Komunistički dinosaurus Lončar i pitanje prizanja Palestine

U našem političkom tisku i elektronskim medijima prešućena je obavijest da je prošli tjedan vanjskopolitički odbor Hrvatskog sabora imao na dnevnom redu izlaganje ministrice vanjskih poslova (i njenih najbližih savjetnika) o mogućem priznanju Palestinske Autonomije kao nezavisne Države od strane Republike Hrvatske.

Uz ministricu, vrlo je žustro ovo priznanje branio koloritni lik koji se zove Budimir Budo Lončar i njemu slični, dakako i predsjednik Odbora, Milorad Pupovac. Vrlo je znakovito što je prijedlog ministrice Pusić o priznanju Palestine stavljen pred saborski Odbor u izbornoj godini. Stoga, ako do predloženog priznanja dođe, ono se može smatrati kukavičjim jajem koje će koalicija Milanović-Pusićkina podmetnuti budućoj Vladi, do koje će doći nakon skorih saborskih izbora.

Čudovišna je činjenica što je na jednom od najvažnijih Odbora Hrvatskog Državnog Sabora sjedio drug Budo kao persona grata, i k tome žučno, bez stida i poniznosti, uvjeravao članove Odbora kao je „principijelno pitanje" za Republiku Hrvatsku priznavanja države Palestine. Zamislite, ovaj komunistički dinosaurus podsjećao je nazočne kako je Hrvatska bila 1990. u poziciji očekivanja međunarodnog priznanja, itd. Nitko od članova Odbora nije imao snage podsjetiti Budu Lončara na njegove „principijelne stavove" te i 1991. godine, i kako se tada zdušno zalagao protiv međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Tada nije spominjao nikakve principe. Štoviše naveo je 25 principa zbog kojih svjetska zajednica ne bi smjela priznati Hrvatsku.

Bio sam 1990.-1991. predsjedavajući Hrvatske delegacije u Gornjem domu tadašnje jugoslavenske Skupštine koji se zvao Vijeće Republika Pokrajina Skupštine SFRJ . Vrlo se dobro sjećam, a sigurno i ostali članovi naše Delegacije (koji su još živi) s koliko smo se napora, ali i odlučnosti, trudili se uvjeriti suprotnu stranu u potrebu mirne, konstruktivne, dobronamjerne i racionalne reorganizacije jugoslavenske federacije, njezino osuvremenjivanje, a u konačnici i civilizirano razdruživanje na način kako su se razdružile države-članice SSSR-a i ČSSR-a.

Nažalost, predsjednik SIV-a Ante Marković, i savezni ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nisu imali za to razumijevanja premda smo očekivali da će, barem kao etnički Hrvati biti drukčije. Štoviše, njihov je protu-hrvatski unitarizam bio postojan i razoran, a njihova ugašena hrvatska historijska svijest dovedena do razine koju su imali Đuro Vilović i Viktor Novak.

Podsjećam ja javno prezentiranu biografiju druga Bude: Član SKOJ-a postaje 1943., a dvije godine kasnije i član KPJ. Napreduje kao udbaško-partijski kadar do veleposlanika u nekoliko zemalja. Od 1987.-1991. bio je Ministar vanjskih poslova SFRJ. Od 2000. bio je savjetnik predsjednika Stjepana Mesića. Predsjednik je Savjeta Predsjednika Republike Ive Josipovića (u ovom trenutku to ide, Bogu hvala, kraju!) za vanjsku politiku i međunarodne odnose. Predsjednik je diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu. Za vrijeme Domovinskog rata živio i radio je u New Yorku. Engleska povjesničarka CarolHodge u knjizi "Britain and the Balkans" (Britanija i Balkan), navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska JNA imala ogroman arsenal oružja, čemu se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden embargo na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i BiH na pravo na samoobranu.

Relikt komunističkog jednoumlja, drug Budimir Lončar

Prema Jutarnjem listu od 13. 1. 2015. drug Buda nastojao je zaustaviti karijeru Kolinde Grabar Kitarović jer mu je, zamislite, kao"diplomatu starog kova" (što ne kažu jugofilu?) tobože „ smetao njezin stil, moderniji i ležerniji nego što je Lončar navikao, pa je odgovarao Mesića, tvrdeći da se 'ona razmeće stranim jezicima i nepotrebnim hrvatstvom".

Budo Lončar je među zadnjima, kada Miloševiću više nije bio potreban, napustio Beograd i skrasio se u New Yorku. Pokojni predsjednik Tuđman smatrao je kako treba prihvatiti sve oficire JNA i sve političare iz saveznih institucija koji su „hrvatski kadrovi" ukoliko žele pomoći u obnovi i afirmaciji Republike Hrvatske. Stoga se založio i za unitarista Budu Lončara, što je jedna od njegovih loših odluka. A taj titoistički lik umjesto zahvalnosti stavio se na raspolaganje novim „regionskim" hrvatskim političarima , a oni su mu omogućili uključivanje u najviše političke rangove.

Bila je to snažna poruka Hrvatima i svijetu, poglavito braniteljima iz Domovinskog rata: onaj koji je bio vaš neprijatelj, sada je vaš rukovodeći kadar! Jezivo! Umjesto da mu bude suđeno zbog veleizdaje on je postao glavni savjetnik neokomunističkim predsjednicima na Pantovčaku i dobrim djelom je usmjeravao hrvatsku vanjsku politiku i sudjelovao u kadroviranju veleposlaničkim mjestima. I sada, toliko godina nakon krvavog Domovinskog rata koji bi bio manje krvav da nije donesen međunarodni embargo na uvoz oružja, a kojem je kumovao upravio drug Budo Lončar, dakle upravo taj lik pojavljuje se kao faktotum u saborskom Odboru za međunarodne političke odnose. I taj se faktotum poziva na „principe" za priznavanje Palestine, a dok je bio Tito živ o tome nije smio ni zucnuti. Ne samo o tome niti, već niti o uspostavi diplomatskih odnosa s državom Izrael.Tito je odbijao uspostaviti diplomatske odnose s Izraelom. Arapi su bili stup pokreta nesvrstanih, a Budo jedan od šamana tog pokreta.

Drugovi Mesić, Pupovac i Lončar: "I poslije Tita- Tito"!

Zbog čega smatramo moguće priznanje Palestine kao Države kukavičjim jajem? Zbog toga što se takvo priznanje suprotstavlja politici USA na Bliskom Istoku, našem najvažnijem vojnom i političkom savezniku. Drugo, takvo bi priznanje, kako je otvoreno izjavilo 8. prosinca 2014. Veleposlanstvo Države Izrael u Zagrebu, utjecalo na odnose između Republike Hrvatske i države Izrael.
"Prije svega, Izrael se nada da Hrvatska neće priznati nepostojeću palestinsku državu dok se to pitanje ne riješi bilateralnim pregovorima Izraelaca i Palestinaca. Službeno hrvatsko stajalište dosad je bilo da će Hrvatska, kao neovisna država, o tom pitanju odlučivati autonomno. Nadamo se da će Hrvatska tako važnu odluku donijeti uzimajući u obzir bilateralne odnose s Izraelom", rečeno je iz izraelskog veleposlanstva u Zagrebu.

Nj. E. gđa ZinaKalay Kleitman, izvanredna i opunomoćena veleposlanica države Izrael u Republici Hrvatskoj

Poznao je s koliko smo napora uspostavili odnose s tom Državom i koliko je nastojanja bilo od strane nekih židovskih jugofilskih i protu-hrvatskih krugova u Hrvatskoj i Srbiji povezanih s krugovima kojima pripadaju Budo Lončar i Vesna Pusić, da Izrael ne prizna Republiku Hrvatsku. Uvjeravali su Vladu u Tela-Avivu, bez srama, vehementno u vulgarno lažući i klevećući, kako je RH obnovljena NDH.

Ideja o priznanju Palestine kao Države nije hrvatski vanjskopolitički prioritet u ovome trenutku. Nikakav izgovor kako su to učinile neke europske zemlje za RH nema značenja. Winston Churchill je lijepo kazao:„Ne postoje državni neprijatelji ili prijatelji, već su stalni jedino državni interesi".

Ono što je u interesu Švedske kao Države, ne mora biti u interesu Hrvatske kao Države. A naš je interes u ovom trenutku ne poremetiti odnose s Državom Izrael, jer su ti odnosi vrlo važni na međunarodnoj političkoj sceni. Osim toga, Vlada Izraela smatrala bi to miješanjem u unutarnje poslove. Ta Vlada smatra kako međunarodnom priznanju Palestine mora prethoditi proces pregovaranja, a to znači da obje strane trebaju potpisati, odnosno pronaći modus vivendi po kome će moći živjeti kao susjedne države, a da jedna ne ugrožava drugu.

U odnosu na 80 milijuna Arapa, bez obzira na broj njihovih država, Izraelci su sa svojih 6 milijuna stanovnika velika manjina i u stalnoj opasnosti za budućnost. Palestinci su dio arapskog svijeta, ali između sebe su sučeljeni na stranku predsjednika Abasakoja želi pregovarati i na pokret vlada u Gazi, a čija se politika temelji da negiranju Izraela kao države i oružanoj borbi. U ovom trenutku Arapi Bliskog istoka nalaze se u vrtlogu previranja i njima dominira ratoborni muslimanski fundamentalizam. Moramo biti vrlo oprezni prema tim zbivanjima i voditi politiku koja će biti izbalansirana. Nepriznavanje Palestine kao države, podvlačim - u ovom trenutku, ne znači biti neprijateljski raspoložen prema palestinskim Arapima i međunarodnim dokumentima koji se tiču palestinsko-židovskog sukoba.

Kneset države Izrael

Prijedlog Vesne Pusić, Bude Lončara i Milorada Pupovca koji je predsjednik ovog Odbora, a iza njih stoje bivši predsjednici Mesić i Josipović, nije koristan. Čudi nas politika dijela etničke elite Židova u Hrvatskoj. Poznato je da su moćna obitelj Goldstein i Židovska općina Israel B u tijesnim odnosima s dosadašnjim neokomunističkim hrvatskim Vladama i Poglavarima. Pa kako je moguće da su sada na strani ovog čudnog prijedloga, odnosno, tako pretpostavljamo, jer su u stalnoj komunikaciji s navedenim ljudima?

Zbog toga cijelu tu igru promatramo i kao oblik unutrašnje političke borbe. Stoga treba izraelskoj Veleposlanici poručiti kako u Hrvatskoj postoje i odgovorne političke snage koje cijene uravnotežene diplomatske i bilateralne odnose s Izraelom i koje shvaćaju da bi narušavanje tih odnosa više štetilo Hrvatskoj nego Izraelu. A za odluku koja ide na štetu vlastitoj državi mogu glasovati jedino neznalice ili nacionalni izdajnici. A drug Budo i ministrica Pusić nisu budale.

Kada je riječ o bliskom istoku prigoda je podsjetiti da je sadašnja Vlada vrelo brzopleto, kada je došlo do pobune u Siriji prekinula odnose s legitimnom Vladom u toj Državi i prihvatila legitimitet pobunjenika. Ovdje nije riječ o unutarnjoj politici predsjednika dr. Asada, već o principima u međunarodnim odnosima. A ti pobunjenici su neorganizirano, agresivno i šaroliko društvo u kojem su se najjače strane pretvorilo u ovo što s užasom gledamo pod nazivom Islamski Kalifat.

Pokazalo se da je podržavanje pobunjenika, npr. u Libiji, Iraku, Jemenu ... bilo vrlo pogrešno. Umjesto novih demokratskih, kako se željelo i propagiralo, Vlada, u tim su zemljama zavladali anarhija i krvavi ratovi koji se prelijevaju na cijelu planetu i prijete svjetskom miru. Kako u Siriji imamo snažne ekonomske interese preko istraživanja i eksploatacije naftnih bušotina, prekid diplomatskih odnosa s vladom u Damasku bila je nepromišljena odluka. Zar se na pogreškama ne bi trebalo učiti?

Đuro Vidmarović