Ruska agresija na Ukrajinu nije izazvana Putinovom skrbi za moralnu krepost Ukrajinaca

U crnogorskoj prijestolnici Podgorici morala je biti održana tzv. „parada ponosa". Pod ovim čudnim nazivom krije se nasilno manifestiranje javne supremacije homoseksualne i lezbijske grupacije u nekom društvu. Cilj ovakvih „parada" nije oslobađanje ovih medicinskih manjina od diskriminacije, već ruiniranje moralnih normi utemeljenih na uljudbenim vrijednostima judeo-kršćanske civilizacije. Poglavito se to odnosi na razaranje kršćanskog morala.

Na organiziranje ovakvih „parada" malene i slabije zemlje, posebno one koje žele ući u EU ona na agresivan način prinuđuju. Koliko je to grubo i koliko miriše na kolonijalnu abnormalnost pokazuje primjer Crne Gore. Narod ove uzemlje kroz povijest je njegovao kult herojstva, muževnosti, obiteljskog sklada, bračne postojanosti i odricanje od bluda. I sada ovom i ovako oblikovanom narodu u teškim povijesnim uvjetima, nameću nekakvu ružnu paradu koja vrijeđa njihovu samobitnost, njihovu društvenu povezanost, njihovo povijesno utemeljenje.

Izrugivanje Isusu Kristu. Zamislimo što bi se desilo da je ovaj homoseksualac umjesto Krista stavio lik proroka Muhameda?

Scene iz „Parade ponosa"

Dr. Damir Pešorda je na ovakvo nasilje reagirao odgovarajućim člankom „Parada ponosa u Podgorici". Navodim ulomak iz njegovoga teksta:

„Tamo gdje još nije pobodena zastava duginih boja uz svesrdnu podršku i odobravanje javnog mnijenja, Zapad ne može sa sigurnošću reći da je to područje osvojeno i spremno za sveobuhvatnu eksploataciju. Crna Gora je ovih dana u Podgorici uspješno položila ispit.

Ne zanima me pretjerano politička situacija u toj državi, na vrh mi je glave i hrvatske političke situacije, ipak taj fenomen osvajanja pod zastavom duginih boja zanimljiv je sam po sebi. Bit će, recimo, zanimljivo pratiti kako će proteći zabadanje osvajačke zastave u Ukrajini, najnovijoj uzdanici Zapada. Ili u Bjelurusiji, u kojoj je na vlasti još uvijek čovjek koji je njemačkom ministru otpovrnuo da je ''bolje biti diktator nego peder''. Hoće li na koncu doći do obračuna između svijeta po mjeri Amerike i prkosnog pravoslavnog civilizacijskog kruga pod vodstvom Rusije? Što je nama činiti u tom srazu?"

Zastava je dokaz ideologije i političkog organiziranja

Ono što nije prihvatljivo u ovome tekstu je stavljanje agresije homoseksualnog pokreta u kontekst sukoba tzv. Istoka i Zapada, konkretno Rusije s jedne strane, a SAD-a i EU s druge strane. U tom kontekstu autor je na strani Istoka, odnosno Rusije. Tako opredijeljen autor je nepravedan prema Ukrajini („zanimljivo je pratiti kako će proteći zabadanje osvajačke zastave u Ukrajini, najnovijoj uzdanici Zapada") koju naziva „najnovijom uzdanicom Zapada" u koju je taj Zapad „zabio osvajačku zastavu". Zapad je za autora „svijet po mjeri Amerike", dakako negativan i izvor homoseksualne agresije, dok je ovome svijetu suprotstavljen „prkosni pravoslavni civilizacijski krug pod vodstvom Rusije". Ispada da se Ukrajina našla između okupacijskih ambicija „pederskog, ili pederiziranog protukršćanskog Zapada" i okupatorskih ambicija „kreposne pravoslavne Rusije".

Stavljanjem nacionalnih kapa, homoseksualci su snažno vrijeđali crnogorski kulturni i nacionalni identitet

Arhiepiskop Crnogorske pravoslavne Mitropolije, državni Poglavar Kneževine Crne Gore i veliki pjesnik Petar Petrović Njegoš s nacionalnom kapom na glavi.

Vladimir Putin kao časnik KGB-a

Ovakav dualizam nije stvaran: niti je Zapad isključivo leno homoseksualne grupacije i njezine protunaravne pragmatike, niti je Rusija tvrđava kreposti. Na zapadu ima loših stvari, ali više dobrih i demokratskih. Dakako, i u Rusiji. Ali kada je riječ o ruskom Vrhovniku, tada samo s velikom subjektivnošću možemo njegove imperijalne i razarajuće intervencije u susjedne zemlje svrstani u sintagmu „prkosni pravoslavni civilizacijski krug".

Zbog oslonca na Rusku Pravoslavnu Crkvu i zaustavljanja homoseksualne agresije (a navedenu „paradu" pokušavali su bez dopuštenja Vlade organizirati na Crvenome trgu u Moskvi!), što mu je donijelo simpatije, Putin nije smio upropastiti vojnom agresijom na Gruziju, Moldaviju i Ukrajinu. Nije smio okupirati veliki dio ukrajinskog teritorija, a potom potaknuti rusku manjinu na pobunu, inicirati stvaranje ruskih separatističkih paradržava- krajina i izazvati strašno krvoproliće.
On je srušio međunarodni pravni pored u kojemu je utvrđeno kako će se svi teritorijalni i granični sporovi među državama rješavati na međunarodnome tribunalu. Ukrajina nije ničim provocirala Rusiju. Ukrajinski narod ima pravo na svoj državni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost. Nepovredivost granica je svetinja u međunarodnim odnosima.

Ruska agresija na Ukrajinu nema veze s moralnom dekadencijom na Zapadu, s homoseksualcima i lezbijkama. Ta je agresija izazvana velikodržavnom i imperijalnom politikom, a ne skrbi za moralnu krepost Ukrajinaca. Na okupiranome Krimu zabranjuju se sve Crkve osim Ruske Pravoslavne Crkve, katolički se svećenici protjeruju, a ukrajinski hramovi zatvaraju ili oduzimaju vjernicima. Krimski Tatari su u očajnom položaju.

Na svakome mjestu buja ruski šovinizam koji sve ne-Ruse tretira kao remetilačke faktore ili ljude drugog reda. Prema Ukrajincima ruska promičba i Vrhovništvo odnose se kao kauboji prema Indijancima. Samo odnarođeni Ukrajinac je normalan i prihvatljiv. Tko ne vjeruje neka čita ruske novine, gleda TV stanice i prati internetske Portale. Isto se tiče Moldavije, Gruzije i Azerbajdžana.

Vladimir Putin kao samodržac danas

Putin je imao priliku postati uzor-državnik, predvodnik političke elite koja svoj rad temelji na moralnim postulatima. Mnogi su se uzdali u njega. Ovo što je učinio s Ukrajinom potpuno ga diskreditira kao duhovnog čovjeka, kao demokrata i kao političara kojemu je stalo do mira. Što više, sve je izglednije kako je on ratni huškač kojemu nije strana pomisao o trećem svjetskom ratu. Nitko mu na Zapadu, usprkos moralnoj dekadenciji, nije u tome ravan.

Što je s nama Hrvatima? Svakako moramo suosjećati i biti solidarni s napadnutim prijateljskim ukrajinskim narodom, tim više što je obrazac agresije na Hrvatsku 1991. prenesen u Ukrajinu. Glede Zapada, trebalo bi imati snage suprotstaviti njegovome moralnome urušavanju koje želi kao vrijednost importirati u našu zemlju.

Moramo se suprotstaviti agresiji zapadne homoseksualne zajednice i njezine rodne ideologije jer ona kani uništiti naš moral, našu vjeru, tradicijsku kulturu i nacionalnu samobitnost. To možemo jedino ako imamo Vladu koja je odraz naše nacionalne samobitnosti. A Vlada se dobiva na izborima. Pri tome ne smijemo pasti u krajnost i diskriminirati ovu manjinu. Zapravo, sva ta politička pornografija i nema za cilj zaštitu homoseksualaca i lezbijki, odnosno transvestita, ili kako se već zovu. Njezin je cilj razaranje rkt. Vjere.

S Vladom u Podgorici duboko suosjećamo. Na nju je izvršen snažan pritisak kako bi odobrila i ogromnom policijsko silom štitila „paradu ponosa". Time je njena moralna pozicija oslabljena, a to će imati ozbiljne posljedice na unutarnjem planu. Možda i opasne. Parada je bila uvjet ulaska u EU, ali Parada je i politički oslabila Vladu i možda će izazvati njezin pad, a potom i unutarnje parbe, a zemlji koja ima unutarnje probleme smanjene su šanse za ulazak u EZ. To je crnogorski mrtvi krug. Time smo došli do spoznaje kako su homoseksualna i lezbijska grupacija u funkciji političkih programa koji su daleko od skrbi za njihovo oslobađanje od diskriminacije. Ljudska prava se ovdje debelo zloporabe i služe kao zavjesa za političke manipulacije. Ukrajina za sve ovo ni malo nije kriva.

Đuro Vidmarović