Kijevski dnevnik Đure Vidmarovića (2)

 Kijev miran i svakodnevan. Tako djeluje s prozora stana u Bulevaru Lesje Ukrainke. Ne primjećuje se ništa izvanredno. Kao da se ne dešavaju važne povijesne promjene.

Pogledavam u bilježnicu u kojoj sam popisao imena ljudi s kojima se u Kijevu želim susresti, i ustanova koje želim posjetiti. Impresivan broj. Kao što je i red najprije nazivam Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Kijevu. Javlja se dobro poznati glas Tanje Šabaline. Prenosim pozdrave Nj. E. moleći ga za susret. Gospođu Tanju zaposlili smo kao tajnicu Veleposlanstva u vrijeme dok sam ondje bio na čelu našega DKP-a.

Bila je odlična studentica hrvatskog jezika u klasi prof. Vanje Švačko, naše lektorice tada zaposlene na slavistici Univerziteta Taras Ševčenko u Kijevu. Nakon zaposlenja Tanja se pokazala kao marljiva službenica, tako da je zadržala posao do danas. Ona je po tome zanimljiva osoba u diplomatskim krugovima, jer se ne zbiva često da osoba, državljanin zemlje-primateljice, obnaša u nekome DKP-u tako osjetljivu dužnost i toliko dugo vrijeme.

"Euromajdan"

Hreščatik (središnja ulica u Kijevu) 17. 3. 2014.

Što prvo posjetiti u Kijevu, ako ne mjesto gdje su se održavali prosvjedi tri mjeseca i završili padom diktatorskog, kriminalnog i kvislinškog režima Viktora Janukoviča? Pojam "Euromajdan" te "Majdan nezaležnosti" u hrvatskome prijevodu Trg nezavisnosti, postali su sastavni dio političkog i žurnalističkog rječnika širom svijeta. Mirni prosvjedi obično završavaju nasiljem, jer Vlade najčešće policijskim snagama nastoje prisiliti prosvjednike na odstupanje, a ukoliko u tome ne uspiju tada nastupaju policijske snage s razrađenim metodama presije.

Hreščatik: šatori u kojima borave prosvjednici

Najblaži oblik je fizičko potiskivanje protivnika kordonom policajaca zaštićenih specijalnim štitovima koji nastupaju u obliku falange, a ukoliko prosvjednici bacaju kamenje, tada se pretvaraju u rimsku kohortu. Policija nastoji masu prosvjednika razbiti u nekoliko grupa, kako bi potiskivanje bilo uspješnije. One pojedince koji u žaru emocija jurnu na kordon, dočekuju pendreci. Ukoliko se masa ne razilazi dolaze vatrogasna kola koja žestokim i snažnim šmrkovima zalijevaju prosvjednike i ruše one slabije.

Slijede okrutnije metode: bombardiranje prosvjednika bombama sa suzavcem, a zatim gađanje gumenim mecima i zaprašivanje raznim plinovima. Posljednja metoda je korištenje bojeve municije, težeg naoružanja, tanketa i specijalnih vozila, konjice i helikopterskih snaga. Danas postoji cijela literatura o prosvjedima i demonstracijama, znanstveni instituti u kojima se radi na usavršavanju policijskog oruđa i oružja za razbijanje prosvjednika, te psihološki priručnici u kojima se stručno objašnjava kako spriječiti prosvjede sredstvima psiholoških pritisaka, promičbe, pregovaranja i manipulacija.

Zanimljiv je detalj iz te složene materije koji upućuje na stavljanje u opciju tzv. ohlokrata. To su javnosti nepoznate osobe koje u danome trenutku, kao dio prosvjedničke mase, odjednom stupaju na scenu uzvikujući parole koje gode ušima prosvjednika, drže vatrene govore i počinju kontrolirati i usmjeravati ponašanje gomile. Ako Vlada ili Stranka koja koja organizira prosvjede želi diskreditirati prosvjednike, tada ohlokrati nastupaju agresivno i huškaju na nasilje, a na verbalnoj razini uzvikuju parole koje u međunarodnoj javnosti mogu izazvati antipatije, pa i odijum.

Narančasta revolucija

Obično je riječ o antisemitizmu, šovinizmu, rasnoj mržnji i pozivanju na nasilje. Revolucionarni nemiri i narodni ustanci spadaju u posebno područje djelovanja. Velika uzrujanost mase potrebna je policiji kako bi imala opravdanje za nasilnu akciju. Sve se ovo moglo pratiti na primjeru ukrajinskih prosvjednika. Dobro se sjećam tzv. "Narančaste revolucije" u Kijevu 2004. Prosvjednicima je tada bio cilj da se predsjednički izbori održe pošteno, jer je tadašnji kandidat Viktor Janukovič pokazao kako dobro vlada političkim i parapolitičkim metodama.

Vlada Ruske Federacije nije imala izbora i prihvatila je međunarodne promatrače. Pobijedile su državotvorne stranke, a nacija je usmjerila oči u nove lidere Viktora Juščenka i Juliju Timošenka. Što se desilo sada je već povijest. Lideri su se politički razišli. Novi se predsjednik pokazao političarom bez potrebnih refleksa, bez potrebne karizme i odlučnosti. Gospođa Timošenko, pak, precijenila je svoje snage, jer je bila uvjerena kako ima potencijala i ugled koji joj garantiraju samostalnu pobjedu na izborima.

Julija Timošenko

Stoga su na idućim izborima rusofilske, rusofonske i sovjetofilske stranke pobijedile. Viktor Janukovič, s otvorenom podrškom Moskve i moskovskog pravoslavnog Patrijarha, preuzeo je vlast, izmijenio Ustav i državu pretvorio u predsjedničku republiku. Ni to ne bi bilo tako tragično, da je Janukovič bio moralan čovjek s minimalnom razinom odgovornosti za narod i državu kojom upravlja. On to nije bio i takve karakterne osobine nije imao. S njim je vladao mafijaški klan, tijesno povezan s mafijašima u Rusiji, gdje ti isti imaju političku vertikalu, ali ustrojenu na složeniji i prikriveniji način nego što se to uspostavilo u Ukrajini.

Janukovič i njegov klan krenuli su u masovnu pljačku, sada pod plaštem legalnosti. U isto vrijeme krenuo je u snažnu rusifikaciju Ukrajine, uništavanje jezika ukrajinskog naroda, njegove kulture i povijesnog naslijeđa. Demonstrativno je nastupao kao vjernik Ruske pravoslavne crkve, čime je iskazivao nacionalnu ravnodušnost, a s druge strane prikrivao svoj privatni život koji nije imao nikakve vjerske osnove, jer se temeljio na nemoralu, grabeži, oholosti, grubosti i samovolji, te poltronstvu u odnosu na Predsjednika Ruske Federacije.

Primjer staljinističke grubosti Viktora Janukoviča bio je odnos prema osobi koju je jedinu vidio kao opasnost, jer je imala svo ono što on nije imao: karizmu, obrazovanje i rodoljublje, a to je eks-premijerka Julija Timošenko. Bila je uhićena i na montiranome političkom procesu osuđena na 7 godina robije. I ne samo to, kada se nije predavala unatoč osudi, uslijedili psihički i fizički ataki. Da nije bilo sadašnjeg narodnog bunta, vjerujem da iz zatvora ne bi izašla živa, ili bi izašla kao potpuno zdravstveno uništena osoba.

Viktor Janukovič

Kada sam prošle godine boravio u Kijevu i sve to vidio, pitao sam se gdje je granica strpljenja ukrajinskog naroda? Svakome iole inteligentnom političaru i diplomatu bilo je jasno da Janukovič namjerno provocira narod, kako bi izazvao demonstracije, koje bi potom brahijalnom silom razbio i uspostavio nakon toga apsolutnu diktaturu.

Želio bih naglasiti činjenicu da je predsjednik R.F. V. Putin ovakvog Janukoviča i njegov klan, dakle i sve što je on činio, prihvaćao bez opomene, možda čak i ohrabrivao. Jer bez sigurnosti u podršku Velikog Brata, malo je vjerojatno da bi on činio to što je činio. Zanima me što će otkriti povijesna vrela i arhivske kutije s materijalom iz Ureda Predsjednika RF o odnosu prema Janukoviču u vremenu od 2005. do 20014. godine?

Krečući prema Hreščatiku i Euromajdanu prisjećao sam se Viktora Juščenka i Julije Timošenka, sadašnjeg gruzijskog predsjednika Mihaila Salikašvilija i mnogih kolega pisaca s kojima sam se družio i sudjelovao na svečanom dočeku Nove, 2005. godine. Bili su puni optimizma, dok sam ja govorio disonantno, upozoravajući kako su pobjednici u startu učinili nekoliko kardinalnih pogrešaka kojima su potpisali vlastitu likvidaciju. Na žalost, bio sam u pravu i zbog toga nisam ni malo sretan.

Prilika se prisjetiti nekih kolega: Leonid Talaj prije dvoje godine umro je pod zagonetnim okolnostima, Vladimir Javorivski, predsjednik Nacionalne udruge ukrajinskih pisaca prinuđen je na ostavku, a karijeru je nastavio kao nezavisni parlamentarni zastupnik, Mikola Vingranovski, veliko ime ukrajinske poezije, preminuo je prije tri godine, legendarni Ivan Drač, na žalost, kompromitirao se pokušajem da se približi Janukoviču i pedagoški djeluje na njega kako bi ovaj shvatio veličinu i vrijednosti kulture ukrajinskog naroda, Dmitro Pavličko je ostao dosljedan i premda u poznim godinama svaki dan je bio s narodom na Euromajadanu, Ljubov Golota i Pavlo Movčan i dalje vode "Prosvitu" s velikim financijskim teškoćama, Boris Iljič Olijnik, žestoki protivnik Republike Hrvatske i otvoreni zagovornik Slobodana Miloševića i velikosrpske agresije na Hrvatsku, povukao se iz politike i sada može, kada je njegov narod izložen agresiji, razmišljati o Miloševiću i Janukoviču.

Stižemo na Hreščatik. Cijela atmosfera djeluje nestvarno: kao da promatramo kulise nekog SF horor filma. Vidi se mnogo automobilskih guma složenih u stogove, zidovi od poslaganih kamenih blokova izvađenih iz ceste, žice, puno cvijeća položenog na mjesta na kojima su poginuli prosvjednici, zastave Ukrajine, nekadašnje Zapadne Ukrajine, EU i Poljske, te cijeli grad od šatora. Svaki od postavljenih šatora pripada nekoj ukrajinskoj pokrajini. Njezina zemljopisna karta ukrašava ulaz u šator.

Ubijeni demonstranti

Na stijenama su zalijepljeni razni tekstovi, književne i političke prirode. Na ulazu u šator sjedi prosvjednik. Pored njega vide se iscjepana drva. Prostor između šatora vrlo je uredan. Mladići i djevojke s metlama i lopaticama vode brigu čistoći. Nisam primijetio posebne policijske snage, već dosta prosvjednika u maskirnim odorama, ili u civilu s nacionalnom zastavicom na reveru kaputa. Važno je znati da prosvjednici plaćaju gradu zbog korištenja javnih prostora. Skoro pored svakog šatora nalazi se kutija u koju građani stavljaju svoj milodar.

Strašan dio Hreščatika, Majdana nezaležnosti i Euromajdana čine panoi s fotografijama ubijenih Ukrajinaca. Svaka pokrajina na svome šatoru postavila je veće fotografije poginulih iz njihovog kraja. Blizu reprezentativne zgrade "Ukrajinski dom" nalazi se središnji pano s fotografijama poginulih. Iznad panoa velikim je slovima napisano "NEBESKA SOTNJA" – NEBESKA SATNIJA . Svaki od poginulih predstavljen je s podatcima o godini rođenja i datumu ubojstva, obrazovanju i obiteljskoj situaciji.

Slike poginulih prosvjednika "Nebeska satnija"

Najmlađi poginuli heroj ima 17, a najstariji 76 godina. Moja vodička, poznata kijevska umjetnica Galina Gorodničeva (s pokojnim mužem, poznatim ukrajinskim slikarom Jurjem Luckevičem bila je djelatna članica Društva ukrajinsko-hrvatskog prijateljstva), pokazuje mi zgrade s čijih su krovova snajperisti ubijali prosvjednike, a odakle su pripadnici Berkuta zaustavljali njihovo napredovanje. Govori mi i o skupini ubojica nazvanih "Tituški" koji su odjeveni u civilna odijela s maskirnima kapama na licu lovili pojedine prosvjednike, ili važne osobe, odvodili ih u nepoznato i ondje sakatili, ili ubijali.

Jedna od takvih žrtava je sadašnji ministar za mladi naraštaj, kojem su rezali uši. Naši gledatelji sječaju se mladog čovjeka kojega su Berkutovci uhvatili, skinuli do gola i vodili ulicama pljujući po njemu, batinajući ga i polijevajući vodom na minus pet stupnjeva Celizija. Na intervenciju iz inozemnih krugova čovjeka nisu ubili, već pustili kući. Za nekoliko se dana oporavio i zajedno sa ženom pojavio pred TV kamerama. Izjavio je da nikoga ne kani tužiti. Dao je svoju žrtvu za slobodu Domovine. S time se složila i njegova gospođa.

"Nebeska satnija" – fotografije poginulih mladića

Dolazimo do Euromajdana. Vrlo mnogo položenih cvjetnih buketa. Ljudi dolaze i u tišini odaju počast ubijenima. Nakon što smo obišli ovaj veliki prostor, ustanovljujem kako su granice unutar kojega žive prosvjednici još uvijek utvrđene barikadama, a otvori kroz koje ulaze i izlaze znatiželjnici moguće je vrlo brzo zatvoriti.

Tri vlasti u Ukrajini

Pada u oči dobra organizacija prosvjednika. Nitko od njih nije pijan, nitko ne izvikuje parole, nema pobjedničke euforije, što više osjećam veliku opreznost, pa i nepovjerenje. Svi su u stanju očekivanja i iščekivanja, što znači i spremnosti na obnavljanje bunta ukoliko politički vrh izda ideje zbog kojih su pale tolike žrtve. To znači, kako vidim situaciju, da postoje u Ukrajini tri vlade: Prva: Verhovna Rada (Parlament), Privremena Vlada i Privremeni Predsjednik, Druga: nevidljiva vlada koju čini "Komanda Hreščatika" i konačno Treća vlada, KGB-ovska agentura povučena u ilegalu, proruski oligarsi i Janukovičevi ljudi koji imaju vlast u istočnim Županijama.

Legalna Vlada pleše na labavoj žici jer nema na raspolaganju oružanu silu, odnosno viši časnički kadar te sile je nesiguran, ili je prešao na stranu neprijatelja, a pred sobom ima strašno moćnog i neprijateljski raspoloženog Putina i njegove eksponente kao petu kolonu u Ukrajini. Ukoliko prihvati ucjene iz Moskve obnovit će se žestoki otpor Hreščatika, a ukoliko odbije prihvatiti činjenicu postojanja pete kolone i nacionalnih izdajnika, pružiti će oružje Putinovim glasnogovornicma da ju optuže za fašizam.

Vlada na Hreščatiku ima legitimitet rodoljublja i spremnosti prosvjednika da svakog trena suprotstave se neprijateljima pod cijenu gubitka života. Istočni oligarski imaju snagu koju im daje Putin, ali oni su do grla umočeni u kriminal i većim dijelom su dio mafije. Osim toga, riječ je o nacionalnim izdajnicima koje Putin koristi kao prljavu vodu za pranje nužnika svojih vojnika. U ovom trenutku ključeve mira i rata drži Putin. Od onoga koji posjeduje toliko veliku moć očekujemo odgovornost, što pretpostavlja i psihičku stabilnost. U ovom slučaju nismo u to sigurni.

"Euromajdan", 18. 3. 2014.

"Euromajdan" – cvijeće na mjestima pogibije prosvjednika. U sredini natpis: "Za slobodu".

Hreščatik 18. 3. 2014. Veliki ekran za prines tv-emisija. Ispod njega fotografije poginulih prosvjednika s natpisom: "Vječno sjećanje na heroje "Nebeske satnije"

Nakon obilaska Hreščatika stekao sam dojam kako je stvorena nova ukrajinska supkultura. Ovdje se nalazi dosta stolova i kioska na kojima se prodaju suveniri s nacionalnim znamenjem: zastavice, grbovi, šalovi, marame, rukavice, kape, košulje, bedževi, zastavice kao ukrasi koji se stavljaju na odjeću, literatura ... Za prosvjednike svaki dan književnici održavaju pjesničke susrete, a mnogi od njih žive s njima, glumci priređuju predstave, slikari izložbe ... Sve je to ranije bilo nemoguće, jer je Janukovićeva vlast svaki iskaz normalnoga nacionalnog identiteta proglašavala nacionalizmom i onemogućavala.

Veliki plakat s likom Vjačeslava Čornovila, lidera stranke Narodni Pokret Ukrajine, koji je 1998. poginuo pod sumnjivim okolnostima

U središtu Hreščatika podignuta je pozornica. Ispred nje stoji veliki drveni Križ, vrlo dobro umjetničko djelo. Uz njega nevelika skulptura Majke Božje Fatimske i velika reprodukcija slike Majke Božje Gvadalupske. Rimokatolici su svoje svetinje ukrasili s mnogo krunica. Pored pozornice nalazi se veliki ekran na kojemu se prikazuju emisije od nacionalnog značenja.

Hreščatikom prolazi mnogo stranaca i TV ekipa. Vjerujem i dosta obavještajaca. Jedna me novinarka moli za kratki razgovor. Odbiti ili ne? Odlučujem govoriti. Oprezno iskazujem razumijevanje za naravne potrebe ukrajinskog naroda. Hrvati su teškim i krvavim ratom platili svoju slobodu i mogu razumjeti svaki narod koji želi isto. Upozoravam kako rat nije balet, već krvava i krvoločna drama. I nitko umjesto njih neće ratovati za njihovu nezavisnost.

Đuro Vidmarović