljena temama egzistencije i identiteta, ali i, u domaćoj pjesničkoj tradiciji, u trag A. B. Šimića i M. Dizdara, kao i zapisa sa stećaka (Nebeski visak, 1988; Znak, ime postojanja, 1988). Uobičajeni toposi njegove lirike stoga su kamen, vatra, prag, kuća, zemlja, nebo, korijen, što se u potonjim zbirkama širi na mitske, filozofične i sakralne motive, te postaje sve obilježenije tematizacijom samoga jezika, zbog čega ga se katkad nazivalo ekskluzivnim pjesnikom razlogovskoga naraštaja. U 1990-ima pisao je i pjesme potaknute ratnim zbivanjima. Ostale zbirke: Zemaljsko ruho (1983), Brijeg i vjeđe (1986), Dnevnik blizine (1992), Bijelo brdo (1992), Biti na zemlji (izabrane pjesme, 1995), Jutarnja novost (1997), Svlak groma, šum svile (2001), Knjiga štita (2005), Ogrlica od inja (2008). Objavljivao je i eseje, kritike i osvrte.

U sjećanje na Gojka Sušca: Đuro Vidmarović

Za smrt Gojka Sušca doznali smo nakon što je već bio obavljen ukop – u najužem obiteljskom krugu – tiho i samozatajno onako kako je pokojnik proveo svoj ovozemaljski vijek. Bolovao je približno godinu dana, pomalo se igrajući s bolešću i nedopuštajući da ga se smatra bolesnikom. Najprije se povukao iz svoje višegodišnje „lože" u restoranu Šport na utrinskoj tržnici i zauzeo drugu „poziciju" u Sopotu, blizu svoga doma, da bi potom krenuo u KBC Rebro, a odatle onamo kamo nam je svima poći.

Ostali smo zatečeni njegovom smrću jer nam se činilo kako je neuništiv kao i ova zemlja koju je volio iskreno i bez pričuve, bez velikih gesta i vatrene verbalistike. Svu tu kranjčevićevski duboku bol zbog Domovine pretočio je u pjesme, heraklitovski duboke, misaone, čiste kao izvor Bune i Trebižata, božanski snažne i višeznačne. (Kranjčevića je volio toliko da je sinu jedincu dao njegovo ime.)

O Gojkovoj poetici književni kritičar Davor Šalat ispravno je zaključio kako ta poezija „odgovara u prvom redu spoznajnim nagovorima pa bi je se opravdano moglo proglasiti logocentričnom. No njezin logos nije, kako to kažu antilogocentristi, kakav Vrhovni orijentir, odnosno snažni reflektor koji sve osvjetljava, ali i reducira stvarnost i jezik, nego je posve tajnovit bitak koji doduše sve određuje, ali je sam gotovo potpuno neodrediv".

Hrvatski jezik imao je za Gojka Sušca snagu samobitnosti, gotovo svetosti. Jezik mu je doista bio „kuća bitka". U hrvatskom je jeziku nalazio nacionalne povijesne dubine, nedohvate i ruine, proplamsaje i pera iz krila arhanđela Gabriela, ali i opasne vrtloge i kovitlace, kao i božanske proplamsaje nedostižne nama oko njega. Bio je svećenik hrvatske materinske riječi, njezin žrec i demiurg. Šalat bi kazao: „ u izrazitu bogatstvu svojih jezičnih funkcija i izraznih sredstava, kao posebno stanje jezika Sušac je mogao iskušavati krajnje mogućnosti u verbalizaciji neverbalnoga." Nije ... dakako,bio osamljen u toj namjeri da iskaže ili barem prizove neizrecivo, ali je bio jedan od vrlo rijetkih pjesnika koji si je to postavio za glavni, ako ne i jedini, cilj svoga pjesništva.

Đuro Vidmarović