Odgovor Đure Vidmarovića Damiru Pešordi: Primjer konstruktivne polemike

Cijenjeni ukrajinist, feljtonist i pjesnik, dr. sc. Damir Pešorda konstruktivno je odgovorio na moj članak „Ruska agresija na Ukrajinu nije izazvana Putinovom skrbi za moralnu krepost Ukrajinaca". U ovim našim nikakvim uvjetima polemike postaju razarajuće i prerastaju najčešće u govor mržnje. Ova polemika pokazuje kako se ljudi mogu ne slagati, ali se zbog toga ne trebaju vrijeđati.

Kolega Pešorda je bivši lektor hrvatskog jezika na Univerzitetu u Lavovu, kao što sam ja bivši hrvatski veleposlanik u Ukrajini sa sjedištem u Kijevu. To znači da obojica poznajemo Ukrajinu, kako se kaže „u živo", jer smo četiri godine živjeli s tim narodom, upoznali njegovu povijest, kulturu, jezik, njegovu samobitnost, što uključuje dobre i loše osobine. Obojica samo nakon povratka u Domovinu nastavili podržavati i afirmirati ukrajinski narod. To činimo čista srca, bez ikakvih pričuva, „nadoknada", ili „figa u džepu", vođeni istinoljubivošću, ma koliko taj pojam danas zabacivala naša politička elita, a poglavito ljudi i sredstava masovnog općenja.

Damir Pešorda, premda član znanstvene zajednice, dakle doktor znanosti" i autor obvezujućih knjiga i prijevoda nije postao nastavnik na Katedri za ukrajinski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. To je posebna priča i o tome ću progovoriti drugom prilikom.

Teritorija Ruskog carstva / Rusije u 1500., 1600. i 1700.

U svome odgovoru kolega Pešorda je priznao činjenicu koja je bitna za naš daljnji, mogući, koristan rad na zajedničku temu: „U jednom se ipak slažem sa svojim poznanikom i prijateljem Vidmarovićem, a to je da 'ruska agresija na Ukrajinu nema veze s moralnom dekadencijom na Zapadu". No, nakon ovog slaganja slijedi tvrdnja koja nas bitno udaljava:

„Ali ima veze s američkim liderstvom u svijetu. Rusija se pod Putinom osjeća dovoljno jakom da se tom liderstvu suprotstavi i sferu svoga utjecaja proširi na zemlje u svomu susjedstvu. Ukrajinska nevolja je što se, kako rekoh, našla između tih dvaju imperijalnih interesa. Rusija jest agresor na Ukrajinu, no nitko me ne može uvjeriti da su se američki dužnosnici motali po Ukrajini za vrijeme prosvjeda protiv Janukoviča i kasnijeg rata na istoku Ukrajine isključivo zbog ljudskih prava i žudnje za demokracijom".

Iz navedenih tvrdnji izdvajam one koje držim važnima za tragediju koja je zadesila miroljubivu, nezavisnu i slobodoljubivu zemlju Ukrajini:

I. Kolega Pešorda rusku agresiju na Ukrajinu stavlja u kontekst suprotstavljanja američkom liderstvu, zbog čega stoji (između redaka) razumijevanje za to što se „Putin osjeća dovoljno jakim da se tom liderstvu suprotstavi i sferu svoga utjecaja proširi na zemlje u svomu susjedstvu".

U ovoj tvrdnji nalaze se dvije vrlo znakovite teze:

A ) Putin se (legitimno) suprotstavlja američkom liderstvu.
B ) Putin se suprotstavlja američkom liderstvu tako da svoj utjecaj proširi „na zemlje u svomu susjedstvu".
C) Dakle, sve zemlje koje su u ruskom susjedstvu mogu očekivati da postanu milom ili silom sfera Putinovog utjecaja.

Januković i Putin

II. Kolega Pešorda stavlja u opticaj hladnoratovski pojam sovjetske provenijencije: „imperijalizam". Novum je u tome što ističe kako pored američkog, sada ipak postoji i ruski imperijalizam, a Ukrajina se „našla između tih dvaju imperijalnih interesa". Iz ovog stava proizlazi da su oba imperijalizma identična, da se bore za supremaciju, iz čega proizlazi kako je ruska agresija na Ukrajinu posljedica takve borbe. Konkretno: američki je imperijalizam izazvao reakciju ruskog imperijalizma.

III. Kolega Pešorda, kao i dosta autora koji su pod utjecajem kremaljske promičbe rezolutno smatra kako ga „ nitko me ne može uvjeriti da su se američki dužnosnici motali po Ukrajini za vrijeme prosvjeda protiv Janukoviča i kasnijeg rata na istoku Ukrajine isključivo zbog ljudskih prava i žudnje za demokracijom".

A ) Iz navedenog proizlazi da su „američki dužnosnici" suodgovorni za prosvjede protiv Janukoviča, i što je daleko teža optužba, odgovorni su i za „kasniji rat na istoku Ukrajine".

Pešordin stav je jasan: „Rusija jest agresor na Ukrajinu", ali ... I tu se definitivno razilazimo.

1. Međunarodni pravni poredak jasno određuje nepovredivost granica članica UN-a, garantira njihovu suverenost i teritorijalnu cjelovitost.
2. Međunarodni pravni poredak predviđa rješavanje teritorijalnih sporova pred međunarodnim tribunalom.
3. Nakon gorkog iskustva sa Sudetima i anšlusom Austrije, međunarodni poredak zabranjuje okupaciju i aneksiju tuđih teritorija.
4. Međunarodni poredak zabranjuje zloporabu manjinskih etničkih zajednica od strane Države matičnog naroda.

Putin u kremaljskim carskim odajama

Ukrajina je članica UN-a.

Ukrajina se 1994. U Budimpešti odrekla svojih atomskih potencijala i pristala ih dislocirati na teritorij Ruske Federacije.
Ruska Federacija je 1994. u Budimpešti svojim potpisom osigurala Ukrajini nepovredivost granica, nakon što se ova odrekla svojih atomskih interkontinetalnih bojevih glava koje su se proizvodile u dnjipropetrovskoj tvornici „Pivdenjmaš". Imao sam prilike nazočiti demontaži tih raketa.

Ukrajina je osigurala punu ravnopravnost ruskoj nacionalnoj zajednici iznad standarda koji su predviđenim međunarodnim ugovorima.

Ukrajina je Rusima na poluotoku Krimu osigurala autonomnu Republiku sa kompletnim unutarnjim privilegijama.

Ukrajina je stavila Rusiji na raspolaganje grad Sevastopolj kao veliku vojno-pomorsku bazu za njezinu crnomorsku flotu.

Rusija se permanentno miješala u unutarnje poslove Ukrajine, koristeći se plinom, svojom manjinom, ruskim jezikom i Ruskom Pravoslavnom Crkvom.

Režim Viktora Janukoviča je bio kriminalan i podložnički Rusiji da je to bilo vidljivo i slijepima. Janukovič je bio obična Putinova marioneta, i to politički do zlaboganetalentirana, jer se oslanjao na „velikog brata" i snagu represivnog aparata. Išao je tako daleko da je uništavao sve temeljne čimbenike ukrajinske nacionalne identifikacije.

Prosvjedi na Majdanu nezaležnosti i Hreščatiku bili su mirni, a isprovocirani razložnim strahom od pretvaranja Ukrajine u rusku koloniju. To je pretvaranje Putinu bilo na dohvat ruke i u tome je bit problema.

Kada je Janukovič prešao granicu političkog rezoniranja i pokušao riješiti problem s demonstrantima na način Idi Amina, došlo je do pokolja. Ti mladi Ukrajinci su svoje živote dali za slobodnu i nezavisnu, naprednu i europsku Ukrajinu. „Nebeska sotnja" je u prvome planu, a ne američki agenti. Svođenje žrtve tih ljudi na agenturu nije dobro.

Putin je vidjevši da je Januković uplovio u more krvi, naredio svojim komandosima da ga pod hitno „u gaćama" strpaju u helikopter i prebace u Rusiju. Već sam nekoliko puta objasnio zbog čega ga nije dislocirao izvan Kijeva, recimo u Donjeck, ili Simferopolj, već na teritorij izvan Ukrajine. Želio je izazvati ustavnu krizu, jer se nadao kako će zastupnici Verhovne Rade iz Janukovićeve stranke „Regional" i koalicijne Komunističke Partije Ukrajine slijediti svoga vođu.

Da se to desilo, Ukrajina bi ostala bez oba ustavna čimbenika: Predsjednika i Parlamenta i to bi za nju bilo strašno. Nastalo bi totalno bezvlašće, a Putin bi iskoristio legalnost Janukoviča i „na njegov poziv" poslao trupe u Kijev. Na sreću, većina do tada vladajućih parlamentarnih zastupnika nije napustila Kijev, shvaćajući dalekosežnost igre u koju su trebali biti uvučeni. Dramatičan je bio trenutak kada je predsjednik Verhovne rade vlč. Turčinov, sazvao sjednicu Parlamenta. Ustanovio je kako Parlament ima potrebnu većinu, ali da je dotadašnji vladajući Janukovićev blok izgubio većinu.

Nakon toga sastali su se stranački klubovi i formirali novu parlamentarnu većinsku koaliciju iz koje su predložili mandatara Jacenjuka da sastavi Vladu. Budući se Predsjednik proglasio bjeguncem, predsjednik Parlamenta je po Ustavu preuzeo dužnost privremenog šefa Države do novih izbora. Jacenjuk je dobio podršku za svoju Privremenu Vladu. Putin je izgubio igru, odnosno pripao je njegov plan A. Slijede planovi B. C. i D. Plan B je zauzimanje Krima i njegov anšlus, a C. izazivanje ruske manjine na ustanak, proglašavanje paradržava koje su se kod nazivale SAO Krajina, s nakanom prisajedinjenja Rusiji.

Cilj je bio stvaranje tzv. NOVOROSIJE koja bi teritorij RF spojila s Krimom, a potom s Transdnjistrijom. Računao je na brz uspjeh, budući Ukrajina nije imala vojsku. Naime, Januković je ukrajinsku vojsku obezglavio tako što je odstranio sve časnike koji su bili nacionalno svjesni i državotvorno orijentirani, a na komandna mjesta postavio rusofile i Ruse. Uslijedila je i međunarodna osuda i ekonomske sankcije.

Plan B. Ova bakica nije sam narisala kartu na kojoj su dijelovi Ukrajine – nazvani „Nova Rusija" - koji se namjeravaju pripojiti „matuški Rusiji".

Zahvaljujući mladim ukrajinskim dragovoljcima, prije svega, koji su u početku masovno ginuli na bojišnicama, plan B je ostvaren tek djelomično. Nakon toliko krvi izvan jurisdikcije ukrajinske Države ostali su Donjeck i Luhansk. Putin ih ne kani vratiti Ukrajini. 5. prosinca 2104. Putin je potvrdio okupaciju Krima: „Krim je za Rusiju svet kao što je jeruzalemsko Brdo hrama sveto za židove, naglasio je Putin. Dodao je da je aneksija Krima bila potpuno u skladu s međunarodnim zakonima i da Rusija neće popustiti pritisku Zapada da poluotok vrati Ukrajini".

Žurnal za Ruse u inozemstvu

Da zaključim.

Nikakvi razlozi nisu postojali za rusku agresiju na Ukrajinu: nikakvo rivalstvo s Amerikom. Ukrajina nije ničim ugrožavala rusku Državu i njezin teritorijalni integritet.

Nikakvi razlozi ne postoje za uragansku antiukrajinskupromičbu u svim ruskim medijima koja se svodi na devizu: samo mrtav Ukrajinac je dobar Ukrajinac, odnosno dobar Ukrajinac je onaj koji sebe nazove Malorusom i prihvati Putina kao hazjajina.

Putin je bio u vrlo prijateljskim odnosima s dinastijom Bush

Putin i madam Clinton

Vladimir Putin i Husein Mubarak Obama

Putin je imao izuzetnu podršku njemačke kancelarke

Smatram kako nisu postojali razlozi Putinove agresije u američkom imperijalizmu zbog toga što je Putin bio miljenik Washingtona, Berlina i Pariza. On je imao šanse postati planetarni lider koji inaugurira kršćanske vrijednosti u politici, ali sve je šanse prokockao agresijama na Moldaviju, Gruziju i Ukrajinu. Da ne spominjem decimiranje čečenskog naroda. Putin je danas okrutni imperijalni lider koji sebi umišlja kako može postati novi Petar Veliki. On je ratni podstrekač i prijetnja svjetskom miru. Zemlju je doveo ekonomsku krizu, jer je krivo procijenio izdržljivost svoje ekonomije u odnosu na sankcije Zapada. Što više, rugao se tim sankcijama.

Nisam obožavatelj američke brežnjevljevske doktrine o pravu na intervenciju svugdje gdje su ugroženi njihovi interesi. Time su izazvali krvave sukobe, građanske ratove, etnička čišćenja, nemire, nesreće i patnje milijuna ljudi, jer američki vođe nemaju elementarno obrazovanje iz povijesti, geopolitike, vjerskih zajednica, religijskih doktrina, kulturnih i kulturoloških razlika, etc.

Doista, sada imamo dva luda imperijalizma: jedan istočni uobličen u liku Vladimira Putina koji prijeti svim susjedima i drugi američki koji se temelji isključivo na logici i etici vojničke bakandže, a bez korištenja obrazovanja. Na sreću, Amerikanci do sada nisu niti jednu zemlju u koju su se uplitali, anketirali i na svečan način proglašavali dijelom svoga državnog teritorija kao što je to učinio car Tin-pu.

Đuro Vidmarović