Prokurative; Bajamontuša, splitska Prvostolnica

Sjedim na terasi restorana što se smjestio na splitskim Prokurativama, najbliže trgu s fontanom u sredini. Prekrasno mjesto za ispijanje kave. Ispred nas more, a oko nas poznate zgrade s Dječjim kazalištem u pozadini. Prokurative, se službeno nazivaju Trg Republike. Riječ je o jednom od najljepših trgova na Mediteranu. Ovdje se priređuju važne kulturne manifestacije, a već pedeset godina i festival zabavne glazbe „Split".

Split 2014.: Prokurative (snimio Đuro Vidmarović)

Zagledavam u Wikipediju, kako bih dobio potrebne obavijesti o Prokurativima. Prva obavijest tiče se autonomaša Bajamontija i njegovog nastojanja da Split uredi prema talijanskom urbanističkom obrascu:
Izgradnja 1863.-1867.

Načelnik dr. Bajamonti je imao dalekosežan cilj stvoriti od Splita, kako je govorio "citta delavvenire" (Grad budućnosti), pa je mnogo svoga truda uložio u izgradnju i uređenje Splita kako bi od zapuštenog provincijskog gradića stvorio mali napredni europski grad. Rukovođen geslom "Volere e potere" (Htjeti je moći) odmah po stupanju na dužnost općinskog načelnika, dao se na realizaciju svojih planova. U tu svrhu osnovao je društvo "Associazione dalmatica" (Dalmatinska zadruga).

Kazališna zgrada koja je izgrađena na Marmontovoj poljani činila je okosnicu budućeg sklopa Prokurativa. Daljnji Bajamontijev plan bila je izgradnja dvaju krila, građevnog sklopa zvanog Prokurative prema znamenitim venecijanskim Procurativama. Veliki teatar od 1300 mjesta izgrađen je po nacrtima venecijanskog arhitekta i konzervatora Gianbattista Meduna (1800.-1880.), uz suradnju Splićanina Mihe Klaića (osmislio unutrašnjost). Inicijator i glavni financijer izgradnje tog teatra, kao i kasnijeg trga bio je Bajamonti, Meduna mu se činio logični izbor jer je on sa bratom u samo 10 mjeseci obnovio 1837. znameniti venecijanski teatar La Fenice.

Dana 15. svibnja 1882. godine Bajamontijevo kazalište je uništeno u požaru, a zgrada je nešto kasnije obnovljena, ali ne u izvornom obliku (u novo doba tu je bilo smješteno kino "Marjan" i "Kazalište mladih").U razdoblju od 1863. do 1867. godine građeno je zapadno krilo kompleksa u neorenesansnom stilu prema projektu arhitekta G. B. Medune. Po novom projektu je podijeljena, tako da je u prizemlju smješteno kino, a gornja etaža ostavljena je za manji teatar (u njemu danas djeluje Gradsko kazalište mladih). Zapadno krilo je 1905. restaurirano, tad su na fasadi dodani cementni maskeroni i frizevi.

Meduna je projektirao i dva bočna krila noorenesansnih palača za gradsku administraciju. Daljnji Bajamontijevi planovi za dogradnju trga su zaustavljeni 1880. jer je Zemaljsko vijeće u Zadru raspustilo splitsku općinu. To je bio rezultat političke borbe između autonomaša i narodnjaka, koje je predvodio Gajo Bulat.

On je godinama negodovao protiv Bajamontijevog društva Associazione dalmatica, ukazujući na njegove sumnjive financijske transakcije. Nakon tog su na izborima 1882. pobijedili narodnjaci, pa je daljnja gradnja istočnog krila potpuno zaboravljena. Jedino što je u tom periodu napravljeno bilo je postavljanje kamenih stupića 1889. na južnoj strani Marmontove poljane koja je popločena još za vrijeme Bajamontija.

Izgradnja 1909.-1928.

Izgradnja istočnog krila Prokurativa započela je 1909. godine i odvijala se u dva perioda; od 1909. Do 1911. i od 1927. do 1928. godine. Prvi dio istočnog krila gradilo je bečko građevno poduzeće "Union baugesellschaft".

Bajamontuša– pogled na Prokurative

Bajamontuša– pogled na splitsku Rivu

„Bajamonti je u skladu sa svojim talijanaškim opredjeljenjem dao sagraditi ispred Prokurativa impozantni spomenik – Bajamontošu, kao simbol ne-hrvatskog Splita. Ovaj je spomenik srušen 1946., a neki krugovi u današnjem Splitu rado bi ga obnovili. O čemu je riječ? Bajamontušu je gradonačelnik naručio 1880. u klesarskoj radionici F. Dall'Ara e Comp u Milanu. Naručio je veliku ukrasnu javnu fontanu, prema modelu padovanskoga kipara Luigija Ceccona, autora većeg broja skulptura i nekoliko javnih spomenika u sjevernoj Italiji, među kojima je najpoznatiji bio spomenik pjesniku Francescu Petrarci na Petrarkinu trgu u Padovi, otkriven 1874.

U proljeće 1880. započeto je prikupljanje priloga za nabavu ukrasne fontane na splitskoj rivi, u samom gradu, ali i u drugim mjestima. Splićani — autonomaši i hrvatski narodnjaci — udruge, crkvene institucije, ukupno 1322 građana i težaka gradskih predgrađa i više kolektiva — prikupilo je oko 20 000 forinti, a Split je tada brojio tek oko 5000 stanovnika u gradu i oko 9000 u pučkim predgrađima. Među darovateljima bili su i austrijski arhitekt projektant obnove katedrale i zvonika u Splitu AloisHauser i tada vrlo popularni skladatelj Franz von Suppé, rodom Splićanin.

Monumentalna fontana na splitskoj rivi ubrzo je postala vidljivi identitet Splita, predstavljana na većini razglednica grada. Iako je voda s Jadra dovedena do fontane prije, fontana nije bila potpuno dovršena, jer je Antun Bajamonti pobjedom hrvatskih narodnjaka na općinskim izborima smijenjen s položaja gradonačelnika, a zatim je nova Općinska uprava nekoliko godina vodila s njime parnicu oko njegovih ulaganja u obnovu vodovoda i fontane, koje nije u cjelini priznavala zbog njegove površno vođene financijske administracije. Kada je to bilo uređeno, obavila je splitska hrvatska Općina 1885.–86. završne radove na crpilištu vodovoda na izvoru Jadra i na samoj fontani.

Na kraju je postignut sporazum između Bajamontija i nove hrvatske Općine. Dana 15. prosinca 1888. potpisan je u Općini sporazum, a sutradan sastavljen »Zakladni spis«, u kojem se splitska Općina, među ostalim, obvezuje »da prima monumentalnu česmu... obvezujuć se da će je čuvati i uzdržavati bez da joj ikada išta doda, odvadi, preinači ili podmetne u kojem bilo dielu ili nuzgradnosti, i da će na svoje troškove obavljati slučajne kvarove... izvršujuć iste popravke suglasno sa sadašnjim oblicima, a po priloženomu fotografičnom snimku«.

Dana 4. prosinca 1890. svečano je potekla voda fontanom. Otkrio ju je splitski načelnik Gajo Bulat. Tri mjeseca zatim umro je Antun Bajamonti, idejni začetnik monumentalne fontane, moralno i materijalno slomljen, napušten i od prijašnjih političkih istomišljenika, koji su mnogi, nakon pobjede Hrvata u dalmatinskim Općinama, od dalmatinskih autonomaša postajali protalijanski iredentisti. Fontana na splitskoj rivi bila je više od pola stoljeća nedjeljivi vizualni i sadržajni dio Splita i Splićana.
U vrijeme okupacije 1941.–43. fašistički okupatori su je ideološki svojatali, gledajući u liktorskom svežnju na vrhu fontane simbol fašizma, ali jednako i komunisti nakon njih, pa su 30. svibnja 1947. dinamitom i mlatovima porušili i potpuno uništili splitsku fontanu, osim desetak ulomaka što ih je spasio slikar Vjeko Parać, od kojih su neki sačuvani u Muzeju grada Splita i koji zorno svjedoče o likovnoj vrijednosti".

Promatram neuglednu fontanu koja je sagrađena na mjestu „Bajamontuše". Vodoskoci boležljivo skakuću kao da ih pokreće neki dotrajali mehanizam. Bi li trebalo obnoviti staru fontanu? Nikako! Nije ju trebalo razbijati, već demontirati i premjestiti u neki od parkova gdje bi svjedočila o talijanaškom razdoblju Splita. Najbolje da je partizani nisu uopće dirali, a kada su je već srušili, zbog čega nisu podigli dostojnu zamjenu?

Njezino današnje obnavljanje izazvalo bi političke sukobe i pripomoglo jačanju iredentističkih političkih opcija. Bez obzira što u vrijeme podizanja fontane nije bilo fašista i što ona kao spomenik doista nije povezana s ovom talijanskom ekspanzionističkom politikom koja je, nota bene, našem narodu donijela velika razaranja, patnje i ljudske žrtve. Fontana je sagrađena kao simbol talijanizacije grada.

Split 2014. Pogled s Prokurativa

Nakon Prokurativa druga znamenitost Splita svakako je Prvostolnica, poznata i kao Katedrala sv. Duje.

Split: Katedrala sv. Duje

Splitska Prvostolnica ili Katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski Mauzolej.

Današnja splitska Prvostolnica izgrađena je u 4. stoljeću kao mauzolej rimskog cara Dioklecijana († 316.). U 7. stoljeću Avari i Slaveni su srušili Salonu. Preživjeli stanovnici su pobjegli na otoke, odakle se, nakon određenog vremena, dio njih vratio na kopno i nastanio u napuštenoj carskoj palači. Carski mauzolej su pretvorili u kršćansku crkvu, uklonili poganske idole i sarkofag u kome je car počivao.

Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone, i Anastazija, radnika, koje su pohranili u carev mauzolej posvećen za metropolitansku crkvu. Prema predaji sačuvanoj kod splitskog kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, prvi splitski nadbiskup bio je Ivan Ravenjanin (7. st.) koji je organizirao i uredio splitsku Crkvu.

Splitska katedrala poznata je po drvenim vratima koje je izradio domaći majstor Andrija Buvina 1214. godine, izrezbarivši u orahovini 28 prizora Isusova života. Odlično su očuvana, osim najdonjih dijelova oštećenih nogama prolaznika, Buvina su vrata raritet u europskoj umjetničkoj baštini, jer dok su brončane romaničke vratnice razmjerno brojne od drvenih su preostala jedva koja vrata.

Ulazna vrata splitske Prvostolnice

Drvena krila vrata splitske katedrale dovršio je Buvina 1214. godine. Na 28 reljefa prizori su iz Kristova života, rađeni po različitim uzorima (od bizantskih bjelokosti do zapadnih minijatura), prilično slobodno interpretiranim.

Zvonik Prvostolnice vjerojatno je izgrađen u 13. stoljeću. Termin oko kojeg se vrti moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257. godine koji je spominjao Kolafisu (Golubicu), udovicu splitskoga kneza Ivana Krčkog, kao donatoricu zvonika, dok joj je lokalna tradicija pridavala zaslugu i za podizanje propovjedaonice u katedrali. Građevina je izvana oktogonalnog oblika i imala je natkrivani peripter sa dvadeset i četiri mramorna stupa s korintskim kapitelima (to su najljepši grčki stubovi s bogatim ukrasima u obliku biljke akantus).

Zvonik je temeljito i radikalno restauriran u razdoblju između 1890. i 1908. godine. Posljednji kat s naznakama renesansnog stila u potpunosti je izmijenjen kako bi bio u stilskom suglasju s ostalim katovima zvonika. Brojne antičke spolije i skulpture s prikazima grifona, lavova, sfinga i ljudi uklonjene su. Pojedini ulomci starog zvonika čuvaju se u Muzeju grada Splita ili su ugrađeni u zgradu Tusculuma u Saloni.

Zvonik katedrale sv. Dujma je jedan od najoriginalnijih crkvenih zvonika na jadranskoj obali. Gradnja zvonika započela je sredinom 13. stoljeća i trajala je negdje do sredine 16. stoljeća. Zbog iznimno dugog perioda gradnje, kombinacija je romaničkog i gotičkog graditeljstva, no oba stila su u izvrsnom suglasju. U dekorativnim elementima perevladava romanički stil, a izvedba arhitektonske prozračnosti pripada gotičkom stilu gradnje.Zvonik je osebujno graditeljsko djelo, specifično po svojoj vitkosti i transparentnosti, po stepenastom sužavanju prema vrhu i uklopljenosti u antičko graditeljsko okruženje, jer uporabom vijenaca i kapitela, u formatu otvora i lukova, korespondira s arkadama Peristila.

Nisu poznati prvotni projektant i graditelj splitskog zvonika, no zna se da je u 15. stoljeću izvjesni Nikola Tvrdoje upravljao nastavkom gradnje. Donatori izgradnje monumentalnog zvonika, osim građana Splita, vjerojatno su ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. i njegova žena kraljica Marija te knez Ivan Frankopan i žena mu Kolafisa.

Stilizirani listovi akantusa na kapitelima

Biljka akantus

Portal katedrale je, također, antičkog podrijetla porijekla. Na vrhu portala smješten je mali sarkofag u kojem su sahranjeni ostaci Katarine i Margarite, kćeri kralja Bele IV. koje su umrle u Klisu u vrijeme tatarske najezde sredinom 13. stoljeća.

Katedrala je iznutra okruglog oblika, nadsvođena kupolom s četvrtastim i polukružnim nišama, u kojima su nekoć stajali kipovi božanstava i careva. Unutrašnji prostor okružuje osam granitnih stupova postavljenih na bazi od bijelog kamena, s korintskim kapitelima. Ti stupovi su bili isključivo dekorativne namjene. Nad bogato ukrašenim kapitelima nalazi se vijenac koji čini bazu za drugi red porfirnih stupova. Iznad drugih kapitela nalazi se manji vijenac te friz s likovima genija, Merkura, Psyhopomposa te medaljoni s likovima cara Dioklecijana i njegove žene, carice Priske.

Splitska prvostolnica: detalj čuvenih korskih sjedala (snimio a.)

Po ulazu u katedralu, s lijeve strane, nalazi se šesterostrana propovjedaonica (ambon) nastala 1257. godine darom kneginje Kolafise, udovice splitskog kneza Ivana Frankopana. Izradio ju je majstor Mavro od skupocjenoga crvenog i zelenog porfira koji potječu vjerojatno od uništenog carskog sarkofaga. Propovjedaonica je podignuta na šest mramornih stupova koji završavaju raznolikim kapitelima od domaćeg kamena.

Splitska prvostolnica: pločica kao znak sjećanja na posjet pape Ivana Pavla II. (snimio a.)

Ispod mauzoleja smještena je kripta posvećena sv. Luciji, djevici i kršćanskoj mučenici.

U katedralnoj riznici, smještenoj iznad sakristije, čuva se Evanđelistar sv. Dujma iz druge polovice 6. stoljeća, najstariji rukopis pisan na pergameni sačuvan na tlu Hrvatske. Među vrijednostima riznice nalaze se dragocjeni arhivski dokumenti, srednjovjekovni kodeksi (Historia Salonitana), brojni relikvijari, srebrna pala s oltara sv. Dujma iz prve polovice 14. stoljeća, misno ruho i posuđe te čudotvorna ikona Gospe od Zvonika, prenesena iz crkvice iznad Željeznih vrata.

Peristil

Dežurni „gladijatori" na Peristilu ćakulaju s turistima (snimio a.)

Juraj Dalmatinac: Oltar sv. Staša (1448.)

Đuro Vidmarović