Kijevski dnevnik Đure Vidmarovića (7)

Crkve u Ukrajini

Središnji hram Ukrajinske Pravoslavne Katedrale – Kijevski Patrijarhat (UPC - KP) Katedrala je posvećena Svetome Vladimiru. Građena je početkom dvadesetog stoljeća i stoga se osjeća utjecaj bečke secesije. Isti je slučaj i s prekrasnim freskama i zidnim slikarijama. Svi zidovi i svi svodovi ispunjeni su likovnim materijalom. Katedrala je ispunjena vjernicima. Vidim mnoštvo djece i vojnika, te mlađih vjernika.

Imao sam sreću i nazočio nedjeljnoj službi Božjoj koju je predvodio Patrijarh Filaret. Kao veleposlanik bio sam nekoliko puta njegov gost. Taj čovjek nije samo crkveni prelat, već i sjajan prevoditelj. Prije nekoliko godina objavio je rad od nacionalnog značenja - ukrajinski prijevod Biblije. Za ukrajinski jezik ovaj prijevod ima veliko značenje. U teološke finese ne ulazim. Promatram Patrijarha Filareta kako teškim korakom slavi Boga. Na njegovim je leđima dobar dio duhovnosti ukrajinske nacije.

Autor ispred Katedrale Svetog Vladimira, središnje Stolnice Ukrajinske Pravosavne Crkve - Kijevskog Patrijarhata

On je drugi Patrijarh obnovljene UPC. Ulazi duboko među vjernike do povišenog mjesta skoro u središtu hrama. Njegova mitra i bijela brada stvaraju dojam uzvišene eteričnosti. Odličan Katedralni zbor prati svetu liturgiju zanosnim pjevanjem. U Hrvatskoj vrlo malo ljudi poznaje crkvenu situaciju u Ukrajini. Kada su bile TV emisije, novinari-voditelji, ali i njihovi gosti kao da su se takmičili u tom neznanju. A ta situacija dio je tragedije ovoga naroda. Osobno sam povrijeđen što sam o tome napisao esej u uglednom časopisu "Crkva u svijetu", a zatim taj esej uvrstio u knjigu "Hrvatsko-ukrajinske teme".

Ukratko: Kijev je kolijevka Pravoslavlja među slavenskim narodima. Ovdje je oformljena kršćanska Crkva u IX. Stoljeća, kada se nazivala se, kako je tada bio običaj, "Kijevska Crkva". Druge su bile, Aleksandrijska Crkva, Jeruzalemska Crkva, Antiohijska Crkva, etc. Kijevska je Crkva bila podređena Patrijarhu u Konstantinopolisu (Carigrad / Istanbul). U to vrijeme nije bilo raskola i stoga beatificirani ukrajinski sveci su i naši.

Rusifikacija

Tek u vrijeme kada moskovski vladari počinju razmišljati o Moskvi kao "Trećem Rimu", nasilno se crkveno sjedište prenosi iz Kijeva u Moskvu. Tim premještanjem ukrajinski pravoslavni vjernici izgubili su samostalnost i ZapadU zapadnim ukrajinskim zemljama koje su se nalazile u sastavu Poljske, a zatim Austrougarske monarhije došlo je do unije između ukrajinskih pravoslavaca i Svete Stolice. Stvorena je prije nešto više od 250 godina Ukrajinska Grko-katolička Crkva, po cjelokupnom obredu pravoslavno-bizantska, ali sa svetim ocem Papom u Rimu kao vrhovnim poglavarom.bili su podvrgnuti rusifikaciji. Više se nije govorilo o Kijevskoj crkvi, već o Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi. S imperijalnim osvajanjima i okupacijom tuđih zemalja, povećavala se i moć RPC.

Godine 1918. Ukrajinci su pokušali obnoviti svoju crkvenu autokefalnost, osnivanjem Ukrajinske Pravoslavne Crkve. No, Boljševici su nakon pobjede i pretvaranja Ukrajine u Sovjetsku Socijalističku Republiku, ovu Crkvu uništili.

U zapadnim ukrajinskim zemljama koje su se nalazile u sastavu Poljske, a zatim Austrougarske monarhije došlo je do unije između ukrajinskih pravoslavaca i Svete Stolice. Stvorena je prije nešto više od 250 godina Ukrajinska Grko-katolička Crkva, po cjelokupnom obredu pravoslavno-bizantska, ali sa svetim ocem Papom u Rimu kao vrhovnim poglavarom.

GorbačovNakon uvođenja Gorbačovljeve "glasnosti", a poglavito nakon raspada SSSR-a u zapadnim se ukrajinskim zemljama dogodilo čudo: iz ilegale se izišla UGKC-a. Dotadašnji obični i neprimijećeni ljudi, liječnici, veterinari, učitelji, kolhoznici i t. sl. predstavili su se javnosti kao vladike i svećenici. U Kazahstanu su organizirali ilegalno teološko učilište i školovali budući svećenički kadar. Svi su oni, podržavani od vjernika krenuli prema svojim hramovima, ako su bili sačuvani, i zamolili ruskog baćušku da se vrati u svoju Crkvu.Zahvaljujući ovoj Crkvi u službi Božjoj sačuvan je ukrajinski jezik, a u narodu historijska svijest. Godine 1948. Sovjetska je Vlada UGKC nasilno pripojila Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi. Gotovo sve ukrajinsk vladike ruske su sovjetske vlasti strijeljale, ali i svećenike koji su odbili jurisdikciju Patrijarha u Moskvi. Ovo je Crkva velikog broja kršćanskih mučenika. Stotine tisuća Ukrajinaca, vjernih UGKC-u uhićeno je i transportirano u Kazahstan i dijelove Sibira.

Nakon uvođenja Gorbačovljeve "glasnosti", a poglavito nakon raspada SSSR-a u zapadnim se ukrajinskim zemljama dogodilo čudo: iz ilegale se izišla UGKC-a. Dotadašnji obični i neprimijećeni ljudi, liječnici, veterinari, učitelji, kolhoznici i t. sl. predstavili su se javnosti kao vladike i svećenici. U Kazahstanu su organizirali ilegalno teološko učilište i školovali budući svećenički kadar. Svi su oni, podržavani od vjernika krenuli prema svojim hramovima, ako su bili sačuvani, i zamolili ruskog baćušku da se vrati u svoju Crkvu.

Moskovski patrijarh, umjesto da velikodušno pruži ruku ukrajinskoj braći koji su nakon tolikih muka i žrtava dobili slobodu i kaže im: braćo, sačuvali smo vam hramove i vjernički puk koliko smo mogli, a sada vi nastavite gdje ste nasilno zaustavljeni 1948. godine. Tako se nije dogodilo.

Patrijarh je i dalje uništavanje UGKC i njezinu utapanje u RPC držao zakonitim aktom, premda tako bilo nije, jer ga je učinio strašni komunistički ateistički režim kojemu kanonsko pravo nije značili ama baš ništa. Zbog neljubaznog, ali i antiukrajinskog stava RPC-a došlo do iskrenja između Moskve i Vatikana, a ono traje do danas. Čini se nevjerojatnim, ali kada bi se danas nasilno ukinula UGKC i ponudila RPC-u ondje bi to objeručke prihvatili.

Dobro se sjećam grkokatoličkog poglavara, ovdje kažu Patrijarha, kardinala Lubačivskog, "Velikog Nadbiskupa Lavovskog". Bio je sitan čovjek, krhke tjelesne građe, ali snažna duha, naglašenog rodoljublja i vjernosti nasljedniku Svetog Petra. Ljutio se na poljske rimokatoličke biskupe u Ukrajini koji su svojim molitvama spominjali Predsjednika Poljske, a ne Ukrajine. S pravom je u tome vidio ciljeve koji nisu vjernički.

Nakon pobjede boljševika

Nakon pobjede boljševika 1921. u istočnoj, a 1944. u zapadnoj Ukrajini, došlo je do egzodusa ukrajinskog naroda, zajedno s nekoliko svećenika. Tko je mogao pobjegao je na Zapad. Zbog toga je stvorena velika ukrajinska dijaspora u SAD-u, Kanadi, Argentini i Australiji. Slično je bilo i u Rusiji. Ruski antiboljševički iseljenici i izbjeglice odbili su podrediti se moskovskome Patrijarhatu kojim su rukovodili agenti KGB-a, te su stvorili u Americi svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu pod nazivom Ruska Pravoslavna Zagranična Crkva.

Pod svoju jurisdikciju prihvatio ih je Svemirski (Vaseljenski) pravoslavni Patrijarh u Carigradu, koji je primus inter pares među pravoslavnim patrijarsima. Međutim, on može dati legitimitet pojedinim lokalnim Crkvama, tako što pristaje biti njihovim Patrijarhom. Kod iseljenih Ukrajinaca situacija je bila složenija: grkokatolici su imali svoje svećenike i jurisdikciju u Vatikanu, dok pravoslavni to nisu imali. Stoga su i oni, poput ruskih vjernika, također, odbili jurisdikciju moskovskog Patrijarha i s dosta napora oformili svoju Ukrajinsku Autokefalnu Pravoslavnu Crkvu, podređenu Vaseljenskom Patrijarhu.

Godine 1990. kijevski Mitropolit Ruske Pravoslavne Crkve, vladika Filaret (sadašnji Patrijarh) uputio je poziv svim ukrajinskim vladikama, poglavarima samostana i svećenicima na skupštinu u gradu Harkivu. Ondje je predložio osnivanje Ukrajinske Pravoslavne Crkve za vjernike ukrajinske nacionalnosti. Smatrao je kako će moskovski Patrijarh Aleksej ovu želju Ukrajinaca smatrati naravnom i pozdraviti. Dogodilo se suprotno. Ponesen imperijalnom veličinom budućeg "Trećeg Rima", Aleksej je to ne samo odbio, već je zabranio vladikama i svećenicima sudjelovati u formiranju ukrajinske Crkve, bez obzira što su Ukrajinci.

MoskvaVećina vladika i svećenika nije se usudila pristupiti "nacionalnoj" Crkvi. Moskovski Patrijarh uspio je od Vlade prvog predsjednika Kravčuka za svoju Crkvu osvojiti središta pravoslavlja u Ukrajini – Kijivsko-pečersku lauru (lavru) i Počajivsku lauru. Prva se nalazi u Kijevu, a druga duboko u prostoru grkokatoličke zapadne Ukrajine.Što više, poslužio se lukavošću kako bi zbunio javnost: Kijevsku metropliju Ruske Pravoslavne Crkve preimenovao je u: "Ukrajinska Pravoslavna Crkva", na čelu s Mitropolitom kojega je detaširao prema svome nahođenju, naravno, uz garanciju da sačuva lojalnost Moskvi. Čak je preuzeo identičan logo od obnovljene Ukrajinske Pravoslavne Crkve. Nije ga bilo briga što naziv "Ukrajinska Pravoslavna Crkva" može djelovati kao da je riječ o autokefalnoj Crkvi. K tome je išao i istovjetni logo i memorandum.

Zbog toga što je većina ljudi bila nekrštena i bez odgovarajuće vjerske i crkvene poduke, sve je ovo bilo zbunjujuće. Podvala je dala rezultat. Većina vladika i svećenika nije se usudila pristupiti "nacionalnoj" Crkvi. Moskovski Patrijarh uspio je od Vlade prvog predsjednika Kravčuka za svoju Crkvu osvojiti središta pravoslavlja u Ukrajini – Kijivsko-pečersku lauru (lavru) i Počajivsku lauru. Prva se nalazi u Kijevu, a druga duboko u prostoru grkokatoličke zapadne Ukrajine.

Obje su Lavre žestoka rasadišta neprijateljstva prema "svim raskoljnicima" i štete ukrajinskim nacionalnim interesima. Teško je razumjeti kratkovidnst, blago rečeno,inače simpatičnog, pana Kravčuka. Ove dvije Lavre do daljnjega će biti uzrok dubokih nesporazuma između dviju Crkava. Da bismo donekle shvatili o čemu je riječ, usporedimo ovu situaciju s mogućom u Hrvatskoj, da je npr. Srpska Pravoslavna Crkva 1918. dobila u posjed svetišta Majke Božje Bistričke i Majke Božje Trsatske, uključujući i zagrebačku Katedralu.

Dvije Crkve

U danome momentu u Ukrajini su se pojavile dvije "Ukrajinske Pravoslavne Crkve" – nacionalna i pseudonacionalna. Kako bi se izbjegle zabune počeli su se koristiti nazivi

"Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Kijevski Patrijarhat" (UPC - KP) i

"Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Moskovski Patrijarhat" (UPC – MP).

Znalcu terminologije je jasno da naziv Patrijarhata određuje nezavisnost Crkve.

Mitropolit Filaret i prvi Patrijarh UPC – KP Vladimir (koji se vratio iz emigracije) uspjeli su zaustaviti napade iz Moskve, registrirati Crkvu, dobiti svećenike, posvetiti vladike, otvarati nove manastire i širiti utjecaj u puku Moskovski Patrijarh ekskomunicira i proklinje Filareta. Sve ukrajinske vjernike naziva raskoljnicima i odnosi se prema njima na šovinistički način. Moskovski Patrijarh sprječava i sazivanje Vaseljenskog Sabora na kojem bi se kanonski registrirala autokefalnost UPC, a bez njegove suglasnosti taj će Sabor biti sazvan ad kalendas graecos. Jednako čini Srpska Pravoslavna Crkva Makedonskoj i Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi.

Nakon osamostaljenja Ukrajine u zemlju se iz Amerike vraća vodstvo Ukrajinske Autokefalne Crkve, podređeno Vaseljenskom Patrijarhu. Ova Crkva se ne snalazi u novoj situaciji. Život izvan Domovine učinio je svoje.

Pregovori o ujedinjavanju UPC – MP i UAPC nisu dali željeni rezultat.

U ovom trenutku u Ukrajini djeluju slijedeće Crkve:
1. Ukrajinska Grko-Katolička Crkva – sjedište vodstva iz Lviva preneseno u Kijev.
2. Rimokatolička Crkva (okuplja, pretežito vjernike poljske nacionalnosti) – sjedište vodstva u Lvivu.
3. Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Kijevski Patrijarhat – sjedište vodstva u Kijevu.
4. Ukrajinska Autokefalna Pravoslavna Crkva – sjedište vodstva u Kijevu.
5. Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Moskovski Patrijarhat – sjedište vodstva u Moskvi
6. Utjecajna je vjerska organizacija Muslimana (nisam siguran, imaju li reis-el Ulemu).
7. Vrlo utjecajan Židovski nadrabinat sa Solomonovim univerzitetom i sjedištem u Kijevu.

Čini se da je ova situacija prilično komplicirana. Međutim, sve ovo nije teško shvatiti, samo treba pročitati odgovarajuću literaturu. Bilo bi za očekivati da ljudi na diplomatskim razinama, sveučilišni profesori i vodeći novinari bar nešto o svemu ovome znaju. U ovom trenutku od svih njih koji su se u javnosti predstavljali kao znalci situacije u Ukrajini, o toj zemlji i povijesti Ukrajine, ništa ne znaju. Sramota! Ukrajinci kažu: HANJBA!

Autor ispred ukrajinskog nacionalnog Opernog kazališta "Taras Ševčenko" u središtu Kijeva (23. 3. 2014.)

Ali vratimo se Katedrali Svetog Vladimira. Preporučio bih svakome tko posjeti Ukrajinu da vidi ovaj kulturno-povijesni spomenik, da kupi prigodu knjižicu kako bi znao tko su autori likovnih priloga i koja je vrijednost tih priloga. Naravno, trebali bi znati i kojoj Crkvi ova Katedrala pripada. Osobno sam impresioniram slikarskim prilozima velikog ruskog umjetnika Vaznjecova.

Andrijivski uzviz

Nakon Katedrale Svetoga Vladimira, put pod noge i pravac čudesne ulice "Andrijivski uzviz", ulice kojom vladaju slikari, prodavači suvenira, antikvarnih stvari, folklornih predmeta, nakita, bižuterije, kiča .... Raskoš boja. Atmosfera neodoljiva. Zaustavljam se u galeriji čiji je vlasnik "narodni umjetnik" Aleksandar Saša Milovzorov. Njegov pomalo bohemski način života, ležernost, slikarski talent i neka simpatična lukavost i ranije su me privlačili.

Ukrajinci imaju vrlo vrijedne i poznate umjetnike o kojima u Hrvatskoj znademo vrlo malo. Kao da se između naših zemalja nalazi neprohodna pustinja.

U Sašinoj galeriji, što drugo nego razgovor o politici. Pitanje delikatno: je li Vlada dobro učinila što se bez ispaljenog metka suočila s okupacijom Krima, ili je trebalo pozvati narod u borbu i suprotstaviti se agresoru? Jedan od argumenata je Janukovičevo uništavanje ukrajinske armije. Podsjećam da je naš partijski vođa, Ivica Račan, 1990. JNA poklonio oružje Hrvatske narodne obrane.

Nakon toga RH, osim policijskih pendreka, pištolja i "tanđara" nije imala ništa čime bi se mogla obraniti, ne samo od agresije, već niti od unutarnjih pobuna. Premda goloruki, ipak smo se odlučili suprotstaviti vrlo snažnoj i dobro snabdjevenoj srpskoj vojsci. Predsjednik Tuđman i njegova Vlada imali legitimitet izbora, ali, što je veoma važno, uživali su podršku naroda. No, svaki narod ima svoju sudbinu. Ukrajinsko političko vodstvo u ovome trenutku, kako se može procijeniti šetnjom po Hreščatiku, ima podršku "Vlade Euromajdana"

Đuro Vidmarović