Kijevski dnevnik Đure Vidmarovića (4)

Posjet Galeriji Art Abc

Da nije ratne scenografije na Hreščatiku i Majdanu nezaležnosti Kijev bio potpuno "mirnodobski" grad. Mješavina graditeljskih stilova, od vremena srednjovjekovne države Kijevske Rus', preko ruskog tzv. Carskog graditeljskog sloga, ukrajinskog baroka, bečke secesije i historicizma, komunističkih mastodonata i stambenih monstruma, do današnje sulude mješavine svega i svačega.

KatedralaUvijek me iznova oduševljava kompleks Katedrale Svete Sofije. Potječe iz 12. stoljeća. Pored svih velikih povijesnih nedaća, paljenja i rušenja, sačuvao se grob velikog ukrajinskog kneza Jaroslava Mudrog. Na unutarnjim stijenama Katedrale mogu se vidjeti zapisi na glagoljici. U Kijevu se čuva vrijedan kulturno-povijesni dokument poznat pod nazivom "Kijevski listići". Ali o svemu tome drugom prilikom.Naravno, uvijek me iznova oduševljava kompleks Katedrale Svete Sofije. Potječe iz 12. stoljeća. Pored svih velikih povijesnih nedaća, paljenja i rušenja, sačuvao se grob velikog ukrajinskog kneza Jaroslava Mudrog. Na unutarnjim stijenama Katedrale mogu se vidjeti zapisi na glagoljici. U Kijevu se čuva vrijedan kulturno-povijesni dokument poznat pod nazivom "Kijevski listići". Ali o svemu tome drugom prilikom.

U Kijevu izlazi nekoliko vrijednih časopisa za likovnu umjetnost, među njima jedan koji se zove "Artania". Izdaje ga Galerija ABC čiji je vlasnik gospođa Ala Maričevska. Časopis je dobro uređivan, aktualan i tehnički na visokoj razini. U posljednja dva broja "Artanija" je objavila moj esej o velikoj ukrajinskoj slikarici Katerini Bilokur kao umjetnici kršćanskog nadahnuća. Rukopis sam dao na čitanje Andriju Nadeždinu "zaslužnome umjetniku Ukrajine" iz Kirovgrada. Upoznao sam ga još u vrijeme veleposlaničkog mandata.

Andrijov otac je poznati ukrajinski slikar Mihajlo Nadeždin koji je, između ostalog, bio u narodni zastupnik u Verhovnoj Radi Ukrajine, izabran na listi stranke "Batkivščina" (Domovina" koju predvodi karizmatična Julija Timošenko. Sestra mu je, također, afirmirana slikarica, tako da ova umjetnička obitelj podsjeća na zagrebačku obitelj Malešević (pokojni Duško, otac, majka Maja Malešvić- Dolenčić, sin Bogdan, književnik i kćerka Tanja, slikarica).

Andrij je skrenuo moju pozornost jer je kao relativno mladi slikar uspješno slikarski interpretirao biblijske teme, ili sadržaje ukrajinske pravoslavne tradicije. Inače,osim što je priznati slikar, on vrlo cijenjen kunsthistoričar i pjesnik. Radi u čuvenome "Muzeju Osmjorkina" u Kirovogradu kojem je na čelu već dugo godina jedna šarmantna Bugarska, imenom Cvita.

Esej

Zabunom moj je esej došao na e-mail adresu gospođe Maričevske koja ga je pročitala i odmah rezervirala. Naime, nitko do sada nije pokušavao shvatiti slikarstvo Katerine Bilokur kao umjetnost kršćanskog nadahnuća i gospođa Ala je GalerijaS gospođom Luckevič stigoh u Galeiju ABC koja se nalazi u starome dijelu Kijeva koji se naziva Podilj. U historicističkoj prekrasnoj zgradi vrlo suvremeno uređena galerija. Gospođa Maričevski dočekuje nas ljubazno i prijateljski. "Artanija" je objavila drugi dio našega eseja, što je dodatni razlog za radost. Poziva me na daljnju suradnju. Prihvaćam – ako prilike i zdravlje dopuste. Pisati o ukrajinskim umjetnicima iz Zagreba nije jednostavno, jer je teško doći do potrebne literature, a otkrivati toplu vodu nemam nakanu, niti dolikuje mojim godinama.promptno reagirala kao urednica. Dogovorili smo se da Andrij i moja malenkost, zapravo vodimo svojevrstan dijalog o Katerini Bilokur, da nadopunjujemo jedan drugoga.

I takav način rada ovdje nije bio čest. Osim toga, stavio sam veliku slikaricu u povijesni kontekst kao ukrajinsku seljanku koja je proživjela, zajedno sa svojim narodom, a poglavito sa svojim staležom, teške trenutke boljševičke strahovlade, uključujući i genocid gladomorom 1932./1933. godine. Obojica smo za leđima imali izjavu Pabla Picassa o Katerini Bilokur kao genijalnoj umjetnici svjetskog značaja.

S gospođom Luckevič stigoh u Galeiju ABC koja se nalazi u starome dijelu Kijeva koji se naziva Podilj. U historicističkoj prekrasnoj zgradi vrlo suvremeno uređena galerija. Gospođa Maričevski dočekuje nas ljubazno i prijateljski. "Artanija" je objavila drugi dio našega eseja, što je dodatni razlog za radost. Poziva me na daljnju suradnju. Prihvaćam – ako prilike i zdravlje dopuste. Pisati o ukrajinskim umjetnicima iz Zagreba nije jednostavno, jer je teško doći do potrebne literature, a otkrivati toplu vodu nemam nakanu, niti dolikuje mojim godinama.

Suradnja bi išla, kao i dosadašnja, naravno, "beskoštovno" (bez honorara), jer vremena su teška, revija se teško prodaje, a broj pretplatnika se smanjuje. A urednica bi htjela izbjeći meni odurnu praksu nekih suradnika koji prihvaćaju novac od nekih slikara kako bi se o njima pisalo afirmativno. To su naručeni nepošteni tekstovi.

Na žalost i kod nas, u svijetu književnosti koji poznajem preko 40 godina, imamo ovakvih pojava. To se naziva "džentlmenska kritika". Osim takvih, tu su prikazi koji proizlaze iz stranačke, ideološke, rodbinske, poslovne ili etničke srodnosti i bliskosti. Mađari imaju za takvu rabotu vrlo dobar izraz: csunyo. Na taj se način afirmiraju lažne vrijednosti koje štete književnosti kao takvoj.

Dogovaram se urednicom da promociju novoga broja "Artanije" održimo na moj rođendan, a on se može shvatiti i kao prvotravanjska (susjedi bi rekli prvoaprilska) šala.

Susret s ukrajinskim književnicima

Poslije podne doživio sam nov i ugodan kompliment: predsjednik Kijevskog ogranka Društva ukrajinskih književnika, Mihail Sidorževski pozvao me na njihovu godišnju skupštinu. Stižem u lijepu zgradu "Spilke" u Bankivskoj ulici. Nedaleko se nalaze zgrade Vlade, Parlamenta i Predsjednički dvori. Meni dobro poznati ambijent.

Lider kijevskih književnika, Mihailo Sidorževski

Susrećem neka meni draga lica. Prepoznajemo se, ali i ne. Godine su učinile svoje. Evo, tu je legendarni Ivan Fedorič Drač, "šesdesetaš", jedan od utemeljitelja Narodnog Ruha Ukrajine ("Pokreta", stranke slične HDZ-u u RH), sjajnog pjesnika, prozaika, nacionalnog barda, političara, akademika. Teško me prepoznaje. Djeluje umorno. Kako i neće, u ovim je godinama preživio tešku operaciju na srcu.

Prisjećamo se svih razgovora koje smo vodili, mojega gostovanja u njegovome rodnome selu Teliženci, putovanja po Ukrajini, razmišljanja u njegovome stanu (neka je dopušten "sekret": razmišljalo se o nekim europskim projektima u kojima je sudjelovao i Ante Beljo, tada utjecajan političar u Hrvatskoj, s idejama i vizijama koje mnogi njegovi stranački kolege nisu razumjeli. O čemu se razgovaralo neka za sada još bude tajna), posjet Hrvatskoj u ratnim danima, obnove spomenika velikoj kneginji, Svetoj Olgi u središtu Kijeva, pogibiji njegovog sina jedinca... o aktualnoj politici nismo razgovarali kako se kolega ne bi uzrujavao.

HreščatikStigla je večer. Posjećujem Hreščatik kako bi vidio vlastitim očima ima li ondje fašističkih siledžija i zla o kojem neprestano i unisono izvješćuju ruski mediji huškajući svoju javnost protiv ukrajinskog naroda. Šetao sam cijelim prostorom i nisam vidio ništa bezobraznog. Vidio sam starije žene kako donose pred pojedine šatore štruce kruha i posude s s borščem Nitko me nije čak niti legitimirao. Prosvjednici su sjedili u svojim šatorima, ložili poljske peći, a mladi su cijepali drva, razgovarali i čak igrali nogomet.Pozdravljam Viktora Ženčenka koji je, zajedno s pokojnim Leonidom Talalajem preveo hrvatsku antologiju ratne poezije "U ovom strašnom času". Tu je Valentina Kozak, vrijedna poetesa s kojom sam nekada pjevao dalmatinske pjesme. I mnogi drugi. Pozdravljam predsjednika središnjice Društva Viktora Baranova. Bori se sa ozbiljnom bolešću. No, mnogi su ga kolege pozivali na ostavku zbog lošeg rada, odnosno umrtvljavanja rada Spilke. Predsjednik Mihail javno iskazuje želju za suradnjom s kolegama iz Hrvatske.

Ogorčenje zbog ruske agresije na Krim

Književnici imaju sličan temperament bez obzira gdje žive. Ukrajinski kolege iskazuju veliku zabrinutost i ogorčenje zbog ruske agresije na Krim. Osjećaju odgovornost za sudbinu naroda. Ugodno me se dojmilo jedinstvo ukrajinojezičnih i ruskojezičnih pisaca kada je riječ o obrani Domovine. Na žalost, kako su neki govornici izjavili, postoje među njima pisci koji su se stavili na raspolaganje neprijatelju.

Nakon završetka skupštine ostajem u predsjednikovom kabinetu s još nekoliko kolega – na čašici razgovora. Razmjenjujemo knjige. Mihail Sidorževski ostavio je na mene vrlo dobar dojam. Čini se kako će on biti budući lider velike zajednice ukrajinskih književnika.

Stigla je večer. Posjećujem Hreščatik kako bi vidio vlastitim očima ima li ondje fašističkih siledžija i zla o kojem neprestano i unisono izvješćuju ruski mediji huškajući svoju javnost protiv ukrajinskog naroda. Šetao sam cijelim prostorom i nisam vidio ništa bezobraznog. Vidio sam starije žene kako donose pred pojedine šatore štruce kruha i posude s s borščem Nitko me nije čak niti legitimirao. Prosvjednici su sjedili u svojim šatorima, ložili poljske peći, a mladi su cijepali drva, razgovarali i čak igrali nogomet.

U stanu slušam vijesti. Ukrajinski premijer Jacenjuk održao povijesni govor. Poziva sve građane bez obzira na jezik, naciju i crkvenu pripadnost na slogu i jedinstvo. Ne nudi med i mlijeko, već odgovoran i pošten rad. Glede nezavisnosti odlučan je i hrabar.

Nakon ovog izlaganja najodgovornije osobe u novoj vlasti nitko više ne bi trebao klevetati ovaj narod koji samo želi biti nezavisan i slobodan. Premijer ne zatvara vrata pregovorima s Putinom, ne želi prekidati gospodarske veze s Rusijom jer bi to ugrozilo mnoge ljude u pograničnim krajevima. Bravo gospodine Arsenij Jacenjuk! Nisu Vas u moje vrijeme bez razloga nazivali političar-bebač.

Đuro Vidmarović