Malkica Dugeč

Društvo hrvatskih književnika i izdavačka kuća ZIRAL dodjeljuju svake četvrte godine nagradu za najbolje književno ostvarenje nastalo među Hrvatima izvan Republike Hrvatske i BiH.

Ovogodišnja dobitnica ove vrijedne nagrade je hrvatska književnica iz Njemačke Maklica Dugeč. Nagradu je dobnila za pjesničku zbirku „Žigice vjere", objavljenu u nakladi „K. Krešimir", Zagreb, 2010. Do sada su nagradu „fra Lucijan Kordić" dobili sljedeći autori:

1996. Julienne Eden Bušić za knjigu: "Ljubavnici i luđaci", Zagreb, "Znanje", 1995.

2001. Akademik Nikola Benčić za knjige: "Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921." i "Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas", Zagreb, Sekcija DHK i P.E.N Hrvatskog centra za proučavanje književnosti u hrvatsko iseljeništvu, 1998. i 2000.

2006. Drago Šaravanja za roman: "Idemo kući", Zagreb, Nakladništvo Lumin, 2003.

2010. Tomislav Žigmanov za poetsko djelo: „Pred svitom – Saga o svitu koji nestaje", Čikarija, vl. izdanje, 2008.

Prof. Malkica Dugeč, poznata je hrvatska književnica koja još uvijek živi u egzilu. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću 1970.-1971. ona i njezin pokojni suprug Božo bili su prinuđeni napustiti Hrvatsku i nastaniti se u Njemačkoj. Nakon demokratskih promjena, sada kao udovica, zbog materijalnih razloga nije se mogla vratiti u Domovinu. Egzil je njezina sudbina.

Malkica Dugeč i autor u zbornici Društva hrvatskih književnika

Tijekom proteklih godina svojim je radom stekla visoki ugled kao pjesnikinja, ali i kao predana radnica u borbi za čuvanje hrvatskog jezika i nacionalnog identiteta. Sudbina intelektualca u egzilu i pripadnost narodu koji je žudio za slobodom i suverenitetom označili su njezinu poeziju. Riječ je o nježnom, ali i snažnom pjesničkom govoru kojim autorica zadire u krucijalne probleme našega naroda i njegove stvarnosti.

Ne pripada niti jednoj pjesničkoj školi, ili pravcu. Stvorila je svoj vlastiti poetski diskurs, oslanjajući se na hrvatsku književnu baštinu, ali i na snažne slojeve ruske poezije. Cijeni i njeguje rimu, uključujući i sonetnu formu. Pjesništvo Malkice Dugeč obogatilo je suvremenu hrvatsku književnost, a njegova cjelovita stručna valorizacija tek predstoji.

Životopis Malkice Dugeč cjelovito je predstavljen na stranicama Portala Hrvatskog svjetskog kongresa. Donosim ga u cijelosti.

Malkica Dugeč je rođena 3. lipnja 1936. u Zavidovićima-BiH. Prva četiri razreda pučke škole položila je 1944. odjednom u Sarajevu, gdje je od 1945.-1947. pohađala više razrede tadašnje sedmogodišnje Osnovne škole. Od 1948.-1953. polazi 4. i više razrede gimnazije (VII. ženska gimnazija) u Zagrebu, gdje je i maturirala.

Godine 1953. počinje objavljivati svoje prve pjesme u Studentskom listu i srednjoškolskom listu Polet. Godinu dana ranije pjesme su joj bile emitirane preko Radio-Zagreba, čiji je urednik tada bio Božo Milačić.

1954.-1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira hrvatski jezik s književnošću i ruski jezik s književnošću (tzv. 8. grupa predmeta).

Diplomirala je u srpnju 1959. godine. 21. 10. 1957. udala se za Božu Dugeča, također studenta iste grupe. 1960.-1961. radi kao profesorica hrvatskog i ruskog jezika na Gimnaziji u (Slavonskoj) Požegi, gdje izlazi i njena prva knjiga pjesama pod imenom "Crveni biseri."

1961.-1962. predaje na Osmogodišnjoj školi u Loboru - Hrvatsko zagorje.

1962.-1964. profesorica je i ravnateljica Osmogodišnje škole Gradac kraj Drniša. Zajedno s njom tu radi i njen suprug prof. Božo Dugeč, koji je bio stipendist općine Drniš.

1964.-1972. predaje na Gimnaziji (kasnije: Srednjoškolski centar) u Donjem Miholjcu zajedno sa svojim suprugom.

17. 3. 1967. doživljava objavu Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika (u listu Telegram) te prijetnje i progone njenih potpisnika i simpatizera ali i osobne napadaje direktora i članova Nastavničkog vijeća Gimnazije, jer javno izražava potporu svim zahtjevima Deklaracije, a koju su potpisale najznačajnije hrvatske kulturne ustanove.

1970.-1971. osobito je djelatna u radu Matice hrvatske u Donjem Miholjcu. Bila je i član Inicijativnog odbora za osnivanje Ogranka MH u Donjem Miholjcu, osnovanog 28. veljače 1971., a čiji je prvi predsjednik postao prof. Božo Dugeč. Zajedno s njim prisustvuje osnivanju niza ogranaka MH diljem Slavonije. Članom MH postala je 1970. Tijekom god. 1970./71. zajedno sa suprugom dopisnica je Večernjeg lista - s dobivenom novinarskom iskaznicom.

1971., nakon Titova obračuna s hrvatskim partijskim vodstvom u Karađorđevu, iza čega su slijedila uhićenja vođa studentskog štrajka i brojnih hrvatskih intelektualaca, studenata te drugih članova MH, prof. Božo Dugeč, upozoren od strane prijatelja da i njemu prijeti uhićenje, 31. prosinca 1971. emigrirao je u Njemačku.

11. siječnja 1972. izvršena je premetačina stana obitelji Dugeč u Donjem Miholjcu. Kako im prof. B. Dugeč više nije bio dostupan, oduzeli su gđiDugeč putovnicu, a koja joj je bila vraćena u svibnju iste godine, nakon što je proširila glas da će pokrenuti brakorastavnu parnicu protiv svoga supruga, koji ju je"ostavio". A pričalo se da su joj putovnicu vratili samo kako bi poslužila kao mamac pomoću kojega su se htjeli dočepati njenog supruga B. Dugeča.

Nakon što je doznala za prijetnje da će i protiv nje biti pokrenut krivični postupak, a doživjela i učestale telefonske prijetnje "nepoznatog" da će završiti "u vječnim lovištima", dne 20. svibnja 1972. potajno je napustila zemlju i emigrirala u Njemačku.

Već nekoliko dana nakon dolaska u Stuttgart, gdje je njen suprug već radio kao fizički radnik u jednoj kalionici čelika, zaposlila se i ona kao fizička radnica u trgovini tekstila, a u kojoj je radila do lipnja 1973.

Od 1. srpnja 1973. zapošljava se u Osiguravajućem zavodu za novinstvo (Versorgungwerk der Presse). To je njemačko poduzeće koje se bavilo životnim osiguranjima novinara, urednika i svih onih koji su radili u novinskim izdavačkim kućama. U tu kategoriju su spadali i njemački novinari koji su kao ratni dopisnici bili raštrkani diljem svijeta, gdje god su postojala ratna i krizna žarišta. Prof. Dugeč je radila u odjelu kompjutorske obrade životnih osiguranja novinara i novinskih nakladnih kuća iz cijele Njemačke. Na tom poslu ostala je raditi sve do umirovljenja 31. 12.1999. godine. (Njen suprug Božo počeo je u istom poduzeću raditi tri mjeseca nakon njenog primitka i tu ostao sve do svoje smrti 17. 3. 1990.).

Nakon dobivanja političkog azila počinje surađivati u hrvatskom emigrantskom tisku kao npr. "Hrvatskoj reviji", "Republici Hrvatskoj", "Rakovici", "Hrvatskoj budućnosti", "Hrvatskom putu", "Hrvatskoj

Domovini"(uređivao njemački novinar Hans Peter Rullmann) i dr. U tom tisku objavljuje svoje pjesme, članke iz života i rada hrvatske emigracije, književne osvrte itd. Uključuje se i u politički, pretežito kulturni rad hrvatske političke emigracije u Europi i prekomorskim zemljama. Učlanjuje se i u Hrvatsko narodno vijeće, izvanstranačko predstavničko tijelo Hrvata u dijaspori. Pristupa i Hrvatskoj republikanskoj stranci (danas : Hrvatska republikanska zajednica) te kao njen kandidat tri puta biva izabrana u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.

Od listopada 1978. svake godine na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na štandu CROATIA predstavlja (zajedno sa suprugom Božom) časopis "Republika Hrvatska" kao i sve izložene knjige pod imenom"Hrvatska knjiga u slobodi". Osobno pokreće i organizira književne nastupe hrvatskih emigrantskih pisaca koji su se u sklopu Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu (FrankfurterBuchmesse) održavali pod nazivom "RIJEČ ISELJENE HRVATSKE" sve do 1991. godine.

U kasnu jesen 1978. SFRJ je zatražila od SR Njemačke, u zamjenu za tzv. Baader-Meinhof bandu, izručenje 9 hrvatskih političkih emigranata i dva kosovska Albanca. Među imenima traženih Hrvata bilo je i ime prof. Bože Dugeča. Premda se Njemačka nije upustila u tu trgovinu ljudima, moj život kao i život moga Bože počeo se odvijati u strahu od mogućeg atentata. Taj strah se još više pojačao 16. 10.1978. kada je u Parizu bio mučki ubijen hrvatski emigrant Bruno Bušić. Ipak, nastavili smo i dalje, kao da se ništa nije dogodilo, surađivati u hrv. emigrantskom tisku, sudjelovati na protujugoslavenskim prosvjedima, držati govore i predavanja, širiti protujugoslavenske letke i zvučne kasete itd.

Uslijedilo je i članstvo u Međunarodnom društvu za ljudska prava (Internationale Gesellschaft für Menschenrechte), Paneuropskoj uniji Njemačke a što je omogućavalo uspješnije svjedočenje i širenje istine o težnjama hrvatskog naroda za vlastitom slobodnom državom. 1984. u izdanju Knjižnice Hrvatske revije (urednik Vinko Nikolić), skoro četvrt stoljeća nakon moga pjesničkog prvijenca (1960.) izašla je moja druga stihozbirka "Zemlja moja-nebo moje". Jedno vrijeme bila sam i tajnica Hrvatskog koordinacijskog odbora HNV-a te predsjednica Hrvatskog republikanskog društva "Ante Starčević", osnovanog 1980. godine u Stuttgartu.

Prekretnica u čitavom mome političkom radu kao i u životu uopće nastupila je 17. 3. 1990. smrću moga supruga Bože Dugeča, Hrvata koji nije imao sreću doživjeti rođenje slobodne države Hrvatske, za koju se čitavog života borio i zbog koje je, od čežnje i patnje zbog nje i preminuo. Iste godine koncem rujna, nakon više od 18 godina emigrantskog života, stupam na slobodno hrvatsko tlo, slobodne Republike Hrvatske. Doputovala sam zrakoplovom zajedno s ostalim sabornicima HNV-a s kojima sam nazočila zasjedanju Sabora HNV-a u Muenchenu a na poziv Hrvatskog sabora svi smo doputovali u Zagreb, gdje smo završili svoje zasjedanje. 1990.-1995. usprkos Domovinskom ratu, posjećujem Domovinu.

U Njemačkoj se zalažem za istinito prikazivanje stvarnog stanja u Hrvatskoj nametnutom ratu, pomažem jačanje obrambenog sustava RH šaljući humanitarnu i inu pomoć u ratom zahvaćena područja. Osim toga pišem i pjesme domoljubnog karaktera - a tematikom iz Domovinskog rata. 1993. Primljena sam u Društvo hrvatskih književnika a već 1994., deset godina nakon druge, izlazi iz tiska moja treća stihozbirka "Kriške dobrote".

Redovito surađujem u domovinskim listovima i časopisima kao npr. "Maruliću", "Hrvatskoj reviji", "Hrvatskom slovu", "Republici Hrvatskoj", "Ognjištu", "Hrvatskoj misli" (BiH), "Osvitu", "Republici" itd. I angažiranost u radu Hrvatske kulturne zajednice u Stuttgartu, čiji član je od 1992. sve je intenzivnija. Pomaže i pri osnivanju hrvatskih dopunskih škola, koje smo nas nekoliko članova Hrvatskog koordinacijskog odbora HNV-a (gosp. Petar Hinić, prof. Božo Dugeč i M. Dugeč) inicirali još 1979. godine.

Kao jedna od urednica i lektorica hrvatskog jezika u časopisu CROtime-Hrvatsko vrijeme, glasilu Hrvata Baden-Wuerttemberga, podupire njegovanje hrvatskog književnog jezika i hrvatske kulturne baštine te suradnju i sa njemačkim sugrađanima. Skoro svake godine objavljuje po jednu svoju knjigu pa je tako do kraja 2009. objavljeno 18 njenih knjiga pjesama i jedna knjiga proze. Jedna stihozbirka se nalazi u tisku ("Žigice vjere") a dvije, od kojih jedna na njemačkom jeziku su u pripremi.

Osim članstva u Društvu hrvatskih književnika, članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Njemačkog društva za kroatistiku (Deutsche GesellschaftfuerKroatistik), članica je i dopredsjednica Hrvatske kulturne udruge Nagold, Kruga prijatelja Baden- Wuerttemberg-Hrvatska (FreundeskreisBaden-Wuerttemberg-Kroatien)

Neke od njenih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.

Objavila je preko dvadeset pjesničkih zbirki. Svojim djelima je stekla mjesto u antologiji 45 hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića, Cvrčak u boriku Ante Selaka, Dunav u hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas Dubravka Horvatića i Stjepana Sučića, antologiji duhovnog pjesništva 'Krist u hrvatskom pjesništvu: od Jurja Šižgorića do naših dana u izboru Vladimira Lončarevića i t.d.

Godine 2007. Nagrađena je prestižnom književnom nagradom „Antun Branko Šimić" za zbirku pjesama „U riječ unjedrena"

Đuro Vidmarović