Portal „Dubrovnik net.hr" objavio je 20. listopada 2014. članak pod naslovom „Foto: Rođeni Dubrovčanin Anton Perich u New Yorku otvorio retrospektivnu izložbu". Ovaj je tekst u cijelosti pretiskan u „Matici – mjesečniku Hrvatske matice iseljenika", br. 11, Zagreb, studeni 2014., str- 53.

U navedenoj obavijesti Anton Perić / Perich je predstavljen isključivo kao umjetnički fotograf, a to je nepotpuno. Naime, ovaj je vrijedan hrvatski iseljenik vrlo nadaren pjesnik. Osobno sam ga upoznao u Clevelandu 2008. na festivalu hrvatske iseljeničke poezije. Pomogao sam potom da mu izdavačka kuća „Naklada Bošković" iz Splita objavi 2009. zbirku stihova pod naslovom „Vertikale". Toj sam zbirci napisao predgovor i objavio ga u književnoj reviji „Klasje naših ravni" (VIDMAROVIĆ, ĐURO, Konavljanin u New Yorku – Anton Perich: Vertikale, «Naklada Bošković», Split, 2010. Klasje naših ravni, br. 11.-12., Subotica, 2010., 59.-62.). Autorima članka u portalu „Dubrovnik net", ali i uredništvu „Matice" ovaj je prikaz promakao. Neka mi je dopušteno isti predstaviti i na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, kako bi ga mogli pročitati i u SAD-u gdje pjesnik živi.

Konavljanin u New Yorku

U travnju 2010. godine splitska izdavačka kuća «Naklada Bošković» objavila je zbirku pjesama američkog Hrvata Antona Pericha. Kako je riječ o uglednome američkom umjetniku rođenome u konavoskome selu Mikulići, smatramo naravnim predstaviti ga javnosti rodnoga kraja.

Antona Pericha, hrvatsko-američkog pisca i likovnog umjetnika upoznao sam 2008. godine na književnim susretima američkih hrvatskih pjesnika povezanih u udrugu nazvanu «Večeri hrvatske iseljeničke lirike» – VHIL. Te godine VHIL je organizirao susret u gradu Clevelandu u saveznoj državi Ohio. Ushićen sam bio činjenicom što se na jednom mjestu okupilo dvadesetak hrvatskih pjesnika, od kojih je većina pristigla zrakoplovima iz udaljenih krajeva Kanade i SAD-a. Prevalili su velike udaljenosti kako bi pročitali nekoliko vlastitih stihova, poslušali pjesme svojih kolega i prijatelja, razmijenili mišljenja, osjetili da postoje i da njihovi napori imaju smisla.

Pretežito su pisali nostalgične, rodoljubne i bogoljubne stihove, ali bez obzora na estetsku razinu napisanoga ti su ljudi čuvari materinske riječ u stranom jezičnome moru, oni su drugo plućno krilo raspršenog nam narodnog bića. Ako je jezik kuća bitka i oblik nacionalne samoidentifikacije, tada su pisci koje sam susreo čuvari etničke samobitnosti američkih Hrvata. Među njima se nalazio i naš Anton Perich.

Anton Perich: Vertikale, «Naklada Bošković», Split, 2010.

Književno stvaralaštvo na hrvatskom jeziku u rasuću ili dijaspori odvija se na dva horizonta. Prvi horizont predstavlja hrvatski jezik preko kojega se ovo stvaralaštvo sjedinjuje s onim koje nastaje u matičnim državama hrvatskog naroda, Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini. Drugi horizont je životna sredina u kojoj književnici žive, a ona je određena fenomenom i činjenicom rasuća. Ovaj fenomen sadrži važne komponente koje pjesnicima nameću niz predmetno-tematskih određenja kojih u staroj Domovini nema:

Književnik u rasuću s godinama, zbog dislokacije, odnosno izbivanja, gubi vezu s tom sredinom i njegovo djelo toj sredini postaje sve udaljenije.

Do 1990. godine ovo je udaljavanje bilo uvjetovano političkim razlozima zbog jugokomunističkogintegralizma koji je u Hrvatskoj nametao anacionalni koncept književnog stvaralaštvu, a na ideološkoj razini opet, progonio ono što je na Zapadu bilo normalno. Dakle, riječ je o specifičnostima koje književna kritika mora uvažavati, poglavito kada promatra i proučava književno stvaralaštvo Hrvata u rasuću kroz vremensku protegu. U osnovi treba razlikovati vrijeme do osamostaljenja Hrvatske od onog nakon osamostaljenja, dakle do 1990. i nakon 1990. godine.

Do demokratskih promjena u Hrvatskoj hrvatsko je iseljeništvo, poglavito ono u Americi i Australiji, imalo razgranatu mrežu glasila, časopisa, radio-emisija, te razvijenu izdavačku djelatnost. Nakon 1990. taj se broj smanjio do mjere koja će promijeniti dotadašnji književni život cijele dijaspore. Ta su glasila njegovala nacionalnu svijest i imala određen politički profil kojem su se pisci priklanjali. Nestalo je profila, ali je nestalo i glasila, a autori su zadržali svoje naglašeno rodoljublje. Na ovu činjenicu kao veliku opasnost za budućnost hrvatskog iseljeništva još 1992. godine upozoravao književnik Stjepan Šešelj.

Dne 6. srpnja iste 1992. u članku «Guske u magli», kako sugerira naslov, pomalo nervozno, pa i zabrinuto, Šešelj piše: «Izvandomovinski Hrvati, valjda zbog desetljećima uskraćivanoga fizičkoga dodira s ljubljenom zemljom, domovinom, državom, pohrliše iskreno i u zanosu prema svemu što im je iz Hrvatske domahivalo. Jedan za drugim prestali su u svijetu izlaziti hrvatski glasnici, bilteni, listići i listovi i časopisi, gasili su se hrvatski radio-satovi, mnoga društva se svodila na beznačajan broj djelatnih članova... Nema više Danice, Puta, Nove Hrvatske, zli glasi dopiru o financijskim i inim problemima koji bi nakon trideset i dvije godine izlaženja mogli dokinuti časopis Studia Croatica, jedini hrvatski časopis na španjolskom jeziku. Čuje se da je Hrvatska znanstvena zaklada za Australiju i Novi Zeland u takvoj financijskoj situaciji da je prisiljena trošiti glavnicu».

Zašto je bilo nepotrebno sve to činiti. Šešelj objašnjava i s time se slažem: «Dapače, mi moramo biti svjesni da će nam za buduća stoljeća, na primjer, oko Toronta, Sydneya, Melbournea, u Novom Zelandu... nastati naša nova Gradišća i Molisa. Kao što smo već baštinili Pittsburgh odnosno američku Hrvatsku bratsku zajednicu ili čileansku zajednicu potomaka Hrvata». U drugome dijelu članka, Šešelj dalekovidno upozorava na pogrešku koju Hrvati u prekomorskim zemljama čine gaseći svoja glasila i narodnosne institucije.

Naravno, nakon 1990. hrvatskim su se piscima, ma gdje bili, otvorile mogućnosti objavljivanja u Hrvatskoj. Ali to lijepo zvuči, ali u praksi nije jednostavno. Hrvatski iseljenički pisac i dalje je u rasuću, i dalje je udaljen od matične književnosti. Hrvatska književnost u dijaspori i dalje nije u domovinskim duhovnim tijekovima, i dalje je jedan od rukava nacionalne delte, dakle corpusseparatum.

Ukratko: kakva je sudbina hrvatske književnosti u Americi sada i ovdje? Po meni, jedina mogućnost njena opstanka je povezivanje s književnošću matičnog naroda. Međutim, ono što smo nazvali udaljavanjem i corpus separatum, ne bi trebalo uništiti. Hrvati iz prekomorskih zemalja neće nikada promijeniti svoj status. Što više, mnoge će skupine uskoro steći uvjete za prijelaz iz statusa iseljeništva u status autohtone manjinske etničke zajednice. To znači da su priče o njihovoj repatrijaciji tek pusta želja. Stoga će npr., U SAD-u, hrvatski pisci i dalje biti američki pisci koji pišu na hrvatskom jeziku za sunarodnjake hrvatskog podrijetla.

Njihove teme određivat će američki način života, američko domoljublje, američki društveni i umjetnički procesi. Zbog materinskog jezika i etničke pripadnosti ti će pisci biti ujedno i hrvatski, u širem nacionalnom smislu, a nacionalnu će književnost obogaćivati svojim specifičnim američkim temama, iskazima i problemima. Time će naša dva plućna krila disati punim kapacitetom i stvarati nove vrijednosti unutar hrvatskog duhovnog prostora.

Preostaje nam zajednički stvarati Duhovnu Hrvatsku. Što je to? Stjepan Šešelj ovako određuje ovaj plemeniti termin: «Da se sve daljine umah pretvore u blizine domovine. Jer domovina je jedna, Hrvatska je jedna i jedina. No nje ima onoliko koliko je ima u nama, svakome ponaosob, ma gdje se mi nalazili, ma koliko god od nje hodili. To je ona Duhovna Hrvatska o kojoj onako zaneseno pjeva Viktor Vida, jedan u hrvatskom nizu nesretnih, prognanih... daleko od domovine, ali vazda s njezinom toplinom u srcu.»

Pa makar se ostvarenje Duhovne Hrvatske činilo utopijom, vrijedi o njoj ne samo sanjati, nego ju pokušavati i ostvariti. Počinjemo od vlastitoga srca.

***

Antona Pericha upoznao sam kao tihog, nenametljivog, gotovo samozatajnog čovjeka. Bio je okrenut svojim mislima i zračio mirom tako nekarakterističnim za naše ljude u rasuću. No, kada je počeo predstavljati svoju poeziju, pred publikom u dvorani pojavio se drugi čovjek, pjesnik osebujnih i samosvojnih stihova, rekli bismo poet sa vlastitim lirskim rukopisom. Misaon, odgojen na zasadama europskog modernizma i osobnog multikulturnog identiteta.

Nakon upoznavanja čestitao sam mu na pjesmama i iskazao radost što svoj talent iskazuje i na materinskom jeziku. Naime, bio sam obaviješten da je gospodin Perich etablirani američki umjetnik hrvatskoga podrijetla. Prezime je amerikanizirao ne iz snobizma, ili konformizma, već i želje da ga Amerikanci izgovaraju u hrvatskoj varijanti, s – ić.

Predložio sam mu objavljivanje zbirke pjesama u staroj Domovini, na hrvatskome jeziku, dakako. Taj mudri potomak hrvatskih korjenika iz naših lijepih Konavala prihvatio je prijedlog i, eto, hvala Bogu, zbirka je pred nama. (Molio bih čitatelje da ne smetnu s uma kako je ovo djelo hrvatskog pjesnika iz prekooceanske dijaspore, koji živi istrgnut iz zagrljaja materinskog jezika, izbačen iz uterusa rodne grude u tuđe jezično more u kojemu njegov materinski jezik nema ama baš nikakvo javno značenje, jer je sveden na privatnu uporabu i čuvanje unutar etničkih oaza rasutih hrvatskih obitelji.)

Kao čovjek rasuća i čovjek iz rasuća Perich u jeziku iskazuje samobitnost i kroz tu činjenicu gradi most prema Nebu i Zemlji. U stranome moru uspio se potvrditi kao kreativna osobnost, što više ostvariti druženje, prijateljevanje i stvaralačku interakciju s nizom poznatih umjetnika. Stoga nije čudo što u vlastitome lirskome uvodu u svoju zbirku već prvim riječima podcrtava tu istinu. Premda nije uobičajeno, dajem si slobodu upozoriti na tih nekoliko riječi, jer mi pomažu razumjeti umjetnika kao Hrvata u rasuću i pjesnika-Hrvata-u rasuću i kao takvoga, u toj podijeljenosti, ili možda zbroju identiteta, predstaviti našoj javnosti.

«Svakako, - piše Perich - ja sam imao prilike upoznati pjesnike od Konavala do New Yorka. Mijovića-Kočana, Milišica, Paljetka, (Šehović mi je bio profesor u gimnaziji), Isidora Isoua, Ginsberga, Corsoa, Taylora, Mead... Ali, najveća inspiracija za moje pjesme dolazi iz mog djetinjstva u Konavlima. Moj rođak pjesnik Mato Perić i dva nepismena guslara u mome selu Mikuliću su mi otkrili poeziju. U njihovim pjesmama sam upoznao liriku, epiku, glazbu, magiju i filozofiju. Siguran sam da je tu osovina na kojoj se okreću moje pisane riječi.

(...)

Pjevali su i svirali uvijek o nekim čudesnim događajima i putovanjima, ali nije mi nikada bilo jasno odakle su te pjesme dolazile. Oni nikada nisu putovali izvan Konavala. Ja sam vjerovao da su to bila neka čudna vertikalna putovanja. U zemlji i u nebesa, a gdje drugo? Bogu u obadva smjera.

(...)

Godinama kasnije ja sam putovao skoro cijelim svijetom, ali kao da moje želje nisu zadovoljene, osjećam se više kao i oni, da sam neki čudni vertikalni putnik i da su moje pjesme samo neke škrte i površne bilješke s tih strmih putovanja. Ali eto, u mojim pjesmama ja nastojim skrivati moju pismenost. U tome mi je pomoglo moje iskustvo s letristima u Parizu. U grupi s Isidorom Isoua pjesme su opet postale zvučne i izrečene, a rijetko napisane.

Letrizam je za mene bio neka vrsta čistilišta. Prošlo je dosta godina prije nego sam se opet vratio pisanoj riječi. Kasnije sam u New Yorku naučio od američkih pjesnika da je

poezija sveta i bogata siromaštvom. Kao i u pop art, sve razbijeno oštećeno, potrošeno, izgubljeno, nađeno i puknuto je zlatan materijal pjesme. Čak i klišeji i potrošene riječi.

Svakako, moja učenja i čitanja su me promijenila.«

Anton Peirch naglašava vezu s Isidorom Isouom. Tko je taj čovjek?

Isidore Isou (31. siječanj 1925. – 28. srpnja 2007.) rođen je u Rumunjskoj u židovskoj obitelji kao Ioan-Isidor Goldstein. Isou započeo svoju karijeru kao novinar avangardne umjetnosti tijekom Drugog svjetskoga rata. Sa 16 godina (1942.) objavio je «Manifest» u kojem predstavlja sustav Lettristhy per graphics. Sa socijalnim psihologom Sergeom Moscovicijem osnovao je časopis Da, koji su vlasti ubrzo zatvorile. Potom se preselio u Pariz, gdje je počeo razvijati svoje nove zamisli. Tako je nastao Letrizam[1].

Postao je poznat kao pjesnik na francuskom jeziku. Osim kao pjesnik ugled je stekao kao filmski kritičar i likovni umjetnik. Pokret Letrizam nastao je pod utjecajem Dade i nadrealizma. Definira se kao «francuski avangardni pokret, osnovan u Parizu sredinom 1940-ih od strane rumunjskih imigranata Izidora Isou». No, Tristan Dzara kao kreator i zakoniti vođa pokreta Dada, odbacio je većina letrističkih ideja, dok je nadrealisti, André Breton bio nezadovoljan Isouo, a ono što je vidio ocijenio je kao stagnaciju i teorijski nazadak pokreta.

U francuskoj se pokret naziva Lettrisme, što dolazi od francuske riječi za pismo, koje proizlaze iz činjenice da su mnogi njihovi rani radovi temeljili se slovima-grafemima, te drugim vizualnim, ali i verbalnim simbolima. Osim nazivom «Letrizam» pokret je poznat i pod nekim drugim nazivima, kao npr. «Isouian pokret», «ustanak mladih», «hipergarficizam ('hypergraphics'), «kreatizam» ('creatics)', «infinitezimalna umjetnosti' i «eskordizam». Izidor Isou je stekao veliko poštovanje u Francuskoj.

Utjecajan pisac Ernest Guy Debord (28. prosinca 1931 - 30. studenoga 1994.) francuski marksistički teoretičar, pisac, filmaš,hypergraphist i član grupe Lettrist Međunarodni i SituationistInternational (SI). Bio je također kraće vrijeme član Socialismeou Barbarie i umjetnik Gil Joseph Wolman(francuski umjetnik, rođen u Parizu 1929. gdje je i umro1995.). Njegov je rad obuhvatio slikarstvo, poeziju i film. Bio je suradnik Izidora Isou u ranim 1950-im, a zatim postaje središnja figura u Letterist International, grupe koja će kasnije razviti (bez Wolmana sebe) u Situationist International).

Letristi su svoj pogled nametali putem plakata,barikada, pa čak i odjeće. Sudjeluju u pokušaju revolucije 1968. Time se pokret uključio u političku borbu, što je dovelo do njegove transformacije Isouov posljednji javni nastup bio je na Sveučilištu u Parizu, 21. listopada 2000. Mnoga od njegovih djela, kao i ona iz drugih Lettrista, nedavno su ponovno objavljena, zajedno s mnogo do sada neobjavljenih materijala, od kojih je najpoznatije Isouovo obimno djelo La Créatiqueoula Novatique (1941-1976) (1.390 stranica).

Koliko je Anton Perich bio oduševljen avangardom svjedoči i mala obiteljska indiskrecija. Sinu je dao Ime Tristan Georg. Danas je to 28-godišnji američki skladatelj i artist.

***

Zbirka «Vertikale» obimno je pjesničko djelo od 210 stranica. Pjesme teku u neprekinutome nizu, bez podnaslova i tematskih cjelina.

U prvoj pjesmi «Vertikala» koja nosi karakterističan naslov «Ave Maria»,što upućuje na molitvu, na kršćansko nadahnuće, ali i na duboku hrvatsku duhovnu i umjetničku baštinu, Petrić povezuje Nebo i Zemlju, crtajući vertikalu koju možemo predočiti božanskom stvarnošću Krista, odnosno B.D. Marije i horizontalu, koju čini Zemlja, kao život ljudski, ali i kao Zemlja – pjesnikova Domovina, dakle Hrvatska. Time je stvorio križ kao svoj osobni signumvitae, ali i signumtemporis. Tada se Vertikala i Horizontala pretvaraju se u pleter. Da bi se to zbilo treba samo zatvoriti oči i pretvoriti se u svjetlost.

Bjeloružičasta koža
Će zamotati cvijeće
Kada se pretvoriš
Bezbroj puta
Iz jedne tvorevine
U drugu

Iz pjesme «Ave Maria»

«Vertikale» kao pjesnikov križ predstavljaju sukob svjetla i tame, dana i noći, ovozemaljskog i onozemaljskog, božanskog i ljudskog, dakle stanovitog dualizma kojim pjesnik namjerno ili spontano reagira na iseljeničku razdvojenost, raspolovljenost i unutarnju nestabilnost. Ali kao poeta koji poznaje cijeli svijet, koji je filozofski obrazovan, on reagira i na sudbinu koju živi kao čovjek-metafora.

Motiv svjetlosti snažno je prisutan u mnogim Perichevim stihovima. Ističem pjesmu «Bio sam pjesnik» u kojoj završni stihovi glase:

A moje su oči
Imale cijelu
Svjetlost
Koja se od tebe
Odbijala

Rat kao takav i Domovinski posebno, ostavio je traga u duši našega iseljenika.

Draga Europo
Gdje je sredina mene
Gdje je
Sredina mene
I gdje je ljubav
Bez zemlje
I bez sile teže

Međutim, svjetlost ipak ne dominira u Perichevim stihovima, već tama kao NOĆ. S tim u svezi mogli bismo njegovo opus na misaonoj razini prepoznati kao unamunovsko tragično osjećanje života, a na transcendentalnoj kao stanoviti dualizam dvaju kozmičkih principa.

Navesti ću nekoliko stihova koji potvrđuju rečeno.

Noć

Budna kao dan
Sjedi na očima
Kao vatra
Na vodi

(Iz pjesme «Suncokretov ples»)

U pjesmi «Čudno je to vrijeme» naš pjesnik noći tepa kao ljepotici i samoga sebe stavlja u njezin zagrljaj:

Noć je ljepotica
Bez ogledala
Koja nikada ne će
Vidjet svoje lice
Ali moje srce
Pripada mraku
U mraku se boje
Oblače u crno
Isto kao žene
Kada izgube ljubav
A noć i gubitak
Drže se za ruku
Vezanost uz tamu pojačava stihovima:
Svjetlost je divna
I draga
A noć je zamotana
U svilu

Slijedi «elaboracija» izbora. «Noć se udala za dan / I stavila mu / Na glavu / Krunu od mraka» (Iz pjesme «Lišće od ruža»). Kada poželi «Crna noć će odjahati / Na sivom konju / Noć s pepelom» (iz pjesme «Na sivom konju»), a pjesnik «zatvara oči / Da se vrati noći» (iz pjesme «Na uglačanom stolu»). Time dolazimo do povratka, do puta «natrag». Možemo pretpostaviti smjer toga putovanja, jer ga pjesnik ne imenuje u smislu zemljopisne ubikacije. Pisac ovih redaka mišljenja je kako je riječ o Domovini-uterusu. Stoga navodim ulomak pjesme «Natrag»:

Treba ići natrag
Avionom brodom
Vlakom autom
I biciklom
Treba bježati natrag

--------------------------

Tako treba
Propasti natrag
U dubinu
I naći u pepelu
Dim ugašene vatre
I njenu iskru
I toplinu

-----------------------

Perich ne piše rodoljubne stihove na način mnogi američkih pjesnika Hrvata. On je u tome suzdržan i samozatajan. Sebe je kao kreativnu osobu ostvario u tome dalekom svijetu. Domovina je za njega više od zemljopisa i djetinjstava, više od politike, ideologije, straha i želje za nezavisnošću. Domovina je za njega uterus, AXIS MUNDI, mjesto smirenosti i harmonije.

No, nije Perich izvan života i politike, izvan stvarnosti. Napisao je nekoliko pjesama koje možemo smatrati domovinskom poezijom visoke razine. Navodim jednu od njih:

Balerina i rat

Ona je bila balerina,
A jugoslavenska vojska
Joj je odsjekla
Noge i ruke
No plesala je ona
Na oštrici njihovih noža
I plesala je pod metcima
Što su joj letjeli u oči
Plesala je kroz pahulje
Od eksplodiranog mozga
Kao da pleše u snijegu
Plesala je ostavljajući
Ruke i noge iza sebe
I na valu od krvi
Plesala je u propast
Plesala je u rigormortis
A onda je plesala
U vlastitu pepelu
A sada
Nakon njena odlaska,
Kako obnoviti ples
Od malih ostataka
Njezine krvi na cesti
I od komadića tijela
Što lete u zraku
A raznosi vjetar
Gdje li je sada vojska
Čiji su trofeji
Odrezane noge i ruke
Djevojčine

Vratimo se paradigmatskoj pjesmi «Natrag». Ona upućuje na zasićenost stanjem sada, onim što je suprotno, a to je hinc et nunc, prostor iz kojega pjesma izvire. U tome se prostoru lirski subjekt ne nalazi dragovoljno. U njega je donesen. O tome govori u potresnoj pjesmi «Donesen»:

Donijeli su me
Vjetrovi i rijeke
I morske struje
Donijeli su me kompasi
I putokazi
I donijeli su me putevi
I bespuća
Donijele su me kiše

----------------------

Kako je «natrag» tek želja pretočena u poetsko nadahnuće, lirskome subjektu ostaje živjeti u tome što nije povratak. Opis toga ispunjen je stihovima filozofskog napona i egzistencijalne tjeskobe, unamunovskog raspoloženja, s vjerom u snagu riječi. Pjesnik se utječe bolu, što proizlazi iz ranije opredijeljenosti za tamu. Stoga pjeva: «Čini mi se da se bol / Zaodjenula u kožu ljubavi» (iz pjesme «Kroz noć mirnu»).

Ostaju stihovi kršćanske Nade. U postmodernističkim smjerovima nema nade. U njima dominira apsolutni relativizam i kritika svega postojećeg, u njima je «čovjek mjerilo svih stvari – postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu» i stoga tako shvaćen čovjek mora odbaciti «stari» moralni imperativ «ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe», a prihvatiti «novi»: « Čini kako je tvoja volja i to neka ti bude vrhovni zakon». Ali «novi» imperativ odbacuje moral, a time i nadu. Bez nade imamo samo veliko beskrajno Ništa. Naš se pjesnik, kao baštinik kulture naroda koji se razvio u njedrima judeo-kršćanske civilizacije ljubavi, ne miri s time, ne prihvaća moralni relativizam i kulturu smrti. Njegova istina stoga glasi:

U ovu gluhu večer
Izgovorene riječi
Traže Božje uho
Ako smo siromašni
Iz pjesme: «Izgovorene riječi».

Ovim bi stihovima završili prikaz zbirke «Vertikale» hrvatsko-američkog pjesnika Antona Pericha, s napomenom da je riječ o estetski vrijednom ostvarenju, i o pjesniku koji je poetski i misaono formirana osobnost. Engleski je njegov drugi književni jezik. Knjiga «Vertikale» obogatila je suvremenu hrvatski književnost i pokazala da se prostori «drugoga plućnoga krila» hrvatske duhovnosti ne gase, već daje dobre književne uratke.

Đuro Vidmarović

[1] Vidi. Zvonimir Mrkonjić: Konkretna poezija. Enciklopedijska natuknica, Vijenac,broj 378. – 379,, Zagreb, 11. rujna 2008.