Kijevski dnevnik Đure Vidmarovića (8)

Kijev se promijenio u odnosu na vrijeme u kojem sam ovdje živio. Izgrađeno je mnogo novih poslovnih zgrada i nebodera, sve odjeveno u staklene zavjese. I podignuto na bezobrazan način, pored starih zdanja građenih u nekom od povijesnih stilova. To kazuje o neodgovornosti gradskih vlasti koje su ovakvu gradnju dopuštale. A možda i o korupciji? Pada mi u oči velik broj banaka. Strani kapital ulazi u Ukrajinu ne na način da pomogne razvoju njezinog gospodarstva, već da ostvari brzi extra profit. Banke su pijavice nacionalnih financija.

Kijev, ožujak 2014. Autor ispred muzejskog kompleksa „Katedrala Svete Sofije" (Snimila Galina Gorodničeva)

U Kijevu postoji vrlo mnogo kulturno-povijesnih spomenika. Drevan je to grad, bogate povijesti. Ovdje je kompleks katedrale Svete Sofije iz XII. stoljeća, možda najljepše sakralno zdanje toga vremena. Svakako treba vidjeti mozaik BDM kao „Marije Orante" koji ukrašava središnji dio Katedrale. Ovaj crkveni objekt i dalje je muzej – dakle izvan vjerske funcije zbog koje je i podignut. Predsjednik Kravčuk nije imao hrabrosti vratiti Katedralu Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi kako ne bi došao u sukob s Ruskom Pravoslavnom Crkvom.

Koliko je sukob oko Katedrale bio neugodan govori incident iz 1998. Kada je umro Patrijarh UPC –KP, Vladimir kojega se pokušalo sahraniti u kripti ovog središta ukrajinskog pravoslavlja. Država to nije dopustila. Policijski su odredi zaustavili pogrebnu povorku zajedno sa svim visokim crkvenim dostojanstvenicima, nedopustivši sahranu Patrijarha. Vodstvo ove Crkve tada naređuje da se iskupa grob ispred ulaznih vrata u kompleks Svete Sofije, između ulice i muzejskog zemljišta i ondje pokopan Patrijarh. Taj je grob i sada na istom mjestu.

Između Muzejskog kompleksa Katedrale Svete Sofije prostire se vrlo lijepi Trg Bogdana Hmeljnickog sa spomenikom velikome hetmanu u sredini.

Kijev, ožujak, 2014. Autor ispred spomenika Bohdanu Hmeljnickome (rad Mihajla Mikešina). Snimila Galina Gorodničeva.

Sunčan je dan i trgom šeću roditelji s djecom i poneki stranac. Momak i djevojka nude šetačima za 25 hrivni fotografiranje s njihovim dresiranim golubovima. Pomalo agresivno. Pristajem jer su ptice prekrasne – sorta s širokim lepezastim repom.

Od spomenika slavnom hetmanu, krećemo prema nedalekom spomeniku velikoj kneginji Svetoj Olgi i svetoj braći Ćirilu i Metodu, rad skulptora gruzijskog podrijetla Ivana Kavaleridzea. Ovaj su spomenik boljševici srušili i razbili u komade. Sjećam se dobro 1995. Godine kada su arheolozi počeli iskopavati prostor gdje se spomenik nalazio. Otkrili su ga u komadima. Građani su dolazili i promatrali arheologe nadajući se da će pronaći spomenik, možda neoštećen. Nakon završenih arheoloških istraživanja napravljena je kopija Kavaleridzovog djela (1911.) od kararskog mramora. Obnovu ovog Ukrajincima dragog umjetničkog djela vodio je veliki pjesnik Ivan Drač.

Bohdan Hmeljnicki

Bohdan Hmeljnicki (ukr.:БогданЗиновійМихайловичХмельницький - Bogdan Zynovij Myhajlovyč Hmeljnyc'kyj) (Ukrajina, Subotiv, 27. prosinca 1595. - Ukrajina, Čigirigin, 6. kolovoza 1657.) bio je ukrajinski hetman i veleposjednik plemićkog roda u Poljskoj-Litavskoj uniji. Godine 1654. Bogdan Hmeljnicki potpisao je Perejaslavski sporazum kojim se jamčila autonomija Ukrajine-Rus' u zajednici s Moskovskim Carstvom. Sporazum je do danas ostao predmet stručne rasprave između povjesničara jer se sumnja da su u njemu dogovoreni uvjeti naknadno krivotvoreni na korist ruskog, odnosno tada još moskovskog cara.

Hmeljnicki je naposljetku bio izigran od moskovskih vlasti, a ključni dogovoreni uvjeti se nisu ispoštovali što je s vremenom nakon njegove smrti dovelo do ruske aneksije istočne i središnje Ukrajine i potpunog ukidanja stečene autonomije. Taj čin pokrenuo je lavinu drugih nepovoljnih uvjeta po srednjovjekovnu Ukrajinu, a to se posebno nepovoljno odrazilo na neovisnost Ukrajinske pravoslavne crkve. Hmeljnicki je nakon prekršenih dogovora pokušao stvoriti savez sa Kraljevinom Švedskom i Osmanskim Carstvom kako bi i dalje zadržao neovisnost Ukrajine no to mu nije uspjelo.

U Rusiji se Perejaslavski sporazum tumači kao bratsko sjedinjavanje srednjovjekovne Ukrajine-Rusi i Rusije-Moskovije nakon višegodišnje razjedinjenosti i višegodišnje stagnacije ukrajinsko-ruskih odnosa. Često se 1654. godina tretira kao početak političkog formiranja moćnog Ruskog Imperija. U Ukrajini se Perejaslavski sporazum promatra kao prekretnica u kojoj se Ukrajina počinje suočavati sa teškim oblicima diktature, velikim ljudskim gubicima i postupnim otuđivanjem ukrajinskog nacionalnog identiteta. Stoga je, objektivno gledajući, Perejaslavska je unija ukrajinskome narodu donijela neviđene patnje.

Ruski su Carevi i cijela ruska politička elita sjedište Kijevske Pravoslavne Crkve nasilno prebacili u Moskvu, zatim su uništili državno-pravni status Ukrajine, a potom za Moskoviju prisvojili ukrajinsko narodno i državno ime, zamijenivši naziv Moskovija, odnosno Moskovska Carevina s Rusija, odnosno Ruski Imperij, da bi na kraju ukrajinskiom jeziku oduzeli status jezika, proglasivši ga službeno dijalektom ruskog jezika. Nakon toga su i alternativni etnonim Ukrajinci zabranili i zamijenili ponižavajućim pseudoetnonimomMalorusi, što se prevodilo kao subetnonim „velikog ruskog naroda".

U SSSR-u su , kako je to objasnio akademik Ivan Dzjuba u kapitalnome djelu „Internacionalizam kao rusifikacija", pod firmom tobožnjeg internacionalizma provodili rusifikaciju. Svi ukrajinski književnici i umjetnici bili su pod paskom, a svakih deset godina vršena je njihova sječa zbog tobožnjeg „ukrajinskog buržoaskog nacionalizma". Godine 1932./33. Nad Ukrajincima je izvršen genocid gladomorom, kada je istrijebljena seoska populacija od oko 7 milijuna duša. Nekoliko milijuna Ukrajinaca prognano je u Kazahstan u ruske dijelove Sibira. Svi današnji problemi Ukrajine s Rusijom i sve Putinove ekspanzionističke ambicije prema Ukrajini proizlaze iz nesretnog Perejaslavskog dogovora.

Ivana Kavaleridzea zovu ukrajinski Michelangelo. Bio je jedan od najvećih ukrajinskih talenata prošlog stoljeća, skulptor i filozof, dramatičar, redatelj. Ivan Kavaleridze živio je u Ukrajini gotovo stoljeće (1887.-1978.). Bio sin gruzijskog seljaka, čiji su predci ovamo došli s područja Kavkaza. To je razlog zašto je naslijedio žeđ za slobodom. Prihvatio je listopadsku revoluciju, jer je u njoj vidio izvor kreativne inspiracije.

U povijest je ušao kao najistaknutijui ukrajinski skulptor- kubist. Njegovi spomenici još uvijek stoje u ukrajinskim gradovima. Njegovo je stvaralaštvo u Kijevu trajala 67 godina - od spomenika princezi Olga (1911.), do spomenika filozofu Grigorijy Skovorodi (1978). Spomenik Velikom Knezu Kijivske Rus'i, Yaroslav Mudrom (1997.) posthumno je priznanje Kavaleridzeu. U poodmakloj dobi od 78 godina Ivan Kavaleridze otkriva svoj talent proznog pisca. Napisao je dramatična djela kao "Votan"," Grigoriy i Paraskeva "," Prva brazda ".

Kijev, ožujak 2014. Autor ispred Kavaleridzovog obnovljenog spomenika Velikoj Kneginji Olgi i Svetoj braći Ćirilu i Metodu. Snimila GalinaGorodničeva. U pozadini zgrada MVP-a.

Nedaleko spomenika Velikoj Kneginji nalazi se ogromna zgrada Ministarstva vanjskih Poslova Ukrajine, nekada Dom Komsomola Ukrajine. Ovo je glomazno i nakaradno pseudoklasicističko zdanje kojim su boljševici uništili raniju graditeljsku harmoniju ovog dijela Kijeva. Ta je zgradurina poput zida zakrila pogled od strane Svete Sofije prema Dnjipru i krajevima s druge strane rijeke.

Naprosto je učinjeno nasilje prema povijesnom naslijeđu Kijeva. Ovo zdanje zaslužuje rušenje. Uvijek sam se osjećao nelagodno prilikom posjete ovoj zgradi, a zbog posla koji sam obavljao to je bilo često. No, s radošću se sjećam pokojnog ministra vanjskih poslova Genadija Josipoviča Udovenka, državotvornog Ukrajinca i prijatelja Republike Hrvatske. S tugom sam primio vijest o njegovoj smrti.

Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine

Nedaleko ovog Ministarstva počinju barikade. Ovdje je pala krv. Berkut je ubio ovdje nekoliko studenata.

Kijev, ožujak, 2014. Barikade ispred MVP-a. Snimio Đ.V.

Lijevom ulicom od MVP kreće se prema Andrijevskomeuzvizu, čarobnoj ulici kojom vladaju umjetnici i prodavači suvenira. Na lijevoj strani nalazi se obnovljeni manastir Svetoga Mihajla, koji ovdje zovu Svjatomihajlivski zolotoverhni monastir. Obnovljen je vrlo pomno i znalački. Srećom su sačuvane fotografije koje su to omogućile, a koje boljševici nisu uspjeli uništiti. Ukrajinski su umjetnici obnovljeni manastir ukrasili sjajnim freskama i ikonama. Manastir pripada Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi – Kijevski Patrijarhat.

S velikim poštovanjem Galina i ja ulazimo u Manastir. Na ulazi dva zida ispunjena velikim freskama – lijevi i desni. Na oba su prikaze scene iz vjerske povijesti ukrajinskog naroda.

Opija me mistika prostora, miris tamjana i upaljenih svijeća koje se bljeskaju u polumraku. Palim jednu svijeću za pokojnu majku koja je sa mnom boravila u Kijevu, u vrijeme dok sam obnašao veleposlaničku dužnost.

Kijev, ožujak 2014. Lijevi zid ulaza u obnovljeni manastir Svetog Mihajla. Snimio Đ.V.

Boljševici su srušili i uništili do temelja 40 ukrajinskih crkava koje su bile kulturno-povijesni spomenici neprocjenjive vrijednosti. Među njima mi veliki Svetomihajlivski zolotoverhni manastir, čije su freske, međutim, pažljivo skinuli i odvezli u moskovsku Tretjakovsku galeriju. Vlada Leonida Kučme pokrenula je obnovu ovog manastira i on danas obnovljen stoji i čuva pradjedovsku vjeru Ukrajinaca.
Nedaleko od Ministarstva nalazi se i rimokatolička župna crkva Svetog Aleksandra, koja je do 1992. služila kao „Muzej znanstvenog ateizma". Kada sam došao u Kijev 1995. Unutrašnja obnova je tek počela, ali i pored toga u njoj je stariji svećenik – Litvanac – služio Svetu Misu.

1992.: Knjiga o crkvama u Kijevu koje su srušili boljševici

Trebalo bi u Kijevu boraviti mjesec dana pa da se sve obiđu svi kulturno-povijesni spomenici. U ovome je gradu zasjalo prvo bogoslužje za Istočne Slavene, ovdje je središte njihove pismenosti i pravoslavne duhovnosti. Kijev je u svjetskim razmjerima veliko kulturno središte. Neusporedivo je bogatiji povijesnom dubinom od razvikane Moskve. Ukoliko uzmemo u obzir čudesnu Tripiljsku kulturu i skitsko zlato, tada je bogatstvo povijesnim artefaktima u Kijevu mešu vodećima u svijetu. A nakon te spoznaje, podsjetimo se koliko je puta grad osvajan, paljen i devastiran od 13. stoljeća do danas.

Na sreću Kijev ima dobro riješen promet, tako da se možete voziti trolejbusima (doduše malo mlađima od mene!), podzemnom željeznicom, ili taksijima. Ima ih mnogo, treba ih čekati, a nisu posebno skupi. Ovdje se kao taksisti javljaju i pojedini građani koji imaju automobil. No, bolje ih je izbjegavati ukoliko ste stranac. U ove dane promjena mudro je noću ne lunjati gradom.

Upozoravaju me na tzv. "tituške", bandite koji odjeveni u crno i s maskirnim kapama na licu maltretiraju građane. Inače, upozorili su me prijatelji na Hreščatiku da su prosvjednike strani novinari krivo opisivali kao "tituške", jer su i oni nosili takve kape. To su morali činiti zbog toga što ih je Janukovičeva policija fotografirala, kako bi ljude koji su napustili "Majdan", ili ljude koji su nosili hranu prosvjednicima, hapsili, odvodili u nepoznatom pravcu i ondje prebijali. Takvih nestalih prosvjednika ima dosta i vlasti im još uvijek traže grob. Ruski su tv-izvjestitelji vješto manipulirali ovom činjenicom kako bi Ukrajince svojoj javnosti prikazivali kao fašiste i kriminalce.

Kijev, Hreščatik: oglasna ploča „Pomozite ih pronaći" s fotografijama nestalih prosvjednika (Snimio Đ. V.)

Rodna kuća Mihajla Bulgakova

Mihail Bulgakov jedan je od meni važnih pisaca. Uživam u njegovim rečenicama i njegovoj ironiji. Ali se neprestano borim s pitanjem, je li podilazio sotonizmu, ili ga je ismijavao? Ta je kod njega granica vrlo tanka. Sotona Woland dolazi u Moskvu kako bi ondje, zbog toga što je ova komunistička prijestolnica postala njegov grad, održao najsvečaniju svoju manifestaciju, veliku anti-misu.

Na momente se čini kao da se autor predao učenju o kozmičkom dualizmu i udaljio Boga iz ljudskih sudbina. Sotona je taj koji ima zemaljsku kuglu pred sobom i uz pomoć svojih demona upravlja povijesnim procesima i ljudskim sudbinama. Osim toga Wolandova svečanost je oponašanje pravoslavne Službe Božje na način koji tu Službu izruguje.

Mihajlo Apanasovič Bulgakov (Kijev, 15. svibnja 1891.-Moskva, 10. ožujka 1940.)

Mihajlo Apanasovič Bulgakov (ukr. Миха́йлоОпана́сович (Пана́сович) Булга́ков) odnosno Mihail Afanasjevič Bulgakov (rus. Михаи́л Афана́сьевичБулга́ков) – ukrajinski pisac ruskog podrijetla, dramaturg i kazališni redaTelj. Pisao je na ruskom jeziku.

Bulgakov i ruski jezik u Kijevu

No, ovdje je riječ o nečem drugom. U Kijevu je rodna kuća Mihaila Bulgakova. Nalazi se u prekrasnoj ulici Andrijivskiuzviz, ispunjenoj prodavačima suvenira, slika, folklornih predmeta, te umjetničkim galerijama. Želio sam još jednom posjetiti dom velikog književnika. Kao i prije, u malome predsoblju prodaju se autorove knjige, a uz njih sjedi prodavačica i službena vodička. Zamolih ju da mi kaže par riječi o Muzeju, ali i novoj literaturi – ali na ukrajinskom jeziku, kako bih razumio svaku riječ.

Nisam zaboravio napomenuti da je Bulgakovljev brat, također liječnik, živio u Zagrebu. Kako rado čitam "Majstora i Margaritu" stalo mi je do autorove biografije. Madam je to odlučno odbila, kazavši kako se u Muzeju s gostima razgovara isključivo na ruskom jeziku, ili na engleskom. Pa neka biram. Nakon toga i Galina Ivanjivna se uključila u razgovor i na ruskome, više šapćući nego glasno govoreći, objašnjavala ugroženoj rusko-jezičnoj vodički, da sam gost, bivši "pasol" i prijatelj Ukrajine.

Nije pomoglo. Vidjevši o čemu se ovdje radi, napustio sam Muzej Mihajla Bulgakova razočaran i tužan. S druge strane, osobno sam se osvjedočio o "ugroženosti" ruskog jezika u Kijevu. Vodička je demonstrirala i ruski šovinizam. Po njoj svi koji čitaju Bulgakova, moraju poznavati i ruski jezik. Dopušta se engleski, dakako. Ako je na ovakav način nastupila prema meni, kako li tek nastupa prema Ukrajincima?

Nastavili smo se spuštati ulicom prema donjem dijelu Kijeva, koji se približava Dnjipru i naziva "Podol". Kada sam prvi puta stigao ovamo bile sve ovdašnje starinske zgrade zapuštene i oronule. Sada su obnovljene i pretvorene u restorane, luksuzne prodavaonice, banke... Podol je postao ugodno mjesto za šetnju i razonodu.

Zaustavili smo se ispred restorana "Ukrajinska strava". Riječ "strava" neka vas ne zaplaši. Ne radi se o nekom hororu, ili političkoj ustanovi, već u nacionalnoj hrani. Počastili smo se ukrajinskim "taškrljama" (kako kažu agrameri), odnosno "varenikama" s višnjama i džemom. Preporučam ovo jelo svima koji dođu u Ukrajinu. Ali i druga jela, kao npr. "borč z smetanoju i pampuškami" (borščeva ima raznih), "ukrajinsku kovbasu" i "holubce", tj. ukrajinsku sarmu, ali i neku vrstu hod-doga koji se ovdje naziva "perepička". I na kraju piće: "vipička".U ovom se restoranu hrane studenti i profesori s nedaleke "Mohiljanske akademije", vrlo stare i cijenjene visokoškolske ustanove.

Kijevo-pečerska laura

Doći u Kijev, a ne posjetiti manastirski kompleks "Kijevo-pečerskalaura" znači doći ovamo bez potrebnih obavijesti. Kod nas postojano pišu "Kijevo-pečerskalavra", što je pogrešno. Pojam "lavra" u hrvatskom se jeziku piše "laura", jednako kao što se "evro" piše "euro", Evrazija – Euroazija, a Kipar – Cipar. Wikipedija donosi obavijest o pojmu laura/lavra. Ondje piše: "U pravoslavlju lavra ili laura(grčki:Λάυρα,ćirilicom:Лавра) izvorno je značilo nakupinu nastambica ili špilja od heremitasa crkvomi katkad sa refektorijemu središtu. Izraz dolazi iz grčkog jezika, i označava prolaz ili ulicu".

Kijevo-šečerskalaura. Katedrala Marijina uzašašća

Laura u kijevskim pečerima/katakombama utemeljena je 1598. godine.

Za Počajevskulauru Wikipedija pogrešno navodi 1833. godinu, bez neophodnog objašnjenja. Naime, ovo što se sada naziva "Počajevskalavra" bilo je do ove godine samostan grkokatoličkih redovnika Vasilijanaca. Ruska je država oduzela samostan ovome redu i poklonila ga Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, koja ga je uzdigla na razinu "Lavre", jer se nalazi u zapadnoj Ukrajini, dakle u dubini grkokatoličkog crkvenog prostora. Naziv "Lavra" upućuje na posebno značenje manastirskog kompleksa koje nadilazi značenje "običnog" manastira. Laure su kulturni, prosvjetni, propagandni i politički centri odakle se širilo rusko pravoslavlje, a s njime i ruska nacionalna asimilacija".

Počajevska laura

Laura je bio naziv za prve redovničke remetske skupine koje su se pojavile u palestinskim pustinjskim predjelima. Iz njih su se razvili manastiri, odnosno samostani. Pojam "manastir" zadržao se u istočnim pravoslavnim Crkvama. Muški žitelji manastira nazivaju se monasi, a ženski – monahinje, dok se u zapadnome Kršćanstvu ustalio naziv "redovnik", odnosno "redovnica". No, i u zapadnom su se Kršćanstvu zadržali nazivi monah i monahinja u Redu sv. Benedikta. Kod nas je njihov samostan na Pašmanu, na brdu Čokovac. Međutim, u pravoslavnim Crkvama nema naziva redovnik i redovnica.

U nazivu Kijevo-pečerskalaura pojam "pečersk" tiče se "pećina", pod čime se ovdje podrazumijevalo podzemne monaške ćelije koje su se gradile u velikom broju. Laporasto tlo omogućavalo je ovakve podzemne aktivnosti. Cijeli grad od takvih ćelija nalazi se ispod Dnjipra. Iznad njih sagrađene su nadzemne crkve, manastirske odaje, tiskare i mnogi drugi objekti.
U Wikipediji o Kijevsko-pečerskojlauri pišu sljedeće:

Kijevo-pečerska laura

"Kijevo-pečerskalavra(ukr.Києво-Печерськалавра) je najstarije pravoslavno svetište Istočnih Slavena osnovano 1051. godine u Kijevu (Ukrajina) Osnovana je pod upravom staroukrajinskog kneza Jaroslava Mudrog, a smješteno je na dva šumovita brda koja gledaju na obale rijeke Dnjepar. U svetištu se također nalaze i spiljski manastiri osnovani 1015. godine. Riječ pečeraznači "špilja", a lavra označava visoko pozicionirane pravoslavne manastire, stoga Kijev-pečerskajalavra znači "Kijevski špiljski manastir".Danas pripada pod nadležnost Ukrajinske pravoslavne crkve MP...". Bilo bi točnije prevesti kao Kijevski katakombni manastir.
Autor ove enciklopedijske jedinice prihvatio je naziv koji ne poznaje. Naime, pod nazivom "Ukrajinska pravoslavna crkve MP" (Moskovski Patrijarhat) krije se samo jedna od crkvenih pokrajina Ruske pravoslavne crkve. Kada bi navedeni naziv odgovarao stvarnosti, tada slova "MP" ne bi trebalo pisati, jer bi se radilo u ukrajinskoj autokefalnoj Crkvi.

"Ukrajinska pravoslavna crkva MP" nije autokefalna. Njoj nije na čelu Patrijarh, već mitropolit kojega određuje Moskovski Patrijarh. U nastavku Wikipedija donosi: "Svetište se nalazi pod zaštitom UNESCO-a i spada u jedno od Sedam turističkih čuda Ukrajine.Odmah po osnutku Lavra je postala sjedište zajednice kojom je upravljao opat sv. Teodozije i uz pomoć kijevskih kneževa, manastir se bogatio. Opustošili su ga Mongoli i tatari u 13. stoljeću, i obnovljen je tek u 17. stoljeću. Sat-toranj i Crkva refektorija su dvije znamenitosti koje su utjecale na obnovu i izgled mnogih drugih manastira.

Lavra je od 17. stoljeća odigrala važnu ulogu u širenju pravoslavnog kršćanstva u cijeloj Ukrajini, ali i Rusiji. Tiskara u manastiru je osnovana još 1615. godine i u njoj se uglavnom tiskali molitvenici i povijesne knjige. Hodočasnici koji su je pohodili ispunili su manastir mnogim baroknimspomenicima.
God. 1926. Kiev-pečerskulavru je sovjetska vlast proglasila "Povijesnom i kulturnom baštinom", i od tada su njene zgrade imale nove kulturne funkcije: Metropolitska rezidencije je postala Nacionalni muzej ukrajinske narodne umjetnosti, tiskara Muzej knjiga i knjigoveštva, Crkva refektorija je Muzej kršćanstva, a Crkva Veličanja Križa je Muzej povijesti katakombi.
Kompleks je strašno stradao 1941. godine kada je njegov najstariji dio, katedralska spavaonica, gotovo potpuno srušena". Treba navesti da su komunisti minirali glavnu crkvu u Lavri, što se zaznalo tek nakon demokratskih promjena.

Leonid Makarovič Kravčuk 1991.-1994. Predsjednik Ukrajine

Godine 1991. prvi ukrajinski predsjednik Leonid Kravčuk neoprostivo je pogriješio jer se kao komunist-boljševik uopće nije razumio u vjerska i crkvena pitanja. Imam osjećaj kako mu uopće nije bila jasna igra Ruskog Patrijarhata oko autokefalije pravoslavne Crkve u Ukrajini. Da mu je išta bilo jasno nastojao bi nešto oko stvaranja jedinstvene Ukrajinske Pravoslavne Crkve, s time da pripadnici ruske zajednice ostanu vjerni svojoj nacionalnoj Crkvi. On to nije učinio.

Što više, dozvolio je da Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi pripadnu obadvije Laure, čime je pro futuro učinio ukrajinsku nezavisnost upitnom. Tamo gdje su Laure RPC-a, tamo je i Rusija, ako ne sada, onda u budućnosti, jer je to interes Ruske Države. Kravčuk nije razumio značenje Lavri, njihovu funkciju unutar RPC-a i njihovu vjersku, ali i nacionalno-ekspanzivnu snagu. Koliko je to istina uvjerio sam se osobno prilikom posjete Počajevskoj Lauri. Taj se kompleks nalazi duboko u zapadnoj grkokatoličkoj Ukrajini. Prilikom moje posjete uočio sam na vratima natpis: Zabranjen ulaz narkomanima, gatarima... psima i grkokatolicima. Premda okruženi Ukrajincima, niti jedan monah nije se usudio razgovarati na ukrajinskom jeziku.

Danas sam posjetio Kijevo-počajevsku lauru. Ponovio se isti odnos prema ukrajinskom jeziku, kao i ranije. Čak ni u restoranu, gdje bi im gosti trebale biti u prvome planu, nisu imali razumijevanja za jezik većinskog naroda. Tijekom Narodne revolucije neki su kijevski prosvjednici, svjesni političkog značenja Laure, pokušali izvršiti ukrajinizaciju manastira. No, očito zbog vanjsko-političkih razloga, nisu na tome insistirali. Da me se krivo ne shvati, nemam ništa protiv pravoslavlja. Nedaj Bože!

Međutim, imam pravo kazati istinu, a istina je ta da se u Kijevsko-pečerskojlauri ne poštuje ukrajinski jezik. Što više, on se ignorira. Ondje se prodaju knjige u kojima se povijest Ukrajine tumači kao da nikada ukrajinski narod nije postojao. Srednjovjekovnu ukrajinsku državu koja se zvala Kijivska Rus', a koju su Bizantinci preveli na grčki jezik kao KijivskaRosija/Rusija, poistovjećuju s današnjom Rusijom i tumače kao povijest, ne Ukrajine i ukrajinskog naroda, već Rusije i ruskog naroda. To nikako nije u redu. Ako tako postupaju političari i njihovi pseudopovjesničari, tako postupati crkveni ljudi, pa i cijelo vodstvo RPC nikako smjeli ne bi. Kršćanin sam i znam što bi na sve ovo kazao Isus Krist.

Kijevo-pečerskalaura: pogled na Dnjipro

No, i pored problema s jezikom, u Kijevo-pečerskulauru rado navraćam. Riječ je o čudesnim i lijepim zdanjima, o hramovima čija je unutrašnjost ispunjena freskama, ikonama i slikama, o podzemnim ćelijama koje su toliko mistične, a za nas zapadnjake pomalo i stravične. Sjećam se iznenađenja koje su podzemne katakombe s bezbroj ćelija izazvale na prof. dr. Vinka Brešića kada je predavao u Kijevu kao profesor i bio moj gost. Pečeri, ali i muzej narodne umjetnosti gdje je vidio potkovanu buhu, kao primjer vještine kijevskih zlatara, toliko su se dojmili profesora da je ostao bez riječi.

Jedan dio Laure pripada Državi i ondje se nalaze razni muzeji, prodavaonice umjetničkih predmeta, instituti i ateljei nekoliko slikara. Ovdje se može razgledati i čuveno skitsko zlato, arheološki nalazi koji su pripadali tajanstvenom skitskome etnosu o kojemu piše Herodot. Među tim nalazima ističe se pektoral koji je po mome mišljenju ljepši od Tutankamonove maske.

Muzej minijatura u Kijevo-pečerskoj lauri

Paralelni svijet.6,5 mm artefakt napravio sa zlatom.

SANTA MARIA.3,85 mm Model se sastoji od 256 zlatnih dijelova.

Nikolaj Syadristy

U svijetu je najmanja knjiga pohranjena ovdje. Ovo je službeno zabilježeno u Guinnessovoj knjizi rekorda. Autor ovih čuda od minijatura je Nikolaj Syadristy. Njegovo je ime ušlo u povijest svjetske umjetnosti.

Postoje četiri muzeja mikro-minijatura u svijetu: u Kijevo-pečerskojlauri, u Moskvi, u Szent Andreji (Mađarska), te u planinskoj kneževini Andori. Nikolaj Syadristy je čovjek koji je stvarno potkivao buhe. Ovdje su izložene njegove buhe s potkovanim kopitima. Nikolaj Syadristy je rođen u Harkivu1937. godine. On je bio i apsolutni prvak Ukrajine u ronjenju. Nikolaj je i sasvim dobar pjesnik. Svaki njegov rad izložen u muzeju je ilustriran s uzorcima njegovih pjesama.

Syadristy je stvarao remek-djela u stilu minijature više od četiri desetljeća. Zapravo je on tvorac ovog trenda u umjetnosti. U prigodnom vodiču stoji: „Što se može vidjeti u Kijevskom muzeju minijatura? Vi ćete biti zaprepašteni opisom svake mikro-minijature. Kao mjerilo tu nije dostatan milimetar. Zapravo, ovi su radovi mjerljivi u tisućinki milimetra. Pogledajte rad "Ruža u kosi", na primjer. Tu je šupljina izbušena unutar ljudske kose duž svoje duljine. I polirana do transparentnosti. Grane ruže debljine 0,05 mm umetnute su u šupljinu.

Karavana zlatnih deva postavljena u ušicu igle s aluzijom na poznatu misao iz Novog zavjeta da će lakše deva proći kroz ušicu igle nego bogataš u Nebesko Kraljevstvo. Možete vidjeti u svijetu najsitniju knjigu. To je Kobzar Tarasa Ševčenka. Njegova veličina je 0,6 mm. Postoje 12 stranica pjesama i crteža u knjizi. Njegove stranice su ušivene ... s paučinom. Korice su od latica smilja. Tu su i notni dijelovi. Fragment Polonaise Oginskog zabilježen je i na staklastim laticama krizantema. Njegova je površina je 2 x 5 mm. Umjetnik je volio balet. To je razlog zašto možete vidjeti portret velikog balerine MajePlisetske. NicholasSyadristy napravio njezin portret na komadukoštice od višnje vel. 3 x 4 mm.

A možete li zamisliti model vjetrenjače koja se sastoji od 203 zlatna predmeta postavljenih na pola maka? Zapravo Nicholas Syadristy posjeduje dobro znanje ne samo o umjetnosti. On dobro poznaje strojarstvo. Syadristyje stvorio u svijetu najmanji električni motor. Obujam motora je 1/20 kubičnih mm. Takav motor je skoro 20 puta manji od zrna maka".

U Lauru treba doći ljeti, polaganim korakom krenuti od zdanja do zdanja, ponijeti sa sobom bocu s vodom, osjećati duh davnih vremena, a na kraju, ako imaš hrabrosti posjet završiti u podzemnom gradu, ali pri tome nikako se ne udaljavati od vodiča i grupe. Ukoliko netko odluči sam lunjati, tada će se izgubiti u bezbrojnim katakombama, od kojih većina nema svjetla, te će ga uloviti panika. Dok ga monasi pronađu doživjeti će ili mistično iskustvo, ili slom živaca. Galina kaže da pretjerujem, jer su pečeri ispunjene svecima i ondje đavol ne može ni primirisati. „Nitko ti ondje ne može nauditi". Ipak, mit respekt, bolje se držati grupe i sa svijećom u ruci obilaziti trasirane hodnike.

Naime, u čemu je mistika ovog prostora? Ne u podzemnim hodnicima, već u činjenici što se ovdje dešavao mističan susret s Bogom, ali za nas na "racionalnom" i "prosvijećenom" Zapadu nešto što podsjeća na suicid. Za redovnika koji bi se odlučio na boravak u "pečerima", iskopavala se ćelija, on bi u nju ušao, a potom bi braća redovnici zazidavali ulaz, ostavljajući tek mali prostor pri dnu kroz koji su mu donosili hranu. Ukoliko isposnik ne bi uzimao hranu, bio je to znak kako se razbolio.

Nakon što bi odbio hranu više puta inkontinuo, braća su znala da je umro. Tada su zazidavali taj mali otvor i posmrtne ostatke ostavljali u ćeliji godinu dana. Uslijedilo je svečano otvaranje ćelije. Ukoliko su kosti bile suhe, odnosile su se na oltar, jer je pokojnik postao svetac, ali ukoliko nisu bile suhe, ostavljale su se u ćeliji još godinu dana, zapravo sve dok ne bi pokazale svetost. Neki su monasi u takvim uvjetima apsolutnog mraka i tišine izdržali više godina. Čitao sam o mitropolitima koji su prije izbora boravili više godina u katakombama i nakon toga vrlo trijezno i odgovorno obavljali novu visoku hijerarhijsku dužnost. Uglavnom: čudesno mjesto. Na žalost, o njemu u Hrvatskoj malo se znade.

Razlog mojega današnjeg posjeta Kijevo-pečerskoj lauri bila je čuvena ukrajinska slikarica Katerina Bilokur (1900.-1961.). Napisao sam knjigu o njoj, otkrivajući kršćansku pozadinu mnogih njezinih slika. Kako je ova teza prvi puta postavljena, odmah je objavljena u dva nastavka u kijevskom časopisu za umjetnost "Artanija".

Ukrajinska pošta izdala je marku u čast 100. Rođendana Katerine Bilokur

Znatan dio ostavštine Katerine Bilokur nalazi se u Muzeju narodne i dekorativne umjetnosti, a taj je muzej dio kompleksa Laure. Želio sam još jednom u živo pogledati neke slike, poglavito sliku "Car-klas", kojoj se divio i Picasso, kupiti najnoviju literaturu o umjetnici i razgovarati s nekim tko se njome bavi. Na sreću, sliku su bile na izložbi s još nekoliko umjetnica, među kojima se nalazila i Hana Sobačko-Šostak.

Upravo uspoređujući djela ovih sjajnih slikarica mogao sam pokazati kako je K. Bilokur slikala nadahnuta Kršćanstvom, dok toga kod Sobačko-Šostak nije bi djevojka odrekla se braka, razumijevanja, materijalne sigurnosti, socijalnog statusa, kako bi slikala svoje rajske ruže. Priznanje i slava došli su kada ju je bolest sustigla, dakle prekasno, kao što obično biva. Živjela je u svome svijetu. Slikanje je bila njezina molitva, njezina služba Božja. Kako je živjela u okrutnom ateističkom boljševičkom režimu, poslužila se kršćanskom simbolikom, tako da partijski komesari ništa nisu shvaćali, osim da "baba" slika ono što raste u kolhozu, u čemu nisu vidjeli antiboljševičku, buržoasku, nacionalističku, ili klerikalnu djelatnost,

Gospođa Oksana koja se 30 godina bavi slikama K. Bilokur, a koja je, kako je kazala, odgojena u vrijeme dijamata i socrealizma, što je isključivalo svaku transcendenciju, priznala mi je kako i ona misli da je naša umjetnica bila "posrednica između Neba i Zemlje".

Napuštam Lavru, kao i uvijek oduševljen onim što sam vidio. Naravno, tužan sam zbog prešućivanja ukrajinskog jezika i nepravde koja se čini državotvornim Ukrajincima. Ulazimo u gradsku gužvu. Trolejbus ... podzemna željeznica ... ponovo trolejbus ... i evo nas u restoranu u kojem serviraju ukusnu "stravu"- "boršč sa smetanoju i pampuškami".

Đuro Vidmarović