Diplomacija - veliki problem hrvatske države

Na jednom od hrvatskih portala već se nekoliko tjedana objavljuju prilozi o hrvatskoj diplomaciji i veleposlanicima RH kao najvažnijim predstavnicima naše države u zemljama akreditacije. Izgleda točno obaviješten novinar (pretpostavljam da mu je izvor u MVP-u) navodi imena hrvatskih veleposlanika koji u sadašnje vrijeme obnavljaju tu dužnost, s podatcima o načinu na koji su imenovani, njihovome ljudskom profilu i radnim sposobnostima. U većini slučajeva to su negativni opisi koji su kao takvi podložni provjeri.

Do sada nisam pročitao demanti bilo kojega od imenovanih veleposlanika, kao niti MVP-a. To se može razumjeti kako se s navedenim tekstovima ondje slažu ili ih smatraju nevažnima u skladu s onom arapskom poslovicom „psi laju a karavane prolaze". Autori ovih članaka indirektno plediraju da osobe koje budu imenovane na odgovornu i časnu dužnost veleposlanika imaju odgovarajući kurikul, odnosno životopis koji će garantirati njihov stručan, moralan, odgovoran i domoljuban rad. Oni su Hrvatska u zemlji primateljici.

Tonino Picula zbog ideoloških je razloga uništio cjelokupni veleposlanički kadar mukotrpno stvaran tijekom predsjednikovanja dr. Franje Tuđmana

Kao jedan od bivših veleposlanika, onih iz vremena kada je hrvatski državni poglavar bio dr. Franjo Tuđman, osjećam se odgovornim za ovakve članke. Njihovi autori zanemaruju, ili nisu upoznati s činjenicom da su 2000. i 2001. nove državne vlasti nakon pobjede na trećesiječanjskimizborima, a njihov vrh su činili Stipe Mesić kao predsjednik države, Ivica Račan kao predsjednik Vlade, Tonino Picula kao ministar vanjskih poslova i Dražen Budiša kao predsjednik HSLS-a, koalicijske stranke SDP-u, odgovorni za čišćenje cijelog hrvatskog veleposlaničkog sastava.

Bez obrazloženja ili s otvoreno vulgarnim i nezakonitim obrazloženjem da to čini zbog političkih konotacija,Tonino Picula je uz prethodni dogovor s navedenim dužnosnicima smijenio gotovo sve hrvatske veleposlanike i generalne konzule koje je imenovao predsjednik Tuđman. Time je hrvatska diplomacija bila potpuno obezglavljena, a neki DKP-i na duže su vrijeme bili bez veleposlanika, što je značilo spuštanje međudržavnih odnosa na nižu razinu. Na njihova su mjesta imenovani politički „kvotaši", često opskurne i anonimne osobe.

Predsjednik Tuđman je na veleposlanička mjesta birao ljude ne po stranačkoj, već po intelektualnoj i stručnoj liniji, iz redova staleža i zanimanja, s obrazovanjem i međunarodnim rejtingom, domoljubnog opredjeljenja, kadre obnavljati tu visoku dužnost, ali i dostojne te dužnosti. Ako pogledamo listu prvih poklisara i veleposlanika, a možemo ju vidjeti u knjizi Tvrtka Andrije Mursala, te u 5 knjiga „Priloga za povijest hrvatske diplomacije u prvom desetljeću" koji je objavio „Hrvatski diplomatski klub", možemo se uvjeriti da su prvi hrvatski veleposlanici birani iz redova dokazano sposobnih gospodarstvenika, kulturnih djelatnika, znanstvenika, aristokracije, a tek onda osoba iz HDZ-a.

Bili su to tzv. ne-karijerni diplomati, što znači osobe koje su bile oslobođene drhturavog činovničkog podaništva u hijerarhiji MVP-a i koje su na osnovu vlastitog životnog rada, iskustva i karizme mogle suvereno i hrabro afirmirati Republiku Hrvatsku na međunarodnoj političkoj sceni. Predsjednik Tuđman je dao šansu i diplomatima koji su bili u jugoslavenskoj diplomatskoj službi (SSIP) kao kadar iz hrvatske, ukoliko su prihvatili časno i pošteno služiti Republici Hrvatskoj.

Drugovi Mesić, Račan i Tomčić

Takozvani Tuđmanov veleposlanički kadar stvarao je hrvatsku diplomaciju u najtežim, kako se patetično kaže herojskim vremenima, kada smo kao nova država s međunarodno-pravnim legitimitetom tek izašli na međunarodnu političku scenu na kojoj smo bili nepoznati i gdje se o našoj državi i našem narodu znalo najviše ono što je svijetu servirala jugoslavenska kraljevska, titovska (Budolončarska), a zatim Miloševićeva diplomacija.

Osobno svjedočim kako ni dobronamjerni ljudi na međunarodnoj sceni nisu o Hrvatskoj i Hrvatima puno znali, a ono što su znali bilo je pogrešno. Trebalo je stoga u takvim uvjetima znati predstaviti svoju zemlju i uspostavljati sadržajne i dugoročne bilateralne i multilateralne odnose. Bilo je doduše, nekoliko uvjetno rečeno promašaja i nesnalaženja, ali ogromna većina Tuđmanovih diplomata odlično je odradila svoj posao, ne u interesu bilo koje stranke, već u interesu hrvatske države. I onda, dolazi na vlast neokomunističke udbaško-orjunaške oligarhije koja, umjesto da se osloni na te diplomate, da ih iskoristi kao učitelje, da iskoristi njihovo iskustvo i njihove veze, što bi svaka normalna vlast sa zadovoljstvom činila, baca ih iz službe kao neprijatelje.

Dolazi na čelo MVP-a neki neizbalansirani politolog koji zajedno sa svojim neodgovornim i stranački pristranim šefovima cijeli takav kvalitetni kadar isključuje iz diplomacije. Neki su veleposlanici bili bivši ministri, a nakon što ih je Picula eliminirao, ostali su u Ministarstvu, jer im se bivše radno mjesto ugasilo. Sjećam se jednog takvog kolege (neću mu otkriti ime, kako mu ne bi bilo neugodno) koji je morao dolaziti na posao, ali mu nije dan radni stol, pa čak ni stolica. Čovjek je stajao u kutu, iza leđa nekog činovničića, koji je uživao u njegovom poniženju. Na taj ga se način željelo prinuditi na odlazak iz službe. Nešto slično teško je sresti u civiliziranim zemljama.

Radost je bila beskrajna

Hrvatska veleposlanica iz jedne južnoameričke zemlje najavila se Piculi, jer joj je završio mandat, a bila je svjesna što se dogodilo dolaskom komunista, dala je odmah otkaz. Ovaj se skoro onesvijestio od iznenađenja i počeo buncati o plaći, a kako nije znao ništa o dotičnoj osobi, ona mu je pojasnila svoju poziciju: „Prihvaćajući ponudu da budem veleposlanica RH, morala sam zatvoriti svoju ordinaciju u SAD-u i time se odreći prihoda koji su bili pet puta veći od onih koje sam primala kao veleposlanica. To sam učinila kako bih pomogla svome narodu.". Okrenula se i zauvijek napustila Ministarstvo, a bila je izuzetno uspješan diplomat. Boravkom u Americi imao sam se prilike uvjeriti u kolegičin ugled i požaliti što smo izgubili u diplomaciji osobu njezinih kvaliteta.

Kardinal Jorge Mario Bergoglio u srdačnom razgovoru s hrvatskom veleposlanicom nakon koncelebrirane Sv. Mise koju je predvodio povodom stotog rođendana kardinala Alojzija Stepinca. Prijateljstvo se nastavilo i nakon Bergogliovog izbora za papu

Drugi je slučaj veleposlanik Tvrtko Andrija Mursalo, poslovan čovjek iz Južnoafričke Republike, član vodstva Hrvatskog narodnog vijeća, pisac i rodoljub. On je prihvatio poziv predsjednika Tuđmana i postao poklisar RH, a zatim beleposlanik u Pretoriji. Pri tome se isključio iz biznisa, što je, priznati je, velika žrtva. Svojim poslovnim vezama i osobnim kontaktima s vodećim ljudima tog prostora, odlično je obavljao veleposlaničku dužnost. Kada ga je Picula opozvao, ponudio mu je neko bezvezno mjesto u Ministarstvu, ponovo pokazujući kako uopće nema pojma tko je taj čovjek privatno i što je u životu ostvario. Duhoviti i superiorni Mursalo se nasmijao, zahvalio i napustio Ministarstvo.

Vel. Mursalo s gospođom nakon predaje vjerodajnica predsjedniku JAR-a, Nelsonu Mandeli

O svemu rečenom mogla bi se napisati cijela knjiga. Osobno sam imao jedan susret s ministrom Piculom kojom sam prilikom, jer on nije imao pojma da sam veleposlanik, ustanovio koliko je taj, tada mlađi političar, bio ideološki zadrt i neobaviješten. Nisu bili bolji niti njegovi najbliži suradnici. Jedna od njegovih zamjenica stekla je „slavu" po tome što je na bestijalan način ponizila bivšeg ministra vanjskih poslova, čuvenog liječnika, znanstvenika i veleposlanika, akademika HAZU Zdenka Škrabala. Naredila je da akademik dođe na razgovor u njezin ured u neki prijepodnevni sat, a onda kada je on došao i uljudno se najavio izbacila ga je riječima: „Zar ne vidite da sam zauzeta i da čitam Gloriju. Vi ste HDZ-ovci doista nekulturna čeljad".

Osobno svjedočim kako je jedan od Piculinih pomoćnika na pitanje imam li šanse i dalje raditi u diplomaciji odgovorio da oni nisu došli na vlast da unapređuju hdz-ovsko smeće već da ga čiste. Ti i takvi likovi i danas su na veleposlaničkim položajima, vjerni prvenstveno Budi Lončaru, a onda Vesni Pusić i Stipi Mesiću. Ako treba biti će vjerni i Tomi Nikoliću. No problem! Veži konja gdje ti aga kaže!

Akademik HAZU, Zdenko Škrabalo

Nova predsjednica naše države bila je i ministrica vanjskih poslova i veleposlanica, bila je u milosti i izvan milosti. Kao su-kreatorica vanjske politike morat će uložiti veliku energiju i mudrost da ovo stanje sramote s hrvatskim veleposlanicima i nižim diplomatima dovede u normalu. Nažalost, dok je sama obnašala funkciju ministrice, njezin pretpostavljeni, premijer Sanader, nije niti prstom maknuo kako bi rehabilitirao bivše veleposlanike koje je izbacio nadobudni Tonino Picula. Kao član vodstva zajedničke nam stranke jednom sam ga na to podsjetio, na što je on odbrusio: „Neka budu gdje jesu". Prednost je davao svojim najbližim suradnicima iz Kabineta dok je obnašao dužnost zamjenika ministra Granića, ali prije svega obožavateljima.

Predsjednica države neće moći odjednom i sama oprati ovo prljavo rublje, jer su veleposlanici imenovani po tzv. stranačkoj kvoti, a ne po stručnosti. Jednostavno su nagrađeni veleposlaničkim mjestom, umjesto da su poslani na posao. Kada bi i htjela promijeniti sastav diplomatskog kadra morala bi se sučeliti s trenutnom ministricom vanjskih poslova, predsjednikom Vlade i predsjednikom Vanjskopolitičkog odbora sabora Sabora. Tek nakon novih izbora, moći će se, ukoliko bude dobre volje i zdravog razuma, situacija s veleposlanicima učiniti prihvatljivom.

Međutim, ne mora svojim potpisom i vjerodajnicom verificirati odlazak političkih podobnika i strmorinaca, bizantinaca-karijerista, pijanaca, špijuna i bjelosvjetskih intriganata na časnu dužnost veleposlanika RH. Nikoga ne treba diskriminirati, ali svako mora imati častan životopis odgovarajuće znanje.

U Hrvatskom diplomatskom klubu djeluju mnogi bivši veleposlanici koji još uvijek nisu prešli dobnu granicu koja ih čini biološki nepodobnima za veleposlaničke dužnosti. A dobnu granicu je postavio drugo Budo Lončar osobnim aktivizmom, a njemu sebliži 100-ta! Pitanje je koliko njih bi uopće htjelo, nakon svega što su proživjeli, prihvatiti se ove dužnosti? No, siguran sam da bi svaki od njih sa zadovoljstvom prenio svoja iskustva na novi veleposlanički naraštaj. Ali tu je problem. Sastalo se zlo i gore, da se nešto dogovore": U diplomatskoj akademiji našeg MVP-a Vesna Pusić jee čelo stavila politički opskurne i kontroverzne osobe kao što su bivši savjetnik predsjednika Josipovića, istaknuti srpski politolog Dejan Jović, zatim drug Budo Lončar i povjesničar titoist Tvrtko Jakovina, učenik i sljedbenik čuvenog Ive Goldsteina. Njih treba pod hitno zamijeniti stručnim i politički nepristranim kadrovima, istinskim poznavateljima diplomatske struke i časnim domoljubima. A što s kadrovima koje su ovi likovi educirali i formirali kao diplomate? Teško pitanje.

Upravo smo obilježili obljetnicu smrti akademika Zdenka Škrabala, jednog od časnih ljudi iz hrvatske diplomacije. Njegov uzor trebao bi poslužiti mnogima. Mi danas i zaboravljamo na ta časna imena. Tko se npr. sjeća Nede Šarić, američke Hrvatice koja je izvanredno uspješno obavila veleposlaničku dužnost u Argentini i koju je sadašnji papa jedinu primio u privatni posjet. Tko se sjeća Andrije Mursala, čovjeka koji je u Južnoj Africi kao istaknuti gospodarstvenik pomogao ne samo svojim utjecajem i vezama već i materijalno afirmaciju Republike Hrvatske.

Tu su i mnogi drugi da spomenem samo još baruna Vranicanija, Segeja Morsana, rektora Marijana Šunjića, Zvonimira Marića, Zdenka Karakaša, Gjuru Deželića, Smiljana Šimca, Franju Zenka, Mišu Munivrane, Zdenku Petričević, Đorđa Pribičevića, Miljenka Žagara, Miru Međumorca, Davorina Rudolfa, Branka Salaja, Zlatka Stahuljaka, Zvonimira Šeparovića, Nike Bezmalinovića, Damira Zorića, Milu Pešordu, Nikolu Debelića,Mladena Iblera, Henrika Hegera,Vinka Kandžije, Ivu Livjanića, Jerka Vukasa, Davorina Zagorščaka, Zvonimira Markovića, Zdravka Sančevića, Krešimira Znidarčića ,Onestina Cvitana, Ivan Ilića,Veru Tadić, da spomenem samo neke od onih koji su izvan službe, uključujući i moju malenkost.

Ovaj članak nema revanšističku zadaću. Svatko od sadašnjih veleposlanika koji je na tu dužnost imenovan po stranačkoj kvoti trebao bi se vratiti svojoj stranci i neka ga ona udomi u vlastitom partijskom aparatu. Stranačke kvote zauvijek treba odbaciti.

Niži diplomatski kadar posebna je priča. Tu ima doista svega i svačega: braće i polu-braće, kumova i stričeva, strina i tetaka i ljubavnica i ljubimaca, poslovnih partnera i mahera, stranačkih kolega, komšija i komšinica, itd., itd. Bez „zaleđine", poputbine ili tekstonske pukotine nitko nije mogao računati na ulaz u ovaj sustav. Svaki bi novi veleposlanik morao imati pravo, a to mu i pravilnik dozvoljava, u svome DKP-u, zajedno s personalnom službom u MVP-u, uzeti gusto rešeto kako bi odvojio pljevu od zdravog zrnja.

Đuro Vidmarović