Meštrovićev Kaštelet i Galerija Meštrović; Prokurative

Doći u Split, a ne vidjeti Meštrovićev Kaštelet i Galeriju veliki je promašaj. Meštrović je naša umjetnička vertikala. Istinabog, miješao se i u visoku politiku u nekim presudnim povijesnim vremenima. Je li mu to trebalo? O tome se diskutira i to s pravom. Zašto je on, bečki student, odbacio KuK i njezin pravni ustroj, i pristupio Jugoslavenskom odboru kako bi se zalagao za ujedinjenje Hrvatske sa susjednom gospodarski nerazvijenom zemljom u kojoj vlada ekspanzionistička i korumpirana politička elita, ostaje enigma.

Split: Meštrovićev Kaštelet

Ako je KuK bila zlo za Hrvatsku, onda je Kraljevina Srbija bila daleko veće zlo. U prvoj je vladao Code civil des Françaisa u drugoj turski pravni poredak koji se svodio na pravo mača, odnosno pravilo raspori ga od učkura pa do bijela grla. Već 1918. srbijanski su žandari u Moslavini počeli batinati seljake i odbijati im bubrege ukoliko su zaključili da su nelojalni novoj vlasti, a ukoliko je otac obitelji želio pobjeći od terora, hapsili su članove obitelji i podvrgavali ih mučenju. Odgovornost članova obitelj za prekršaje jednog od njih Hrvatski je Sabor ukinuo još polovinom 19. stoljeća. Bio je to očevidan i bolan sudar dviju pravnih stečevina, dviju mentaliteta i dviju političkih vizija.

Jugoslavenski odbor, Pariz, 1916. gornji red slijeva: Niko Županić, Ćiro Kamenarović, dr. Milan Srškić, dr. Nikola Stojanović (pisac članka "Srbi i Hrvati", objavljenog u novosadskom "Srpskom književnom glasniku" (1.8.1902.). U tom članku najavljuje se u ime velikosrpske politike Hrvatima borba "do istrage vaše ili naše" (tj. istrebljenja), te se govori da Hrvati nisu narod, jer da nemaju ni povijesti, ni jezika, ni ponosa nego da su oduvijek bili tuđi robovi i služili tuđim interesima. Taj članak, čim ga je prenio zagrebački "Srbobran" izazvao je veliko uzbuđenje u Hrvatskoj i oštre protusrpske demonstracije u Zagrebu), dr. Franko Potočnik, Jovo Banjanin, Fran Supilo, Dušan Vasiljević, donji red slijeva: dr. Julije Gazzari, prof. Pavle Popović, dr. Ivo de Giulli, dr. Bogumil Vošnjak, dr. Ante Trumbić, dr. Hinko Hinković, Ivan Meštrović, dr. Josip Jedlovski.

Siguran sam da je Ivan Meštrović želio najbolje. No, put u pakao popločen je dobrim nakanama. Umjetničko djelo trebamo odvojiti od autora, ukoliko nije stvoreno sa ciljem da propagira određenu političku ideologiju.

Ivan Meštrović: „Spomenik Neznanom junaku" - monumentalni mauzolej na vrhu planine Avale na jugoistoku Beograda, u općini Voždovac. Spomenik se nalazi na visini od 511 metara nadmorske visine i predstavlja vidikovac na Beograd. Do spomenika vode monumentalne stube. Predsjednik Republike Srbije na praznik 15. veljače, na spomeniku odaje počast svim poginulim srbijanskim vojnicima. Je li Meštar bio svjestan velikosrpske ideologije?

Stjepan Radić: „Ne srljajte kao guske u maglu...". Zubar dr. Ante Pavelić, dopredsjednik Narodnog vijeća, Vlade Države Slovenaca, Hrvata i Srba (predsjednik Anton Korošec) čita zamolbenu i neodgovornu „Adresu" regentu Kraljevine Srbije, Aleksandru Karađorđeviću (otac mu je, kralj Petar, bio bolestan, a stariji brat, kraljević Đorđe, aziliran u umobolnici). Ovu 'Adresu' dr. Pavelić je pročitao pred Regentom u kući beogradskog trgovca Krsmanovića pošto je kraljevska rezidencija bila razrušena. Aleksandar je prihvatio 'Adresu' i proglasio ujedinjenje, a kompromisni tekst 'Adrese' ubrzo je (namjerno) zaboravljen. Tako je Hrvatska ušla u sastav Kraljevine kojoj je na čelu bila srpska dinastija i kojom će sve do 1941. vladati ili velikosrbi ili jugoslavenski unitaristi, a nakon 1945. komunistički centralisti te nakon Titove smrti do raspada SFRJ velikosrpski nacionalisti. Da novoosnovana Kraljevina nema svjetlu perspektivu pokazalo se već četiri dana kasnije u Zagrebu. Naime, 5. prosinca na Jelačić placu došlo je do spontanih demonstracija za Republiku Hrvatsku koje su predvodili vojnici 25. i 53. pukovnije. Došlo je do sukoba sa pripadnicima Narodne straže (mornari i sokolaši) koji je rezultirao sa 20-ak poginulih i ranjenih. Odmah potom obje pukovnije su rasformirane, a vojnu službu preuzeli su odredi srpske vojske kojoj su do tada bili u vojarnama.

Split, 2014.: Autor ispred Meštrovićevog „Mojsija" u atriju Kašteleta

S kolegom Čondrićem posjećujem najprije Meštrovićev Kaštelet, a potom Galeriju. Kaštelet je prekrasno zdanje, nastalo na temelju vojno-sigurnosnog objekta iz vremena mletačke vlasti, koji je Meštrović kupio i obnovio. U sklopu Kašteleta nalazi se crkvi sv. Križa, a u njoj čuveno Meštrovićevo Raspelo, te 28 duboreza koji prikazuju Kristov život. Duborezi otkrivaju Meštrovu pjesničku dušu, jer je likove prikazao više na literaran, nego na teološki način. Tako je i monumentalni Raspeti Krist prikazan na ekspresionistički način kao patnik, a ne kao Pobjednik nad smrću i Iskupitelj grijeha svijeta.

U crkvi sv. Križa u Kašteletu dominira monumentalna figura Raspetoga.

Kaštelet se nalazi uzvišen nad obalu mora, i pruža veličanstven pogled prema Šolti i Braču. Pravo mjesto za umjetničku dušu.

Nakon što razgledasmo Kaštelet krenusmo put Meštrovićeve galerije u Splitu.

Split 2014.: Autor ispred Galerije Meštrović

Galerija Ivana Meštrovića u Splitu, sastoji se od kompleksa splitske rezidencije slavnoga kipara Ivana Meštrovića, građene od 1931. do 1939. godine, a nalazi se na južnim padinama Marjana, tik nad morem, nad skalinadom koju je projektirao sam Meštrović kako bi se spustio u svoju valu Ježinac. Meštrovićeva je vila nadahnuta klasičnom arhitekturom. Dva simetrična krila povezana su trijemom s visokim jonskim stupovima. Dnevni boravak krase karijatide u nošnjama njegovog kraja, dok ogromna terasa vidikom ulazi u plava bespuća.

Unutarnji je izložbeni prostor ispunjen njegovim mramorom, kamenom, broncom i drvetom, slikama i skicama, dok vanjskim dominira Kiklop, jedan od simbola MIS-a (graviran na medaljama), te mnogi drugi brončani kipovi. Osmišljenom simetričnom hortikulturom dvorište Galerije Ivana Meštrovića postaje predivna kazališna ljetna scena ("San ljetne noći", "Turandot", itd.).

Od ljeta 1932. godine Ivan Meštrović i njegova obitelj boravili su u svojoj palači na Mejama. Godine 1941. kipar odlazi u Zagreb, a supruga i djeca ostaju u Splitu, koji konačno napuštaju godinu dana nakon toga. O umjetnikovoj kući i imovini u odsutnosti domaćina najprije skrbi dr. Milan Čurčin (od 1942. do 1947.), a potom dr. Cvito Fisković (od 1947. do 1952.). Godine 1947. komunističke su vlasti ovamo uselile nekoliko obitelji i držale ih u Galeriji do 1965.

Ostavštinom Ivana Meštrovića Republici Hrvatskoj iz 1952. godine stvoreni su preduvjeti za utemeljenje Galerije Ivana Meštrovića kao muzejske ustanove, koja je svečano otvorena javnosti 9. rujna 1952. godine. Do 1955. Galerija je djelovala unutar Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, nakon čega je, osamostalivši se, prešla u djelokrug tadašnjeg Sekretarijata za prosvjetu i kulturu grada Splita. Od godine 1991. u sastavu je Fondacije Ivana Meštrovića, odnosno Muzeja Ivana Meštrovića (2007.).

Njezine su aktivnosti usmjerene na skupljanje, zaštitu, prezentaciju, stručnu i znanstvenu obradu muzejske građe i muzejske dokumentacije vezane za život i opus Ivana Meštrovića. Sjećam se Marice Meštrović kako u Hrvatskom Saboru obrazlaže prijedlog za stvaranje Fondacije. Kasnije sam upoznao i njezinog brata Ivana, najprije kao zastupnika u Saboru, a potom kao veleposlanika u Bugarskoj.

Fundus Galerije Ivana Meštrovića utemeljen je darovnim ugovorom iz 1952. godine, sklopljenim između Ivana Meštrovića i tadašnje Narodne Republike Hrvatske. Od početnih 70 skulptura (koliko ih je umjetnik popisom I. i popisom II. tog dokumenta odabrao za smještaj u budući Muzej svojih radova u Splitu i za objekt Kaštelet - Crikvine), galerijski se fundus s vremenom povećavao kupnjama, zamjenama, prijenosima gipsanih modela u broncu i kamen, te donacijama; kako samog umjetnika i njegovih nasljednika, tako i drugih donatora.

Čine ga ukupno 192 skulpture, 583 crteža, 4 slike, 291 arhitektonski nacrt iz razdoblja 1898. – 1961. godine, gotovo u cijelosti djela Ivana Meštrovića, kao i dvije garniture namještaja, od kojih je jedna, izrađena prema Meštrovićevim nacrtima, dio novoga stalnog postava bivše blagovaonice. Osim umjetnina u vlasništvu Galerije, u Galeriji Ivana Meštrovića nalazi se 168 umjetničkih djela koja su vlasništvo nasljednika Ivana Meštrovića.

Uz muzejsku građu, Galerija čuva i dokumentaciju koja se referira na život i opus Ivana Meštrovića; ističemo fotografije prvih umjetnikovih djela snimljenih početkom stoljeća u Beču i 1908. i 1909. u Parizu, kao i arhivski materijal: ponajprije obiteljski arhiv zatečen u kući 1952., koji sadržava pisma članova obitelji i prijatelja, njihove osobne dokumente, arhiv graditelja Marina Marasovića o nastanku crkve Presvetog Otkupitelja kod Otavica, o podizanju Spomenika neznanom junaku na Avali te obiteljske vile i Kašteleta na Mejama u Splitu.

U Galeriju Ivana Meštrovića ulazimo kao u hram. Ona to doista i jest. Cijeli kompleks, zajedno s čudesnim umjetničkim postavom, ostavlja snažan dojam. Ovo je za mene jedno od najimpresivnijih mjesta koja sam uopće posjetio u životu.

U dvorištu Galerije nalazi se izložba skulptura suvremene hrvatske kiparice Marije Ujević Galetović. Ova sjajna umjetnica koju svi Zagrepčani pamte po spomenicima Augustu Šenoi, Vlahi Paljetku i Miroslavu Krleži, a Dubrovčni po spomeniku svetome papi Ivanu Pavlu II, ovoga se puta predstavila sa svojim ženama-mačkama, skulpturama sjajnog umjetničkog dosega, ali turobnog, pa i morbidnog sadržaja.

Zapravo, pored veličanstvenih aktova Ivana Meštrovića gospođa Ujević je genijalno izabrala one svoje radove koji se neće trebati uspoređivati s Meštrovim muževnim doživljajem žene, ili čak s njima „tući", već će pokazati, odnosno otkriti, što se s ženskom ljepotom, sa ženskim tijelom kao nadahnućem, dogodilo u vremenskom razdoblju od dana kada je on klesao, ili modelirao svoje skulpture, pa do vremena sadašnjeg u kojem živi umjetnica. Od žene-izvora ljepote, žene-ljubavnice, majke i paradigme nacionalne povjesnice, stigli smo do žene s glavom mačke, bez ruku, ali s naglašenim bokovima i mliječnim žlijezdama.

Muza je izgubila ljudski lik, ona je dekapitirana, dehumanizirana, svedena na paradigmu mačke kao mitskog bića i kao takva izaziva odbojnost i strah. Marija Ujević Galetović je kao umjetnica ovom izložbom kriknula u znak protesta zbog animalizacije žene. Nigdje ovaj krik ne bi bio tako jasan i čujan, kao ovdje u Galeriji Meštrović, gdje se njezine skulpture nalaze pored Meštrovih.

Marija Ujević Galetović: Skulpture izložene u Galeriji Meštrović

Marija Ujević-Galetović: Ležeći akt.

U dvorani za projekcije nalazi se izložba slikarskih radova Marije Ujević Galetović. Ovdje se može pogledati dokumentarni film o njezinom stvaralaštvu. Slikarski radovi otkrivaju nježnu i pasatističku prirodu naše akademkinje.

Split 2014.: Galerija Meštrović: skulpture žena

Na žalost, premda smo dosta dugo razgledavali izloške u Galeriji Meštrović, bijasmo jedini posjetitelji. Što se to dešava u Splitu? Zbog čega ovo mjesto nije dio turističke ponude? Ovdje se imamo čime podičiti i što pokazati svijetu koji razumije umjetnost. Odsustvo posjetitelja ostavilo je na mene poražavajući dojam. Stoga napuštam ovo čudesno mjesto s pomiješanim osjećajima: ushićenje, oduševljenje, razočaranje i ljutnja. Za uspomenu činim snimak koji pokazuje ljepotu koja se otkriva oku koje gleda sa stuba Galerije Meštrović.

Split 2014. pogled sa stuba Galerije Meštrović (snimio Đ. Vidmarović)

Đuro Vidmarović