Rođendan književnika Igora Šipića; sreća zbog obrane doktorske disertacije kćeri prof. dr. Ivana J. Boškovića; vrijeme kišno; podsjećanje na Orjunu

Danas je kolega Igor Šipić imao rođendan, a Ivan J. Bošković se radovao zbog uspjeha kćeri koja je na Univerzitetu u Stasbourgu obranila doktorsku tezu iz molekularne biologije. Razlozi za čestitanje i prijateljsko druženje. Pijemo slavljeničku kavu i sokove u jednom prekrasno uređenom restoranu, smještenom unutar kompleksa starih zgrada. Kažu kako je ovo bilo „do jučer" neugledno dvorište. S nešto mašte i novca dvorište je pretvoreno u prijatnu terasu.

Prof. dr. Ivan J. Bošković, autor, dr. sc. Igor Šipić i nakladnik Zoran Bošković

Za razliku od prijašnjih godina, Split je ove godine preplavljen ugostiteljskim objektima. Uličice su krcate stolićima za kojima turisti ispijaju svoja omiljena pića ili se hrane, uživajući u tajnovitosti, pa i mističnoj ljepoti uskih ulica i tamnih visina kuća koje čine ovaj čaroban splet. Na žalost, nestalo je brojnih obrtničkih radnji, što znači da je mnogo obitelji ostalo bez posla. Velike robne kuće nemilosrdno progone i gutaju male radnje naših vrijednih ljudi, a država im to dopušta. Velika pogreška. Bez srednje klase narod nema budućnosti. Lijepo je promatrati ovaj stranjski svijet čijim se devizama radujemo, ali taj će svijet uskoro nestati u svojim Domovinama, a naši će Splićani postati ovisni o onome što imaju, a to su robne kuće.

Ivan J. Bošković vedar je i naočit čovjek. Prošao je put od novinara do sveučilišnog profesora. Otvoren je i pristupačan. Znademo se još od prije nekoliko godina kada smo obojica sudjelovali u Đakovu na susretima književnih kritičara. Na žalost, premalo je angažiran u splitskom Ogranku DHK. Mnogi članovi DHK iz Splita međusobno se niti ne poznaju. Iako izlazi književna revija „Motrišta", nekim se književnicima onemogućava suradnja. Tekstovi se objavljuju selektivno, prema životopisu autora. Na štetu nacionalne književne komponente. Šteta.

Skrećem pozornost na knjigu Ivana J. Boškovića: Orjuna. Ideologija i književnost, objavljenu 2006. godine. Prije ove knjige svakako je potrebno je pročitati „Sinove Orjune" pokojnoga Nikole Pulića.

Povodom objavljivanja Boškovićeve „Orjune" Josip Jović je 15. ožujka 2012.napisao:

„Svoje korijene Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) ima u 'jugoslavenskoj naprednoj nacionalističkoj omladini' od prije Prvog svjetskog rata, koja se opirala austrougarskoj hegemoniji i koja je svoje nadahnuće našla u srpskim oslobodilačkim ratovima protiv Turaka. No teško je razumjeti i samom autoru ove knjige kako se to jugoslavenstvo, koje su zagovarali manje-više svi pisci i intelektualci onoga vremena, izuzev Matoša, u Orjuninoj izvedbi pretvorilo u žestoko protuhrvatstvo. Utjecaj okupatorskih ideologija i različiti etnički i kulturni supstrati u centrima Orjune, dio su objašnjenja, no veliki dio ostaje izvan dometa racionalnog. Po mnogo čemu, od crnih odora, zagovaranja rasnog, integralnog jugoslavenstva, preko fizičkog i oružanog terora protiv neistomišljenika do traženja istrebljenja svih elemenata koji koče državno postojanje i narodno jedinstvo, Orjuna ima karakteristike fašističkog pokreta. Izrazita je mržnja prema onima drugačijeg opredjeljenja, posebno prema kleru, frankovcima, separatistima, komunistima, Trumbiću i Radiću zbog njihova otpora velikosrpskoj dinastičkoj hegemoniji. Karakteristično je veličanje srpstva u političkom i kulturnom smislu, odanost dinastiji i Kralju kojega se naziva velikim genijem, najsjajnijim simbolom, idealom vaskresenja, vladarom nedostižnih moralnih visina. Vrhunac svega je najuža suradnja s Udruženjem četnika uspostavljena 1923. godine.

Grad Zagreb, kao moguće središte hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta, u odnosu na kojega se zagovara potpuna odvojenost Dalmacije, koju se ne smatra hrvatskom pokrajinom, predmet je snažne odioznostiorjunaških ideologa. List Pobeda 1921. godine piše kako u Zagrebu, u kojemu nema ni jedne ulice s imenom Kralja Petra ujedinitelja i osloboditelja, vlada ropski austrijski duh i pljuvanje po svemu što je jugoslavensko, dok Vladimir Čerina u Vihoru 1914. godine piše kako bi u Zagrebu od osamdeset hiljada stanovnika, pedeset njih trebalo povesti na klaonice. 'Ovom gradu cinika', kaže on, 'treba silom dati dušu i mozak onog grada heroja što se zove Beograd.'

Istaknutiji su predstavnici Orjune u Splitu bili Ivo Tartaglia, Berislav i Grga Angelinović, Edo Bulat, Ljubo Leontić, Zvonko Jelaska, Ivo Petković, Vlado Matošić, Ivo Barbieri i drugi, kao i sedmorica književnika čiji književni rad Bošković nastoji objektivno valorizirati nezavisno od njihova ideološkog opredjeljenja, zbog kojega su poneki od njih i nepravedno izbrisani iz književne povijesti .S druge strane, njihova je književnost duboko i neodvojivo impregnirana ideologijom koja samom književnom daru i dostignućima oduzima na vrijednosti.

Zanimljive su sudbine tih pisaca, Niko Bartulović, čiji književni lik doživljava 'mitski antejski susret s Beogradom' i koji Dražu Mihailovićaopisuje kao srce i mozak oslobodilačke akcije, poginuo je u četnicima 1943. godine. Đuro Vilović je prošao put od pravaša i svećenika, koji će u polemici s Otokarom Lahmanom konstatirati kako 'u Dalmaciji ima neka vrsta ljudi redovito neslavenskog podrijetla koja mrzi i prezire sve što je hrvatsko i vječno je u službi antihrvatskih tendencija', do odlaska u štab četničkog vojvode i sudjelovanja na četničkom kongresu u selu Ba. Mirko Korolija, intendant i direktor splitskog kazališta, izrazite srpske osjećajnosti, integrirat će splitsko kazalište sa sarajevskim radi kulturne unifikacije.

Tu je i Ćiro Čičin Šain, ideolog i urednik Pobede, integralni Jugoslaven i unitarist koji je do 1958. bio kustos Muzeja Split i redaktor u Slobodnoj Dalmaciji. Njegov scenski recital Kralj i otadžbina izveden je 7. prosinca 1935., uoči otvaranja spomen-svjetionika Kralju Ujedinitelju dan poslije na Gatu majora Stojana. Zaneseni skerlićevac i jugoslavenski diplomat Sibe Miličić pisao je ekavicom i ćirilicom, dobitnik je posebne nagrade Srpske kraljevske akademije 1926. za knjigu priča.U ratu je pristupio partizanima, pa ga nalazimo među sudionicima Konferencije kulturnih radnika Dalmacije održane u Hvarskom kazalištu, u društvu Marina Franičevića, Vjekoslava Kaleba, Živka Jeličića, Jure Kaštelana, Šime Vučetića i Josipa Kirigina. Vratio se hrvatskom jeziku, veličao u pjesmama domovinu, ali joj ne spominjući ime. Ivo Lahman i Branko Stanojević, koje Ivan Bošković drži također zanimljivim piscima, spadaju u snažne simpatizere jugoslavenske ideje i jugoslavenskog jedinstva, te Srbije u kojoj vide mesijansku ulogu. No, obojica su rano umrla, prvi u dvadeset osmoj, a drugi u dvadeset četvrtoj godini života, ne dočekavši Drugi svjetski rat".

Puljićeva i Boškovićeva knjiga pomažu razumjeti zbog čega i danas, kada je Hrvatska suverena država, u Splitu djeluju, kao da Jugoslavija još postoji, novoorjunaški pisci i novinari, šireći i propagirajući antihrvatski šovinizam. Lakše je shvatiti i njihovu zlokobnu vezu s neoorjunaškim političarima, njihovu mimikriju, retoriku i osmijeh kojim kriju očnjake.
Konačno, mlađim naraštajima treba neprestano ponavljati kako su ovdje, u srcu povijesne hrvatske države, djelovali Hrvati-četnici, dakle koljači i istrebitelji vlastitog naroda. Njihov su posao nastavili partizani i komunisti, istrijebivši 200 000 Hrvata u marševima smrti poznatih pod nazivom „Križni putovi hrvatskog naroda". Bi li ovi današnji neoorjunaši željeli produžiti rabotu svojih roditelja i djedova? Stoga je nužan neprestani oprez. Prvom prilikom vrisnut će u njima zov krvi.

Split 2014. : Prof. dr. Ivan J. Bošković (snimio a.)

U nastavku Jović ističe:

„Orjune kao organizacije odavno nema, otišla je na smetište povijesnih zabluda i fanatiziranih ideologija, izbrisana je valovima šestojanuarske diktature, radićevštine, endehazije i federalnog jugoslavenstva. Ali, začudo, njezine zasade, emocije, stavove i iracionalnosti kao da osjećamo do današnjih dana kroz djelovanje nekih, uglavnom sada već propalih, strančica i listova, formalnih udruga i neformalnih druženja i kroz pisanje dobro plasiranih pojedinih književnika i kolumnista. I kao da su posebno isprovocirani uspostavom samostalne hrvatske države.

Može se primijetiti isti onaj animozitet prema crkvi, naciji, prema pravašima i HDZ-u, prema Zagrebu i još prema Vlajima i Hercegovcima, prema Tuđmanu, kao nekad prema Radiću, Starčeviću i Trumbiću, kao simbolu jedne ideje i pokreta, prema ratu i ratnicima za nacionalnu slobodu i nezavisnost, prema onima koji misle drugačije. Čudna je ta žilavost i otpornost po kojoj perzistiraju određene političke ideje. Vjerojatno je u međuvremenu postalo bespredmetno oduševljenje Jugoslavijom. No ljubav je prolazna, a mržnja, izgleda, vječna.

Neoorjunaši će prihvatiti svaku ideju koja negira hrvatsku državnu ideologiju, od Bajamontija, venecijanstva i dalmatinstva do euroatlantskih i balkanskih integracija. Oduševljava ih Dučić kao nekoć Skerlić. Svako malo hrle u Beograd i pišu o superiornoj srpskoj kulturi.Opet kao da je aktualna deviza: Slaveni možda, Hrvati nikada. Vjetar u leđa pronositeljima ovakvog svjetonazora su određena politička strujanja u svjetskom okruženju, službena politika nekoliko vlada i jednog predsjednika, kao i struktura vlasništva i orijentacija većine medija. Njima se Bošković u svojoj knjizi ne bavi, ostavljajući to nekim budućim analitičarima i piscima naše književne i političke povijesti".

Prof. Bošković o svojoj „Orjuni" dao je sljedeće obavijesti:

- Više je taj pojam živio u svijesti ljudi, no što je bio znanstveno obrađivan, dodajući da je Orjuna bila ekstremno nacionalistička, šovinistička i teroristička, karakterizirana često uporabom fašističkih metoda protiv "obespravljenih južnoslavenskih naroda". Mogu se pronaći i navodi da je Orjuna bila otvorena teroristička i unitaristička organizacija čiji su članovi koristili fizičko nasilje protiv svojih političkih protivnika, zagovarali ukidanje parlamentarizma, sprečavali svaku društvenu revoluciju. Među prvim "orjunašima", kazao je prof. Bošković, bio je i Aleksa Šantić čija je pjesma "Naša pesma", postala svojevrsna himna Orjune. Prof. Bošković je iznio podatke da su poseban "trn u oku" Orjuni bili Zagreb i Stjepan Radić te da su današnju zgradu Hrvatskog sabora na Markovu trgu zvali sarkofagom, a Zagreb – gradom za grobom.

Profesor Bošković je sigurno svjestan kako mu Orjunaši neće oprostiti navedeno djelo. Bez obzira što je želio biti objektivan i odvojiti književno djelo orjunaša-književnika od njihovoga političkog i zločinačkog rada. Time je otvorio prostor autorima koji isto žele učiniti s autorima koji su sudjelovali u ustaškom pokretu. Trebao se otvoriti prostor slobodnoj raspravi, književnoj valorizaciji, a u konačnici veličanstvenoj ideji pomirbe.

Bio sam srčani pobornik pomirbe, i dalje, kada je riječ o književnosti, ne poistovjećujem autora kao pisca i autora kao političara. Ništa se od ponuđenog modela pomirbe nije prihvatilo. S tom razlikom što su neoorjunaši napadali objavljene knjige Mile Budaka, dok istu takvu principijelnost nisu pokazali nakon štampanja djela Đure Vilovića. Objektivno gledajući, Budak se na vrijeme odvojio od totalitarističkog pokreta, dok je Vilović bio toliko zaluđen četničkom ideologijom da je ostao u Glavnom Štabu đenerala Draže Mihajlovića do posljednjeg dana.

Ivan J. Bošković rođen je 1953. godine u Sinju. Školovao se u Gali (Hanu), Sinju i Zagrebu, gdje je Filozofskom fakultetu diplomirao i doktorirao. Zaposlen na Filozofskom fakultetu u Splitu. Iz hrvatske književnosti, kao primarnog područja intelektualnih i znanstvenih interesa, objavio više stotina novinskih, stručnih i znanstvenih članaka te knjige: Prozna vremena (1997.), Iskustvo drugoga (1999.), Lica i obrasci (2001.), ORJUNA – ideologija i književnost (2006.), Protiv zaborava(2006.) te Splitske teme (2010.). Objavio, u elektroničkom izdanju, i sveučilišni priručnik Književni klasicizam i romantizam (2008.). Dobitnik je književnih nagrada: Julije Benešić (1998.), Antun Gustav Matoš (1999.) te Judita za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini za 2006. godinu. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog filološkog društva te Književnog kruga Split.

Split 2014. Igor Šipić, Ivan J. Bošković i Đ. Vidmarović na splitskoj rivi

Poslije podne s kolegom Igorom Šipićem ispijam kapučino na terasi prekrasnih Prokurativa, u restoranu njegovog triljskog zavičajnika Pave. On je kvalitetan pjesnik i znanstvenik. Kod njega me oduševljava činjenica što nakon teške operacije srca, kada je morao u invalidsku mirovinu, nije klonuo duhom. Nastavio se stručno usavršavati usprkos opasnosti da time ugrožava zdravlje. Na kraju je doktorirao u Zadru i počeo pisati stručne i znanstvene priloge iz područje povijesne kartografije, dolazeći do spoznaja koje me ponekad dovode do pitanja: nije li prije naše ipak postojala superiorna civilizacija koja je zbog još neotkrivenih razloga nestala bez ostataka koji bi nam o njoj govorili jasno i precizno, kao arheološki artefakti?

Igor uživa sjediti na Prokurativama i promatrati splitsku luku, sada ispunjenu raznim plovilima i brodovima. S desne je strane stari franjevački samostan, a iza njega ponosni Marjan. Strpljivo, satima objašnjava tajne povijesne kartografije i otkrića do kojih je došao povezivanje meridijana i paralela, odnosno povijesnih lokaliteta podignutih na tim pravcima. Njegovome radu tek predstoji afirmacija.

Igor me je ugostio u svome lijepom domu. Nije mi običaj govoriti o nečijem domu, ali ovog puta ću učiniti iznimku. Kolega Šipić i njegova vrla gospođa Ranka otkrili su mi kako se prostor u potkrovlju može pretvoriti u funkcionalan, lijep i visokoestetizirani obiteljski dom. Učinili su to sa skromnim sredstvima, najviše vlastitim rukama, ali s mnogo osjećaja za detalje i s puno ljubavi. Takav se dom uređuje godinama. I što sada, kada dođeš u situaciju da ti mirovine ne mogu podnijeti tzv. režijske troškove, i kada je napuštanje ovakvog doma izgledno rješenje? Kako to podnijeti?

Ovo je dom jednog hrvatskog književnika, a ne birtija! Nije riječ o zidovima, već o ambijentu, o biblioteci, pismohrani, memorabilijama. ... I pisac ovih redaka približava se ovakvom životnom obrascu. Stoga su domovi za umirovljenike, na žalost, jedino rješenje. A može li si književnik s minimalnom mirovinom priuštiti takav dom u kojem bi mogao nastaviti sa svojim spisateljskim radom? Sjećam se dragih kolega koji su kraj života dočekali u uvjetima nedostojnim njihovoga književnog djela.

Igor Šipić (Sinj, 30. srpnja 1950.) je hrvatski znanstvenik, književnik i pjesnik, živi i djeluje u Splitu. Gimnaziju Ćire Gamulina završio je u Splitu. Diplomirao je na Fakultetu ekonomskih znanosti u Zagrebu na području makroekonomije, društvenog planiranja i regionalnog razvoja. Akademske stupnjeve magistra i doktora znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstvenog polja povijesti, znanstvene grane hrvatske i svjetske ranonovovjekovne povijesti, stekao je na poslijediplomskom studiju Sveučilišta u Zadru, u sklopu znanstvenog studija Povijest hrvatskog pomorstva, obranivši teme Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti te Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta.

Do danas je objavio oko stotinu bibliografskih znanstvenih i književnih jedinica. Uvršten je u Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, te u Leksikon hrvatskog srednjovjekovlja. Znanstvena monografija, Karta Leopardi. Vrhunac loretske historiografije (disertacija), u recenziji akademika Franje Šanjeka, katalogizirana je, kao veoma cijenjena, u British Library u Londonu te u Bibliothèque Nationale de France u Parizu. Monografija, Mediteran. Povratak u utrobu (magistarski rad), uvrštena je u obveznu literaturu o Mediteranu na više hrvatskih sveučilišnih ustanova.

U književnosti se javlja poezijom, prozom te književnim ogledima i osvrtima, surađujući u stručnim časopisima za znanost, kulturu i književnost, tjednicima i drugim tiskovinama (Kolo, Nova Istra, Dubrovnik, Klasje naših ravni, Zadarska smotra, Motrišta, Osvit, Marulić, Nova prisutnost, Kaj, Hrvatski glasnik, Hrvatsko slovo...). Poezija mu je prevođena na mađarskom jeziku.

Kao urednik i recenzent Šipićpotpisuje znanstvene monografije i radove, a uređivao je i vodio radijsku emisiju Pješčani sat (Radio Salona) intervjuirajući osobe iz kulturnog i znanstvenog života. Kao jedan od utemeljitelja i ravnatelj Zaklade akademika Cvita Fiskovića u Orebićima, organizator je i sudionik međunarodnih (Osimo, Italija, 1999.) i domaćih izložbi iz fundusa Pomorskog muzeja te znanstvenih skupova na temu povijesti hrvatskoga pomorstva. Sudjeluje na mnogim književnim susretima i predstavljanjima te kao organizator i sudionik na znanstvenim međunarodnim i tuzemnim skupovima. Nagrađen je 2. nagradom za putopis na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić" Križevci. Član je Društva hrvatskih književnika.

S Igorom raspravljam o mnogim temama, ponekad se slažući s njime, a ponekad osjećajući nelagodu zbog njegove strogosti u procjenjivanju društva, ljudi, politike i književnosti našega vremena. Ja sam s godinama sve tolerantniji, što možda i nije najbolje. Nastojim se neuzrujavati zbog stvari na koje ne mogu utjecati, a na one za koje mislim da bih to mogao, činim što mogu svojim „perom" kako bi ih promijenio.

Đuro Vidmarović