Istarski istržci (9)

Čudne političke izjave slavljenika Massima Savića, kao i enormna pažnja koja mu se posvećuje, obvezuje me napisati nekoliko rečenica o Alenu Vitasoviću, koji je u narodnosnom i političkom smislu, ali i po odnosu medija, kontrast Saviću.

U svojoj knjizi „Putovanja i sjećanja" jedno sam poglavlje posvetio Istri, a u njemu Alenu Vitasoviću:

Ističemo jedno ime: Alen Vitasović, pjevač zabavne glazbe. Taj je mladić postigao za emocionalno povezivanje Istre s maticom, više od bilo koga u Hrvatskoj. Na teško razumljivom istarskom narječju otpjevao je pjesmu Silvija Morozina, koju je prihvatila cijela zemlja. Postao je nacionalna veličina, miljenik svih slojeva pučanstva. Vitasović je uspio neutralizirati animozitet koji se u Hrvatskoj «iza Učke» nakupio prema Istrijanima, zbog dotadašnje politike IDS-a i Talijanske Unije. Budući da još živimo u predpolitičko vrijeme, državno čelništvo to nije uočilo. Mlada zvijezda je zaslužila najviše nacionalno priznanje jer je doprinio, kao nitko, nacionalnom jedinstvu, pomirenju Hrvata i suživotu u višeetničkoj sredini, uz sjajnu afirmaciju jednog od starih hrvatskih narječja, i jačanje simpatije za povijest i kulturu Istre. Mislim da je Alen Vitasović zadao posljednji udarac Istrijanstvu kao kulturološki i emocionalno relevantoj pojavi".

VitasovićUspio je velom dobrote i šarma prekriti sve zločesto što su do tada činili političari, tzv. Istrijani, talijanaši, jugofili i ostali mrzitelji Hrvatske u toj pokrajini. Alen je svjestan toga jasno podvukao: „Uvijek sam govorio da ja pjevam na najstarijem hrvatskom jeziku-čakavici".Ove su riječi napisane prije desetak godina, u vrijeme najveće popularnosti Alena Vitasovića. Tada sam u krugu prijatelja tvrdio kako će mladi pjevač, ako ne napusti rodne Orbaniće i Istru, doživjeti gorke trenutke zbog svoje svehrvatske popularnosti, odnosno zbog ljubavi koja mu je iskazana diljem cijele Hrvatske, a preko njega i dragoj nam Istri. Uspio je velom dobrote i šarma prekriti sve zločesto što su do tada činili političari, tzv. Istrijani, talijanaši, jugofili i ostali mrzitelji Hrvatske u toj pokrajini. Alen je svjestan toga jasno podvukao: „Uvijek sam govorio da ja pjevam na najstarijem hrvatskom jeziku-čakavici".

Bili smo zabrinuti zbog ovakvih riječi: Namjestit će mu već nešto na što će se spotaknuti, kako bi pao, a onda će ga dotući. Dat će mu ruku, tek kada pristane na kompromis. Tako se i dogodilo, a znademo kada je to počelo – onog trenutka kada je javno obznanio da pripada državotvornim Hrvatima, da mu je na srcu dobrobit cijele zemlje, čime se distancirao od iredentista, regionalista i orjunaša. Kako nije napustio rodno selo, posljedice su brzo uslijedile. Nije bio niti svjestan magle koja ga sve više pokrivala.

Kad se 1993. pojavio na estradi, Vitasović doista je imao sve: zanimljiv, pomalo hrapav glas, atraktivan izgled, nenamještenu jednostavnost, beskrajnu iskrenost i kompletno glazbeno obrazovanje koje mu je omogućilo da osim sviranja klavira, gitare, flaute, saksofona, klavira i harmonike, sam piše aranžmane za svoje pjesme. Ali i karijeru i brak podredio je alkoholu. Godine koje su uslijedile bile su kao hod po žici. Svako malo bi pao u stranu pa se opet dizao. I svaki put bi priznao svoj problem, ali nije si mogao pomoći.

***

Treba kazati sljedeću istinu: Alen Vitasović, bez obzira nastavio pjevačku karijeru ili ne, ostvario je povijenu misiju. Pomirio je Istru i ostale dijelove Hrvatske i postao paradigma. Kao npr. Vice Vukov i Mišo Kovač. A paradigmu se ne može uništiti. To što je on postigao svojim pjesama, nisu uspjeli postići svojim političkim i znanstvenim radom Nevio Šetić, Vinka Cetinski, Ivan Herak, Vesna Girardi – Jurkić, Boris Domagoj Biletić, akademik Bratulić i ostali zaslužni hrvatski muževi i žene iz Istre.

Vitasovićeva povijesna uloga može se usporediti (u pripadajućim relacijama) s onom pokojnog mađarskog premijera Józsefa Antalla (8. travanja 1932. – 12. prosinca 1993.). Ovaj prvi demokratski izabranim premijer Mađarske nakon pada komunizma (od 23. svibnja 1990. do 12. prosinca 1993., kada je preminuo),učitelj, povjesničar i političar, uspio je s nekoliko mudrih političkih poteza neutralizirati cjelokupni povijesni animozitet koji je u Hrvatskoj izazvala šovinistička protuhrvatska politika bana KárolyaKhuen - Héderváryade Hédervár (23. svibnja 1849. - 16. veljače 1918.).

Imao sam čast, kao član jugoslavenskog Parlamenta, prilikom službenog posjeta Budimpešti 1990. upoznati gospodina Antalla. Dobro se sjećam što mi je tada kazao, kada sam se izdvojio iz jugo-delegacije, pristupio mu i pozdravio ga kao član Sabora Republike Hrvatske. Znao je da Hrvatska želi konzumirati svoj suverenitet i međunarodno-pravni subjektivitet.

***

PriznanjeOdlukom predsjednika republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 1997. godine dobio je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos kulturi Hrvatske. Alen ovo priznanje ubraja među najljepše događaje u svome životu. „U lijepim mi je sjećanjima nagrada predsjednika republike Danice hrvatske s likom 'Marko Marulić' za izraziti doprinos hrvatskoj kulturi. Ponosan sam što sam zaslužio status samostalnog umjetnika i što sam drugi najprodavaniji izvođač u povijesti nove Hrvatske. A, bilo je još puno lijepih stvari...".No vratimo se Alenu Vitasoviću. Podsjećam: Kako je i ljudima u Zagrebu i diljem zemlje bilo od 1990. do 1995. već na vrh glave Paulete, Jakovčića, Radina, Debeljuha i družine, počeli su s podozrenjem gledati na ovaj poluotok i na prijetnje referendumom o autonomiji, lizanju s talijanskim iredentistima, te na uvrede s one strane odgovarati emocionalnom hladnoćom. To mi je teško padalo jer su ljudi u meni bliskome moslavačkom kraju tijekom Prvoga svjetskog rata prihvatili mnogo djece Istarskih Hrvata kako bi ih spasili od gladi.

Ovdje su sentimenti prema Istranima još živi. U Zagrebu je između dva svjetska rata bilo zbrinuto na stotine istarskih Hrvata koji su pobjegli od talijanskog zuluma. U školi sam radio s kolegicom čijoj su obitelji Talijani nasilno hrvatsko prezime Grbac promijenili u talijansko Gobo. U Saboru sam dva mandata sjedio s kolegama iz Istre i odlično se sjećam kako su često nastupali tvrdo, orjunaški i vrijeđali patriotske osjećaje nas iz ostalih dijelova Hrvatske. Dobro se sjećam kako su ismijavali kolegu Marija Goloba jer je u Istri, zamislite, nastupao kao državotvorni Hrvat.

***

Kada je nastajao tekst koji sam objavio u knjizi, Vitasović još nije dobio najviše državno priznanje za svoj rad. Hvala Bogu, odlukom predsjednika republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 1997. godine dobio je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos kulturi Hrvatske. Alen ovo priznanje ubraja među najljepše događaje u svome životu.

„U lijepim mi je sjećanjima nagrada predsjednika republike Danice hrvatske s likom 'Marko Marulić' za izraziti doprinos hrvatskoj kulturi. Ponosan sam što sam zaslužio status samostalnog umjetnika i što sam drugi najprodavaniji izvođač u povijesti nove Hrvatske. A, bilo je još puno lijepih stvari...".

Na žalost, kada je nastajao navedeni tekst vjerovao sam da će istrijanstvu i jugofilstvu u Istri doći kraj. U tome sam bio slab vizionar.

***

Osobno ne poznajem gospodina Vitasovića, a kanio sam ga upoznati ove godine. No, nije bilo sreće. Potvrdio bih mu sve ovo što sam u knjizi napisao. I kazao kao dosta mlađem čovjeku: Glavu gore! Nedajte da nam zlonamjernici obaraju hrvatske hrastove. Budite Quercus Croatiae. Nikada vrba. Imate publiku koja vas cijeni.
Na sreću, kako sam pročitao u jednome intervjuu, Alen Vitasović kani nastaviti s karijerom glazbenika:

„Moj se život bazira, a i dalje će se bazirati na glazbi, jer druge alternative ni nemam tj. drugo ni ne znam niti želim raditi. Želim biti na pozornici, a ne negdje drugdje." Svoj život Alen je nazvao fantastičnom pričom prepunom prekrasnih doživljaja, ali i teških stvari te odricanja i rada. „Puno se toga i izgubi, ali se ne može usporediti s puno ljubavi, ljepote i krasnih stvari koje se događaju u ovoj vrsti posla: „Toliko puno ljudi koji te vole i znaju tvoje pjesme, koji su došli samo zbog tebe... Moraš ih cijeniti i voljeti, ne smiješ ih iznevjeriti...".

„Puno ljudi misli da su pjevači vanzemaljci, da su drugačiji", tvrdi Alen te jednostavno objašnjava kako su i oni (pjevači) samo ljudi.

Alenov je dan potpuno ispunjen. „Iman dvoje dice doma, oba dva školarca, žena dela tako da ja moran dosta doma i kuhati i prati i pisati zadaće z dicon, peglati, delati postelje, mesti, usput provivandelati pjesme i aranžmane na kompjutoru, družit se s prijateljima na fejsbuku, slikam, crtam, fotografiram – snimam po Istri istarske motive, igram boće za moj Klub „Orbanići". Živim na selu, a na selu je vajk nešto za delati.", jednostavno nan je ispričao.

Ispričao nam je kako se često dogodi da tijekom dana doma bere grožđe ili radi s mesom „pokla klanja prasac", te da se na brzinu opere i „šiba drito na koncert va Lisinski". „Dišia bi na kobasice!", smije se Alen prepričavajući svoj radni dan. Rekao nam je da ipak ima puno onih pjevača koji se ne pokazuju tako običnima i jednostavnima, već se drže visoko. Za sebe je rekao da se ponaša prirodno, onakav kakav je, da uvijek iskreno odgovara na sva pitanja, da ne trpi nepravdu i skandale te da je zbog toga imao i problema.

Pojasnio je kako se i on našao među stranicama žutog tiska."Judi znaju popiti", rekao je,"a kada popije ki malo poznatiji, onda je to zanimljivo". Priznao je da je on s alkoholom imao problema, tvrdeći da kada on ima problem, toga je svjestan pa stoga potraži pomoć i riješi ga. A dao je i jednostavno objašnjenje: „I ja san čovik od krvi i mesa!"

Za iskrenost Alena Vitasovića! Što nas ne ubije – čeliči nas!

***

Alen Vitasović je rođen 5. srpnja 1968. u Puli. Profesionalni je glazbenik. Već je s pet godina počeo pokazivati zanimanje za harmoniku, a s 12 godina (1980.) osniva svoj prvi glazbeni sastav. Kasnije postaje članom najboljih sastava istarske regije s kojima svira većinom po turističkim mjestima. U svim sastavima bio je glavni, vokalni solist, klavijaturist i saksafonist. Završio je i srednju muzičku školu u Puli , specijalizirano, odjel saksafon i klavir. Nakon toga, nastupa u raznim bendovima u Hrvatskoj, Sloveniji i po Europi, gdje je skupio ogromno iskustvo i naučio se služiti sa još par instrumenata (gitara, flauta, bubnjevi).

Po povratku, dvije godine radio je honorarno na radio postaji HR-a Pula kao glazbeni urednik. Tamo je i upoznao Livija Morosina s kojim počinje uspješnu suradnju sa kojom je i započela njegova profesionalna karijera. Početak njegove samostalne pjevačke karijere, 1993. obilježila je pjesma "Ne moren brež nje", koja ga dovodi do uspješne suradnje ponajviše s autorom Morosinom a i ostalim hrvatskim skladateljima.

Ubrzo postaje jedan od najpopularnijih i najuspješnijih hrvatskih izvođača u tadašnje vrijeme. Uskoro osniva i vlastiti bend "Superfree" ", s kojim uživo promovira svoje pjesme. Bend svira širom Hrvatske, Slovenije, BiH, SAD, Njemačke, Švicarske itd. Od toga se izdvajaju samostalni nastupi u dvorani Vatroslav Lisinski, Dom športova, dvorani na Gripama-Split, dvorani Mladost u Rijeci, stadion u Vinkovcima, pulskoj Areni i slični. Alen je i pobijedio na većini hrvatskih festivala.

Šlager koji je ušao u povijest:

Alan Vitasović:

Jenu noć
Skud je samo došla još ne znan
Uzela mi ruku rekla zajdi z namon van
Je bolje da smo sami ti i ja
Viruj meni da ti neće biti ža.

I ti njoj reci: neću, nisan za to
Bijabinmunjen da nišposa za njon
Takovu najdeš samo jenu na sto
Znaš da binbijazbalja da je nis prova.

Jenu noć, tu jenu noć
Da je nis prova
Jenu noć, tu jenu noć
Bijabinzbalja.

Više je ne zabin, vero ne
U meni je ustala z glave mi ne gre
Ki zna di je sada ča pensa
Da li se domišlja kako san se zva.

Đuro Vidmarović