Lazar Francišković: Eseji, NIU Hrvatska riječ, Subotica, 2012.

U nakladi NIU Hrvatska riječ koja djeluje u Subotici kao jedna od institucija tamošnjih Hrvata, objavljena je 2012. vrlo poticajna knjiga eseja književnika Lazara Franciškovića, pod jednostavnim naslovom „Eseji". Knjigu je uredio i eseje izabrao poznati hrvatski književnik iz Subotice Milovan Miković.

S posebnom radošću prikazujemo svako književno ostvarenje koje dolazi iz pera hrvatskih pisaca što žive u Srbiji kao pripadnici tamošnje Hrvatske nacionalne manjine. Obaviješteni smo o brojnim teškoćama s kojima se suočavaju ovi autori, kao i cijela tamošnja hrvatska zajednica. Kao prvo, Miloševićev režim, a zatim i sve srbijanske Vlade koje su došle nakon „vožda", poticale su razbijanje hrvatskoga etničkog korpusa u Vojvodini, atakiranjem na ogranak poznat pod subetnonimom Bunjevci.

Hrvati Bunjevci su hrvatska starina, potomci migracije iz hrvatskih dinarskih krajeva u 17. stoljeću. Preselili su se u Bačke i Banatske prostore nakon što su ovi oslobođeni od Otomanske okupacije. Na tim prostorima zatekli su staru hrvatsku populaciju koja je ondje živjela od doseljenja etnosa u 7. stoljeću (akademik A. Sekulić). Ova se populacija sjedinila s došljacima.

U vrijeme mađarske dominacije nad Banatom i Bačkom vršena je žestoka dekroatizacija Bunjevaca zbog čega je njihov plemićki stalež pretočen u Mađare, a i veći dio inteligencije prihvaćao je mađarizaciju. Nakon raspada Austrougarske monarhije i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (koja se 1929. preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju) umjesto mađarizacije uslijedila je serbizacija i tzv. jugoslavenizacija.

Srpska imperijalna politička elita i znanstvenici koji su se upregnuli u kola velikosrpske etnocentrične politike, otpočeli su pisati knjige sa pseudoznanstvenim tezama o bunjevačkim Hrvatima najprije kao Srbima katoličke vjere, a potom kao o posebnome slavenskome etnosu. Na žalost, tek nakon uspostavljanja suverene Hrvatske države i uspostave njezinih punih diplomatskih odnosa s Republikom Srbijom, ostvaruje se ovaj naum.

Dio bunjevačke inteligencije prihvaća državnu politiku i proglašava se posebnim slavenskim narodom, s oštrom antihrvatskom retorikom. Ovakvo nasilje nad jednom miroljubivom i kulturno visoko razvijenom nacionalnom manjinom prošlo je mimo ušiju europskih demokrata, ali, na žalost, nije izazvalo gotovo nikakve potrese niti u politici Zagreba prema Beogradu.

Izdizanje nekoga subetnonima na razinu etnonima moglo bi se razumjeti u 19. stoljeću. U 21. stoljeću to je teško razumljivo. Nešto slično desilo se s Mađarima u Erdelju gdje se subetnonim Sekelji nameče kao etnonim, ali nešto radikalnije desilo se Rumunjima u Moldaviji gdje se subetnonim Moldavani izdigao političkom intervencijom iz Moskve na razinu etnonima.

Lazar Francišković je Hrvat Bunjevac rođen u Subotici 4. srpnja 1948.godine. Pjesnik je, esejist i romanopisac. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća objavljuje u časopisima Rukovet, Polja, Dometi, Klasje naših ravni i drugdje. Njegove radove karakterizira povezivanje hrvatskoga književnog standarda s rodnim bunjevačkim ikavskim narječjem.

Do sada je objavio sljedeća djela: Zov reči (1977) ; Utva bez krila (1980); Stara crkva (2000); Hodočasnik (2003); Hodočasnik II (2006); Prelistali smo za vas (2007); Graal (2008); Di, čuje pisma divojačka i pokoja suza (2009) i Eseji (2012).

Seobe Hrvata Bunjevaca

U knjizi koju predstavljamo Lazar Francišković u žarište stavlja pojedinca koji sa svojom intimom biva skriven od očiju takozvane velike javnosti i kao takav traži uporišta za svoj život. Autor nastoji pronaći vezu tradicijskog poimanja i mišljenja svijeta sa suvremenošću u kojoj živi.

Milovan Miković u pogovoru ističe:

„Moglo bi se reći kako Fracišković nastoji uspostaviti vlastito, sebi primjereno shvaćanje o lijepom i poetološkom pjesništvu. I jer je odlučan, svojim kako sam kaže, nedopisperom, obraniti i očuvati grad, koji ga očito – voli, do kojega mu je stalo, radi kojega i kojemu ispisuje svoju lapidarnu, suspregnutu liriku, prozu, eseje...".

Kako bi smo čitateljima pokazali specifičan Franciškovićev književni diskurs navodimo ulomak iz eseji pod nazivom „Salaši":

„Galebovi u valu sutona načas umiju pod nebom ravnice da razbiju tajanstvene sjene plaveti ove gotovo svime i svačim prenapučene besputi. Hodoljubna slutnja govori da u nekom zatonu ovoga kraja i bili salaša, koje širine putova obilaze, tinja i prah civilizacije. Debela hladovina vječnosti dotiče vrijeme zemlje. Neponovljivi u žitu njišu laki neprohod trajanja. Sa jarom srpnja tajom se utapaju u paorski raskoš mitova. I tako netko, u potrazi za njom, na gradini, čovjek uronio u mirno svanuće pustare.

Tu i tamo kroz teleobjektiv kino-kamere prilaze neobuzdani vidici zelenila, sve dalja i dalja iskušenja pohoda. Mirno modrilo rita svjetluca poput nevinih medaljona u očima djevojke. Skoro izbrisani nogom nepohoda, prema doljnjaku negdje hiti kolski put i poneki otok. U vlazi pohodnice u prasak, kao kada oluja uznemiri savršenu ljepotu žetve, zalepečeozlačeno klupko, fazan se kotrlja u nepomična jedra mladih topola. Iz gustiša gledaju pelikan, roda, čaplja, kormorani i srna na pojilu. Sasvim gori u zamahu svjetla, pršte sivo-bijeli galebovi možda sa rijeke Thames dolje prate bućkanje riba i gnjuraca. Sa crvenim lahorom pupa-bulki odmiče pozna žega ceste i otkriva tko zna kada pometene, šipražjem kiše nabijene razvaline još uvijek rascvale zemlje. (...)".

Zbirka „Eseji" Lazara Franciškovića vrijedan je prilog suvremenoj hrvatskoj prozi. Ovom se knjigom autor priključuje krugu hrvatskih književnika iz Vojvodine. Prilika je spomenuti, s posebnom radošću, što ovdje, u dijaspori, bez odgovarajuće podrške kako države većinskog naroda tako i države matičnog naroda živi nekoliko autora koje možemo smatrati, odnosno uvrstiti među najbolja pera suvremene hrvatske književnosti. To su, da nabrojim samo njih nekoliko, Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger, Milovan Miković i Tomislav Žigmanov.

Đuro Vidmarović