Klement I. Hersones

Danas je nedjelja, 23. studenoga 2014. godine. Svetac kojem je posvećen ovaj datum poznat je pod imenima Sveti Klimet I. u zapadnom, a kao Kliment Rimski, u istočnom Kršćanstvu. Malo je poznato kako Rimokatolička i pravoslavne Crkve ovoga Papu slave kao sveca isti dan, 23. studenoga. U ukrajinskoj pravoslavnoj tradiciji njegov se blagdan naziva Klementia. Klement I. spada u crkvene apostolske oce. Živio je u prvom stoljeću Kršćanstva, u vrijeme kada je ono bilo zabranjeno, a vjernici izloženi progonima i zabranama. To je i slavno vrijeme velikih martira.

Povijest Crkve ne raspolaže preciznim vrelima na osnovu kojih bi mogla utvrditi je li Klement I. bio drugi, treći ili četvrti Papa. Zbog toga u literaturi nailazimo na sve tri mogućnosti. Znade se da je bio nasljednik pape Anakleta, od 88. do 98. , te da je po etničkoj pripadnosti bio je židovskog podrijetla. U Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi časti se kao svetac. Od njegovih pisanih djela poznata je Poslanica Korinćanima, dok su mu pripisani i mnogi drugi spisi.

Papa Klement I. u ikonografiji zapadne, odnosno Rimokatoličke Crkve

Papa Klement I. u ikonografiji istočnih, odnosno ortodoksnih autokefalnih Crkava

Prema velikom kršćanskom filozofu Tertulijanu (Tertulijan/Kvint Septimije Florencije/, rođen u Kartagi, oko godine 160 – umro u Kartagi, oko godine 240. ) Crkva u Rimu držala je da je Klementa zaredio sveti Petar, a sveti Jeronim Dalmata (grčki: Εὐσέβιος Σωφρόνιος Ἱερόνυμος, latinski: Eusebius Sophronius Hieronymus; Stridon, oko 347. - Betlehem, 30. rujna 420.) tvrdi da je u njegovo doba većina Latina bila „uvjerena kako je Klement neposredni nasljednik apostola (Petra)" .

U istom djelu Sv. Jeronim tvrdi da je Klement bio četvrti papa. I ostali dokumenti pokazuju veliku nesigurnost o tome kamo smjestiti Klementa. Najstariji popis Papa načinio je Hegesip(ἩγήσιπποςHegesippos) /oko 110.-189./ ranokršćanski kroničar iz 2. st.) u doba pape Aniceta, oko 160. godine. Čini se da je isti popis rabio Irenej Lionski (grč. Εἰρηναῖος, Eirēnáios, lat. Irenaeus, „mirotvorac" /Smirna, 130. - Lyon, 202./, bio je teolog protiv gnostika), potom Julije Afrikanac (lat.: Sextus Iulius Africanus,kršćanski putnik i povjesničar iz kasnog 2. i ranog 3.st.). koji je 222. sastavio svoju kronologiju, autor jedne pjesme protiv Marcijana iz 3. ili 4. stoljeća, Hipolit Rimski (oko 170.-235., ubraja se među najranije kršćanske pisce) koji je nastavio kronologiju do 234. godine, te vjerojatno autor Liberijeva kataloga iz 354.

Ovaj posljednji poslužio je prilikom sastavljanja zbirke Liber pontificalis. Euzebije Cezarejski (oko 265.-340., biskup u Cezareji Primorskoj, glavnom gradu tadašnje Palestine), u svome Ljetopisu i u svojoj Crkvenoj povijesti preuzima podatke Julija Afrikanca, no u ovom drugom djelu donekle ih je ispravio. Sveti Jeronim prevodi Euzebijev Ljetopis, te nam donosi jedini preostali tekst toga djela.

Mučeništvo sv. pape Klementa Rimskog

Prema predaji koja seže do 9. stoljeća, Sveti Klement je podnio mučeništvo 102. godine na Krimu u tada velikom gradu Heronesu. O životu i smrti Sv. Klementanije poznato gotovo ništa. O njegovu mučeništvu govori se u apokrifnim spisima što ih je u svojoj zbirci „Patresa postolici" 1724. objavio Cotelier Jean-Baptiste, ili Cotelerius (Nimes, 1629., Pariz, 1686./ patristički znanstvenik i katolički teolog). Ondje se uz obilje detalja govori o tome kako je Klement obratio Teodoru, ženu Sisinija, Nervina dvorjanika, a potom i samog Sisinija te još 423 osobe na višem položaju.

Car Nerva je stoga prognao papu na Krim, gdje je izveo razna čuda, a mnogi su se ondje obratili na kršćanstvo i izgradili 75 crkava. To je još više izazvalo bijes novog cara Trajana koji naređuje da se Klementa baci u more sa sidrom privezanim o vratu. Otada se more postupno povlačilo, dok nije otkrilo na čudesan način načinjeno svetište s kostima sveca.

Ova je legenda vjerojatno bila poznata već u 4. stoljeću, a zasigurno u 6. stoljeću. Sveti Ćiril oko 868. na Krimu nailazi na grobnicu s kostima i sidrom, te se proširio glas da je riječ o Klementovim ostacima. Ćiril je te ostatke prenio u Rim, a papa Hadrijan II. položio ih je zajedno s ostacima Ignacija Antiohijskog(umro 107. godine, biskup Antiohije i mučenik, apostolski otac s kraja prvog i početka drugog stoljeća) pod glavni oltar bazilike sv. Klementa u Rimu. Dio legende koji govori prijenosu kostiju vjerojatno je autentičan, no nije sigurna identifikacija samih ostataka. Također prema legendi bazilika sv. Klementa izgrađena je na temeljima njegoveobiteljske kuće tri stoljeća nakon njegove smrti.

Bazilika Sv. Klementa Rimskog u Rimu

Bazilika Sv. Klementa Rimskog u Rimu – unutrašnjost

Hrvatska enciklopedija ovako predstavlja ovoga svetog Papu: Klement I., sv. (lat. Clemens Romanus), papa od 90/92. do ? 101. Četvrti papa; po predaji, učenik apostolâ Petra i Pavla; po potonjim predajama, od IV. st. štovan kao mučenik; njegovo tijelo (koje su u IX. st. pronašli na Crnome moru) sv. Ćiril i Metod donijeli su u Rim. Pripada apostolskim ocima, a njegovo djelo Poslanica Korinćanima(95–96) pokušava spriječiti razdor kršćana u Korintu. Pripisuju mu veći broj spisa (nekoliko poslanica, Klementova liturgija, homilije nazvane Pseudoklementine).

Veliki teolog i papa Benedikt XVI. katehezu na općoj audijenciji 7. ožujka 2017. posvetio je papi Klementu I. Navodim ulomak iz ove kateheze:

„Sveti Klement, rimski biskup

Na navještaj spasenja odgovoriti velikodušnim i hrabrim obraćenjem.

Draga braćo i sestre, proteklih smo mjeseci razmišljali o likovima pojedinih apostola i prvim svjedocima kršćanske vjere, što ih spominju novozavjetni spisi. Sada ćemo posvetiti svoju pozornost apostolskim ocima, to jest prvom i drugom naraštaju Crkve nakon apostola. Tako ćemo moći vidjeti kako započinje hod Crkve u povijesti.

Sveti Klement, rimski biskup posljednjih godina prvog stoljeća, treći je nasljednik Petrov, nakon Line i Anakleta. Najznačajnije svjedočanstvo o njegovu životu dolazi nam od svetoga Ireneja, lionskoga biskupa do 202. godine. On svjedoči da je Klement "vidio apostole", da se "susreo s njima", te da mu je "još u ušima bilo njihovo propovijedanje, a pred očima njihova predaja" (Adv. haer. 3,3,3). Kasna svjedočanstva, iz razdoblja između četvrtoga i šestoga stoljeća, pripisuju Klementu naslov mučenika.

Takav je bio autoritet i ugled ovog biskupa Rima, da su mu bili pripisani razni spisi, no jedino zasigurno njegovo djelo svakako je Poslanica Korinćanima. Euzebije Cezarejski, veliki "arhivar" kršćanskih početaka, predstavlja je na ovaj način: "Predajom je stigla jedna Klementova poslanica priznata kao autentična, velika i divljenja vrijedna. Napisao ju je on, od strane rimske Crkve, Crkvi u Korintu... Znamo da je odavna, pa sve do našeg doba, javno čitana za skupova vjernika" (Hist. Eccl. 3,16). Ovoj je poslanici pripisan gotovo kanonski karakter. Na početku toga teksta - napisanog na grčkom - Klement žali što su mu "iznenadne protivštine, koje su došle jedna za drugom" (1,1), onemogućile da brže reagira. Ove "protivštine" valja poistovjetiti s Domicijanovim progonstvom. Stoga vrijeme pisanja Poslanice valja smjestiti neposredno nakon smrti toga cara i po okončanju progonstva, a to znači odmah nakon 96. godine. (...)"

Helenski gradovi-kolonije na Krimu

Štovanje Sveti Klementa I. kod Hrvata

Štovanje Sv. Klementa Rimskoga na hrvatskom prostoru dolazi iz dva civilizacijska i kulturološka pravca. Prvi se odnosi na ranokršćansku rimsku tradiciju i njezinu baštinu, preko koje i hagiografska klementinska književna tradicija dolazi na hrvatski prostor. Drugi pravac širenja kulta Sv. Klementa povezan je sa slavenskim ćirilometodskim nasljeđem. U tom smislu moći sv. Klementa koje sv. Braća pronose slavenskim zemljama tijekom slavenske misije utječu na potvrđivanje već postojećega rimskoga klementinskoga kulta, ali i na njegovo nastajanje tamo gdje ga ranije bilo, a to su ruralne glagoljaške sredine.

U tom kontekstu u Poljicima se formira tradicija blagoslova teglećih životinja: konja, mazge, magarca na blagdan sv. Klementa (23. studenoga), što je jedinstveno na cijelom hrvatskom području. U tom kontekstu vidimo važnost blagoslova zobi iz glagoljskoga Novakova misala iz 1368. godine i njegovu kulturološku važnost u okviru blagoslova konja uopće, pa tako i ovoga u Poljicima.

U umjetnosti, papa Klement obično se prikazuje sa sidrom i ribom. Uz ove simbole, uz njega se prikazuje miljokaz, ključevi, izvor koji na njegovu molitvu daje vodu, ili knjiga.

Boraveći u Ukrajini kao veleposlanik RH bio sam 1998. pozvan u posjet Autonomnoj Republici Krim i autonomnoj oblasti grada Sevastopolja, kako bi ondje s mjerodavnim dužnosnicima razmijenili iskustva vezana uz turističku privredu. Zajedno s savjetnikom za gospodarska pitanja, gospodinom Stjepanom Glasom, krenuo sam put Krima. Bili smo srdačno primljeni na svim razinama i nikome ondje nije smetalo što sam razgovore vodio na ukrajinskom kao državnom jeziku.

Ukoliko nisu najbolje govorili ovaj jezik, sugovornici su odgovarali na ruskome, razumijevajući sve što sam govorio. Znao sam etničku sliku Krtima, kao i njegovu povijest. Pratio sam i nastojanja nekih velikoruskih skupina da se Krim izdvoji iz Ukrajine i pripoji Ruskoj Federaciji. Tadašnji ukrajinski predsjednik Leonid Kučma uspijevao je kao predstavnik dnjipropetrovskog klana, ova nastojanja neutralizirati popuštanjem krimskim Rusima na svim područjima.

U protokol posjeta zamolio sam da se uključe stari krimski gradovi, a poglavito me zanimao Hersones. Arheološki lokalitet je bio zbog vojne zone zabranjen za strance i time ostao nepoznat i pomalo mističan. Sa sobom sam ponio knjigu Franca Griveca: „Sveti Ćiril i Metoda – slavenski blagovjesnici" koju je 1985. objavila zagrebačka „Kršćanska sadašnjost".

Franc Grivec (Fran Grivec) je bio slovenski teolog, prevoditelj i ekumenski djelatnik. Rođen je 19. listopada 1878. U Velikom Lipovcu, a umro je 26. lipnja 1963. uLjubljani. Nakon studija u Ljubljani i Innsbrucku, proučavao je nauk Crkve i istočne teologije na Teološkom fakultetu - najprije u Zagrebu, a zatim - od 1920 – u Ljubljani Dobro je poznavao rusku, poljsku i češku književnost. Najviše pozornosti je posvetio radu solunske braće Ćirila i Metoda i Freisingu.Grivčevo najpoznatije djelo je život svetih Konstantina i Metoda.

Hersones 1998.: ministar-savjetnik Stjepan Glas, veleposlanik Đuro Vidmarović i gospođa iz administracije grada Sevastopolja

U knjizi „Sveti Ćiril i Metoda – slavenski blagovjesnici" 12. poglavlje posvećeno je našašću relikvija Svetoga Klimenta. U njemu dr. Grivec obavještava: „Nijedan događaj u Ćirilovu životu nije potvrđen tako brojnim izvorima kao nalazak relikvijara sv. Klementa. Svi ti izvori, jedan staroslavenski (Žitije Konstantinovo), dva latinska i jedan grčki u staroslavenskom prijevodu, napisani su približno deset godina nakon samog događaja. U staroslavenskom prijevodu sačuvan je grčki izvor (Govor o prijenosu relikvija preslavnog Klementa) što ga je napisao sam Ćiril već u prvoj godini nakon događaja. (...) Vjerojatno se Ćiril već u Carigradu pripremao za taj događaj i sabrao stare izvještaje o mučeništvu sv. Klementa. U 2. i 3. poglavlju Italske legende čitamo da jeĆiril pomno ispitivao stanovnike grada i istraživao sve što je o tom saznao iz knjiga i pripovijedanja ljudi. Gradskog metropolita Georgija, svećenstvo i narod, oduševljenim je riječima potaknuo da mu se pridruže i pomognu tražiti dragocjeno blago.

Arheološki lokalitet Hersones

Mjesto Herones (latinska ga legenda naziva civitatula) bilo je već prirodnim položajem utvrđeno na uskom poluotoku i okruženo jakim zidinama. Crkva na grobu sv. Klementa izvan zidina bila je u doba Ćirilova dolaska već porušena, mučenikova grobnica ležala je u morskom pijesku pod vodom. ... U staroslavenskom prijevodu Ćirilova govora o prijenosu relikvija sv. Klementa zapisan je datum prijenosa, 30. siječnja 861. godine. Isti datum zapisan je i u staroslavenskim kalendarima kao liturgijski spomen našašća i prijenosa relikvija. (...).

Impozantni arheološki lokalitet Hersones – pogled iz zraka

Hersones (grčki: Χερσόνησος; lat.: Chersonesus; bizantski: Χερσών; staroslavenski: Корсунь - Korsun; ukrajinski: Херсонес- Hersones) grad je na ukrajinskom poluotoku Krimu; bivša grčka kolonija stara više od 2500 godina. Grad predstavlja važno povijesno kulturno središte u helenskoj, ukraji9nskoj i ruskoj povijesti. Na istom mjestu su Istočni Slaveni službeno primili kršćanstvo 988. godine. Grad Hersones su osnovali dorski Heleni u 5. stoljeću pr. Kr. na jugozapadnoj obali Krimskog poluotoka, tada po starosjediocima Taurima, poznatog kao Taurica. Dvije stotine godina pr. Kr. Hersones je postao politički vezan za Bosporsko Kraljevstvo, a sredinom 1. stoljeća pr. Kr. postaje podložan utjecaju Rima. U 4. stoljeću grad dospijeva pod kraću kontrolu Huna, a zatim se nalazi u sklopu srednjovjekovnog Bizantskog Carstva kada je u većini postao naseljen grčkim i slavenskim stanovništvom. Godine 1299. grad je uništen i opljačkan u sklopu mongolske najezde.

Ostaci starokršćanske bazilike koja je otkrivena 1935. god.

Nakon službenog posjeta predstavnicima grada Sevastopolja ljubazni su nam domaćini omogućili posjet arheološkom lokalitetu Herosnes. Bio je to neobičan, pomalo mističan doživljaj. Ruševine nekadašnjeg grada relativno su dobro očuvane. Ondje i crkva važna za širenje kršćanstva među Ukrajince. U središtu lokaliteta, nedaleko morskog žala nekoliko je strankinja sjedilo okrenuto suncu, mirno, pomalo u položaju joge. Rekoše mi kako se na ovom mjestu osjeća neobično energetsko zračenje koje pomaže snaženju ljudskog organizma, pa i izlječenju nekih bolesti. U inozemstvu su nekako saznali za ove glasine i strankinje koje smo gledali upravo su zbog toga pristigle ovamo.

Zidine Hersonesa sa Sevastopoljem u pozadini

Hersones je na mene ostavio jedinstven utisak. Možda je naivno govoriti o spiritualnosti, ali svakako smijem potvrditi neobičnost emocionalnog doživljaja ovog arheološkog lokaliteta, - atmosfera koja nas je ispunjavala smirenošću. Prisjetili smo se, dakako, Svete Solunske Braće, ali i Svetog Klementa I. Stjepan i moja malenkost, bili smo prvi Hrvati koji su posjetili Herosnes. Za vrijeme Carske Rusije vjerojatno je to bilo teško izvedivo, kako zbog udaljenosti, tako i zbog neprestane ratne napetosti koja je ovdje postojala.

Herones 1998. Autor razgledava mozaike iz rimskog vremena

Malo ljudi kod nas znade da se lubanja sv. Klemnta nalazi u jednoj od pećeri Kijevo-pećerskelaure u Kijevu. Što više, mirotočiva je, tj. „znoji" se svetim uljem. Uz posebnu naklonost monaha i dokaz da pripadaš Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, moguće je dobiti bočicu s ovim uljem i njime si pomagati u liječenju raznih bolesti. Stjecajem okolnosti, postao sam vlasnik jedne takve bočice.

O Svetom Papi Klementu I. posebnu je studiju napisao i veliki ukrajinski književnik Ivan Franko.Herones je mjesto od izuzetne važnosti za povijest ukrajinskog naroda i Države. Ovdje je 988. Pokršten njihov Veliki knez, Sveti Vladimir, a on je potom pokrstio svoj narod. Aneksijom Krima od strane RF ovo je mjesto izgubljeno za Ukrajinu, a njegova će povijest, kao i povijest cijeloga Krima uskoro biti reinterpretira sukladno nacionalnom ruskom ideologemu.

Viktor Mihajlovič Vasnjecov: Krštenje Svetoga Vladimira u Korsunu 988. god., 1848.

Đuro Vidmarović