Istarski istržci (8) - Post festum

Tko jednom posjeti Istru uvijek će joj se vraćati. Tako osjeća pisac ovih redaka prema ovome dijelu naše Domovine. I nakon povratka iz Istre, njezina stvarnost, privlačnost i mističnost traju kao dio moga života. Zanimaju me sva zbivanja u Istri. Pa i ona koja se tiču pjevača lakih nota. Do sada sam upoznao samo jednoga od njih - Mirka Cetinskog. Bilo je to prilično davne 1971. kada sam kao mladi profesor pratio jednu stariju kolegicu koja je vodila svoj razred na tzv. „maturalno putovanje". To se „putovanje" svodilo na boravak u hotelu na Crvenom otoku i odlaske brodićem u Rovinj.

Sjećam se šefa Turističke zajednice Rovinja koji se prezivao Fresl, jer sam preko njega upoznao Cetinskog, tada mladu zvijezdu naše estrade. Život je tako uredio da sam mnogo godina kasnije upoznao njegovu gospođu, sveučilišnu profesoricu Vinku Cetinski, kao zamjenicu Ministra turizma Nike Bulića. Mirka sam vidio posljednji put prošle jeseni u Rovinju. Gospođe Vinke se rado sjećam iz posjeta Kijevu. Žao mi je što je nakon smrti predsjednika Tuđmana počela politički bauljati, ali mi je naviše žao što je prihvatila poslovnu suradnju s nekim tajkunom o kojemu se pisalo kao čovjeku iz polukriminalnog miljea.

Na kraju umjesto njega uhićena je bila ona, zbog čega i još danas ima stotinu okapanja i dugotrajan sudski postupak kako bi se iz svega izvukla. Mirko i Vinka rodili su dva momka koji su danas, takođerestradnjaci – Toni i Matteo.

U Istri se rodila i ondje živi još jedna estradna zvijezda koju sam želio posjetiti jer ju smatram vrlo važnom osobom u društvenim procesima koji su se događali na relaciji Istra - ostatak Hrvatske, posljednjih desetak godina. To je Alen Vitasović. Namjeravajući pisati o njemu, zatekli su me članci o Massimu Saviću, također pjevaču lakih nota koji je iz ljepotice Istre. Stoga sam s pozornošću pročitao 19. 8. 2013. članak u jednome od naših sredstava javnog priopćavanja, pod naslovom: Massimo Savić i kninski balvani u njegovim očima".

Ovog pomalo čudnog, ali vrlo darovitog pjevača slušam mnogo godina. No, nikada nisam pročitao neku njegovu provokativnu izjavu na nacionalnoj osnovi. Do sada nije isticao svoje talijansko-srpsko ishodište, za koje, uostalom, nije kriv, kao niti svoje političke stavove. Kao Istrijan (ne Istranin) radio je svoj estradni posao bez političke pompe. Eto, sada kada je proslavio lijepu obljetnicu svoga estradnog rada, nije izdržao. Ako je vjerovati novinaru, Savić je izjavio sljedeće: da su hrvatskom glazbenom scenom od 1990. do 1995. vladali 'neki važni ljudi koji su bili u stanju stati na branik domovine, ali ne i na branik umjetnosti'.

Naravno, ovo je nesmotrena i nepotrebna izjava. Saviću, očito, pojam Domovina znači nešto drugo nego državotvornim Hrvatima, a Domovinski mu je rat stran, i u njemu nije sudjelovao, s njegovim se ciljevima nije poistovjećivao i zbog toga su mu sjećanja na taj rat neugodna. Savić je tijekom borbi za slobodu hrvatskoga naroda bio u svojevrsnoj depresiji. Novinar nastavlja:

Da, naravno da su i pisci i umjetnici i slikari i pjevači i umjetnici svih boja u trenutku dok im je trećina zemlje okupirana stali na branik domovine. Da to nisu napravili ne bi ih bilo, ni njih ni domovine, ni buduće hrvatske umjetnosti. Ne sjećam se ni jednog stiha kojeg je Massimo u pjesmi 'Moja domovina' otpjevao zajedno s pjevačima i pjevačicama iz cijele Hrvatske koji su čvrsto stali uz domovinu i to posve umjetnički. Bila je to ljudski odgovorna gesta, ponosna i solidarna, na crti činjenice da je tada to doista od njih tražila povijest. Povijest umjetnosti ako hoćete! Massimu Saviću evidentno domovina ne znači puno, ali da mu tako malo znači da nije bio kadar otpjevati jedan stih u 'Mojoj domovini', to je zastrašujuće. Jer njega tada tamo nema! Ali danas ima obraza docirati!

Novinar portala „Dnevno" uočava Savićevo ponašanje koje korespondira s navedenom ocjenom Domovinskog rata:

Možda griješim, ali ne pamtim da je ponekad u ime ljudske i umjetničke solidarnosti s ranjenom Hrvatskom zapjevao i tako pomogao na kakvom humanitarnom koncertu za žrtve Domovinskog rata! Recimo u niza humanitarnih koncerata za hrvatske ratne invalide! Ne mora on to ni po kojem slovu zakona naravno, nije to utuživo, ali ne vidim po čemu je to superiorno ostati na braniku umjetnosti, ali ne i na braniku domovine dok ona gori! I s time se hvaliti 18 godina kasnije! I pogledajte paradoksa: niti tada, niti 18 godina kasnije, kao ni sve ove godine nakon rata, nitko Massimu ništa ne zamjera, ali on ima potrebe onima koji su stali uz domovinu danas prigovoriti da su izdali umjetnost! On i danas misli da se domovinu kad je napadnuta može i smije izdati? I kakva je to umjetnost koja traži izdaju domovine koja se brani od agresije? U ime kakve to umjetnosti je dopuštena izdaja topovima i tenkovima napadnute domovine? Jesu li Francuzi, Englezi i Amerikanci što su ustali protiv fašizma izdali umjetnost ili su je branili? Da je Hrvatska izgubila rat, Ceca Ražnjatović bi ovdje bila umjetnost! I tako, netko letvom razvali tu jadnu Hrvatsku po glavi, netko joj opali šamar,netko je cipelari, netko je gura i odguruje od sebe, a postoje i mali i sitni likovi koji ju grickaju po rukama i nogama da i oni daju svoj doprinos toj monstruoznoj borbi kakvu u Europi nitko ne vodi na ovaj način....? (poveznica)

Zanimljiv je komentar drugog novinara o navedenoj Savićevoj izjavi:

„Taman kad pomislite da glazbenici ne mogu svojim izjavama šokirati više nikoga te da smo sve čuli kad su progovorili Tony Cetinski i Severina Vučković, nesuđena princeza srpskog bakra, ukazao se Massimo Savić, inače, glazbenik koji se, kako sam kaže, pritajio za vrijeme Domovinskog rata. Drugi su, pa i njegovi kolege glazbenici, branili zemlju a on se 'pritajio'. Estetika mu je bila važna, drugima je bilo važno, posebno Vukovarcima, hoće li preživjeti idući dan, a on se, i to neuspješno, brinuo za estetiku.

- Scena se u to ratno doba od 1990. do 1995. stanjila po kvaliteti. Jasno, nije to ništa nenormalno. Tada su vladali neki važni ljudi koji su bili u stanju stati na branik domovine, ali ne i na branik umjetnosti. Ja sam se morao pritajiti i čekati trenutak kada će opet estetika biti važna (podcrtao Đ. V.) - rekao je za pobratimsku tiskovinu Jutarnjeg lista, Massimo Savić.

Vukovar se u to vrijeme baš imao vremena baviti estetikom, nakon velikosrpskog orgijanja grad heroj izgledao je kao Hirošima nakon bombardiranja. Zašto to ne bili važni ljudi, ti koji su stali na branik domovine, a nisu se bavili estetikom? Zašto bi kukavice bile važnije od heroja i zašto su one samo u Hrvatskoj važnije? ("Kako se Massimo Savić pritajio za vrijeme Domovinskog rata?", poveznica)

Ne bih se uključivao u ovu polemiku, da Savić nije dao snažnu, ali nepravednu političku ocjenu. Nije shvatio koliko će ljudi povrijediti ovakvim rigidnim tvrdnjama. On naprosto nije u pravu. Hrvatski su umjetnici stali na branik Domovine, a da nisu izdali umjetnost. Kada je riječ o zabavnjacima, ako ih se može svrstati pod sveti pojam umjetnici, i oni su (ne svi) dali svoj snažan doprinos. S ponosom se sjećamo pjesme „Moja Domovina" Zrinka Tutića i zbor hrvatskih pjevača koji ju je izvodio. Da ne navodim Tomislava Ivčića, Đanija Maršana, Josipu Lisac, Juru Stublića, „Prljavce", ĐukuČaića, „Slavonske lole", Kiću Slabinca, Miroslava Škoru, Thomsona, Sandra Kulijer, etc.

Ali, kako je Savić čovjek koji je mnogo toga zaboravio, trebalo bi ga podsjetiti na hrvatske književnike koji su bili organizirani u obrani Domovine, a istodobno su stvarali književna djela. Podsjećam na roman „Vronski" akademika Fabrija, na antologiju „U ovom strašnom času" akademika Stamaća i dr. Sanadera, na pjesničke priloge akademika Mihalića, Zlatka Tomičića, Ivana Tolja, Anke Petričević, Andrije Vučemila, Nevenke Nekić, Palade, Tomislava Marijana Bilosnića, Nenada Piskača, i mnogih drugih.

Naravno, bilo je i onih koji su prešli na stranu neprijatelja, kao npr. Goran Babić i nekoliko pisaca koji su bili uz četnike. Bilo je i onih koji su se distancirali od borbe protiv agresije na vlastitu zemlju i otišli u inozemstvo gdje su razvili snažnu promičbu protiv nove Hrvatske, zbog razbijanja Jugoslavije, nanoseći mladoj RH štetu na međunarodnome planu, kao npr. Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević i Slavenka Drakulić, ali i onih koji su to činili unutar Hrvatske, kao Miljenko Jergović i krug koji nazivamo „fukare".

Saviću treba kazati kako je bilo i hrvatskih Srba iz sfere umjetnosti koji su ostali u Hrvatskoj i time dali svoj dio Domovinskome ratu, kao npr. Pero Kvrgić, Dragan Despot, Duško Lončar, Milan Mirić, Simo Mraović, Milan Milišić koji je poginuo, Vlado Kalember, Arsen Dedić, braća Ljuština ...

Međutim, s novinskim izvješćima moramo biti oprezni, pa tako i s navedenim riječima Massima Savića. Naime, on je dao nekoliko izjava koje nisu onako odiozne kao prethodna. Navodim neke od njih:

2008. „Gloria"

„Kako ste podnijeli sedam godina odsutnosti s estrade?
- Početkom devedesetih radio sam rek¬lame. Bio je rat i odlučio sam prestati pjevati. Nisam mogao svirati dok u Vukovaru ubijaju ljude. Bilo mi je to glupo i u najmanju ruku nepristojno. Ali, nedostajalo mi je pjevanje. Pred kraj te duge pauze stalno sam nešto gunđao pa mi je supruga rekla neka prestanem gunđati i pokušam sam nešto promijeniti. I tako sam se vratio pjevanju". (poveznica/)

2010. Srpski radio

„Politika se također našla na meti njegovih kritika. Tako je naša pop zvijezda izrazila jedno veliko nezadovoljstvo sa smjerom u kojem hrvatska politika vodi državu i sa povećom dozom pesimizma komentirao situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi. Upravo zbog nedostatka izvorne proizvodnje odlučno tvrdi da će Srbija za desetak godina postati vodeća zemlja u cijeloj regiji jer upravo na tom području stječe najveću prednost: ' Mislim da ste u prednosti zbog broja stanovništva, što je vrlo važno, ali prije svega jer imate svoje rudnike i velike tvornice koje nešto proizvode. Hrvatska ništa ne proizvodi, uvozi hranu, a turizam, brodogradnja i par tvornica nije dovoljno da narod dobro živi.', izjavio je Massimo srpskom mediju. No, na udaru kritike se našao i segment mentaliteta ljudi koji je još uvijek vođeni raznim predrasudama temeljenima na slabom poznavanju povijesti: 'Još neko vrijeme trajat će pitanja: tko je odakle potekao i koje je nacionalnosti', odgovorio je na pitanje kako ljudi reagiraju na njegovo prezime Savić". (poveznica)

2013. „24 sata"

„Pjevač je na Totalni FM došao najaviti koncert 26. travnja u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji. Voditeljici Irini Čulinović otkrio je zanimljive detalje iz svog djetinjstva.
- Meni je crkva pružala puno više nego škola - rekao je pjevač koji je do sedamnaeste godine ministrirao, a u crkvi je prvi put došao u kontakt s glazbenim instrumentima pa to iskustvo smatra zaslužnim za svoje glazbene početke.
- Tamo sam mogao igrati stolni tenis koliko sam htio. Mogao sam gledati filmove na video projektor. Tamo sam počeo svirati instrumente i prvi puta se susreo sa glazbom. Pogodilo me kad je svećenik otišao. On se zaljubio i odredio. Prestao je biti naš svećenik. Onda je došao don Mario. A on me vozio u Rijeku da si kupim prvo pojačalo za gitaru - prisjetio se Massimo i dodao da je unatoč tome danas kritičan prema kršćanstvu i općenito prema politici vjere u svijetu".

Kako Savića pamtim od prije mnogo godina, pogledao sam što o njemu piše na njegovoj „Službenoj stranici" na svemrežju Evo što ondje stoji:

„Massimo se rodio 6.6.1962. u Puli od majke Elde i oca Serđa. Do treće godine živi u mjestu Raša u Istri, a od treće do šeste godine živi odvojeno od oca s majkom u Aversi kraj Napulja, kod talijanskog djeda Giovannija i bake Anne. U Aversi živi lijepo djetinjstvo u društvu brojnih teta i ujaka. Najviše vremena provodi u društvu najmlađe tete Eleonore, koju od milja svi zovu Elly. Elly, koja je imala lijep glas i jako izražen talent za likovnost podučava Massima talijanskim narodnim pjesmama...".

U ispovijesti koju je dao 12. studenoga 2011. beogradskom listu „Blic", a koji je objavljen pod sentimentalnim, a zapravo neuljudnim naslovom „Ostavio sam drogu da bih bio dobar otac", Savić povjerava srbijanskome čitateljstvu detalje iz svoga privatnog života. Kako tih detalja nema u biografiji namijenjenoj hrvatskoj javnosti, donosimo ulomke:

„Moj otac Sergije i majka Elda sreli su se u bolnici na Rebru u Zagrebu. On je bio slep i čekao je operaciju oka. Oslepeo je kada ga je na Visu, gde je Titov štab bio stacioniran, geler pogodio u glavu. Bio je odlikovani partizanski kurur. Dakle, sreli su se u bolnici, sudarili na hodniku, a moja majka je uzviknula: 'Kako se usuđujete da hodate kao da ne vidite kuda idete?!'. Koleginice su joj brzo rekle: 'Daj, smiri se, čovek je slep, čeka operaciju nakon koje će možda jedva progledati'. I jeste jedva malo progledao, a njih dvoje su potom završili u braku i napravili mene. Kada sam imao tri godine, moji su se razveli. Oseti se to kad dete raste bez oca, mada se tata trudio da me se seti na svaki moj rođendan, da mi pošalje poklon i prenese pažnju na daljinu. Međutim, dobio je leukemiju i nakon tri godine je preminuo. Dugo sam bio dete sa samo jednim roditeljem. Pre nekoliko godina umrla mi je i majka. Nije lako kada ostaneš i bez oca i bez majke. Osetiš nekako da si sam na ovom svetu.

Obožavao sam dedu po majci, koji je bio poseban čovek. Poticao je iz veoma bogate porodice koja je posedovala između jedne petine i jedne osmine Istre, koja je tada bila deo Italije. Moj pradeda je bio izuzetno imućan čovek. Međutim, dogodila se jedna veoma čudna stvar, a to je da su se moj pradeda i moj deda zaljubili u dve sestre i da su se oženili njima. Tu je nastala komletna komplikacija u porodici, jer je svako svakome bio dupli rod. Iako mu je uz bogatog oca budućnost bila zagarantovana, moj deda je hteo da napravi neku svoju budućnost. Odvojio se, prestao da kontaktira sa ocem i počeo je da radi u rudniku. Ubrzo je završio u zatvoru, jer je bio optužen da je sakrio dva engleska pilota čiji su avion Nemci srušili. To nije bila istina. Moj deda je bio veoma hrabar, veoma dobar i elegantan čovek koji se nije libio da radi najteže poslove iako kao bogati naslednik nije morao ništa da radi. I dan-danas postoji veliki broj nekretnina po Istri koje pripadaju mojoj porodici, ali od kada mi je majka umrla, retko odlazim tamo; više sam u Zadru, odakle mi je supruga. Da, postoje šanse da se to meni vrati, ali da bih ostvario to pravo, moram da uzmem italijansko državljanstvo. Još se nisam odlučio na to".

Novinarka „Blica" piše kako je Savić „čuveni hrvatski muzičar, čovek sa dva imena: Masimo Moreno. Prvo mu je dala majka, drugo otac; u krštenici mu oba pišu, dok je slavu stekao kao Masimo Savić". (poveznica)

Massimo živi nekoliko godina u Istri, a onda opet s deset godina odlazi u Milano na godinu dana, a iz Milana s majkom odlazi na dvije godine u Australiju. Ondje mu je mama radila kao sluškinja u jednoj bogatoj židovskoj obitelji. U Sidneyju pohađa BellevueHill (nastava na engleskom) školu te završava peti i šesti razred. O tome u navedenome intervju „Blicu" kaže:

„Posle razvoda mojih roditelja majka me je odvela u Napulj, a nakon nekog vremena otišli smo kod njenih sestara u Australiju. Ponadala se da će naći svoj mir i svoj svet. Tamo smo ostali dve godine, ja sam išao u englesku školu i lepo se snašao, ali ona se i dalje nije smirivala. Preživela je izliv krvi u mozak, pa joj klima nije odgovarala. Kada smo se vratili u Istru, nisam znao ni rečnašeg jezika. Zaboravio sam ga. U školi, kao i sa svim prijateljima, govorio sam engleski, a kod kuće s majkom italijanski. Ponovo sam morao da učim hrvatski, mada i danas kad pevam, ljudi primete da neke reči i neka slova govorim na drugačiji način".

Nakon povratka u Istru pa sve do šesnaeste godine Massimo, kako stoji u biografiji „stavlja glazbu sasvim po strani. Bilo je puno važnije biti s prijateljima, biti članom huliganske grupe ulice Petar Drapšina i „tu i tamo se potući. ..." Nastavlja priču kako je „uživao u masovnim tučnjavama koje su uvijek bile high-light subotnjih večeri". Naravno, ovakav odgoj i ovakvo „uživanje" nisu mogli ostati bez posljedica.

U biografiji za javnost stoji:

„No, jedan nemili događaj mijenja sve. Radi slabe kontrole u odgoju te sklonosti lošem društvu i delinkventnom ponašanju Massimo sudjeluje u relativno ozbiljnom prijestupu. Bio je na straži dok su njegovi prijatelji otimali stvari iz jednog supermarketa. Na straži je također bio i njegov prijatelj Ivica koji udara jednog starijeg gospodina drvenom letvom po glavi iz straha da ga ne prepozna. Cijeli slučaj, a tada Massimo ima petnaest godina, završava na sudu. Od sedam prijatelja koji su sudjelovali u tom događaju dvojica, jer su punoljetni, bivaju osuđeni na zatvor, četvoricu šalju u popravne domove, a Massima spašava jedan socijalni radnik po imenu Branimir. Jedina je kazna bila druženje sa Branimirom tri puta tjedno. „'elokventnom i nadasve pozitivnom Branimiru vidi očinsku figuru jer je ostao bez oca u šestoj godini. Sve manje izlazi u loše društvo, a sve više vremena provodi s Branimirom u dugim raspravama o životu. S majkom dogovara da će ona dići kredit, a on plaćati rate radeći preko učeničkog servisa. Želio je cross motor, ali u posljednjem trenutku odlučuje se ipak za električnu gitaru. Odmah počinje svirati po osam do deset sati na dan. ... Za samo par mjeseci postao je jedan od najboljih gitarista u labinskom kraju. Jedan od prijatelja, Ivica Mohorović, počinje svirati bubnjeva i njih dvojica već krajem prvog srednje sviraju svoj prvi koncert u školi".

U službenoj biografiji ne spominje vrlo neugodnu temu koja se zove droga, a koju je uzimao jedno vrijeme. U razgovoru za „Blic" bio je otvoreniji, ali je svoj drogaški period stavio u osobni psihološki kontekst koji je bio posljedica društvenog stanja:

„Vrlo teško sam prihvatao smrt tih dragih ljudi. Mene su u društvu EKV-a i tih boema zvali grof. Jesam bio za zezanje, bio sam i za eksperimentisanje sa drogom, ali sam uvek vodio računa o higijeni i diskreciji. Uvek sam im govorio: 'Nemoj da izgledaš kao dronjak, sredi se, ne moraš stalno svim svojim bićem da pokažeš u kojem si društvu i šta radiš, probaj to nekako elegantnije da uradiš'. S podsmehom su prihvatali te moje reči, ali na kraju je ispalo da sam bio u pravu. Ja sam kroz slalom tih osamdesetih prošao a da nisam ostavio nijedan komad sebe na tim zastavicama. Droga nije bila moj životni izbor, eksperimentisao sam s njom jer je bila u modi, bila je in. Bilo je prvi put. Prvi put su se u Jugoslaviji pojavile i lake i teške droge i nama je sve to bilo neverovatno interesantno, a policija pritom nije znala apsolutno ništa o tome. Bilo je novo i ne može se zameriti nekome ko je hteo da proba, da vidi šta je to i otkrije u čemu je tu stvar. Danas je apsolutno druga priča. Danas se zna šta je droga i nema opravdanja. To što sam ja uspeo svoj život da vratim na pravi kolosek nije moja velika pobeda i veliki uspeh, jer kod mene se nije ni dogodilo veliko oštećenje. Kod drugih kod kojih je oštećenje već nastalo bilo je teško vratiti se na pravi put. Govorim o fizičkom oštećenju, kada bolest zavisnosti već uzme maha. Bilo mi je lako da stanem, jer sam shvatio da je moj prioritet da imam porodicu, da budem otac, i to konzervativan otac. Neko ko je u stanju da svoju ćerku pošalje na fakultet".

U službenoj biografiji slijedi:

„1979. godine Massimo dolazi u Zagreb. Upisuje se u treći razred srednje škole i ubrzo s Brankom Terzićem, Vedranom Čupićem i Emilom Krnjićem osniva grupu Dorian Gray. ... Na jednom od zagrebačkih provoda Massimo upoznaje tada eminentnog glazbenog kritičara Mladena Vukmira koji je pisao za Polet, Studentski list i Džuboks. ... 1983. "Sjaj u tami" postaje veliki hit i to omogućava bandu da za sljedeći album postave neke uvjete, kao recimo snimanje Dorian Graya II u Švedskoj. Godine 1984. band u centralnoj Švedskoj snima album "Samo za tvoje oči" za koji Massimo (u daljnjem tekstu "Max") u cijelosti komponira glazbu, a novopridošli član Zoran Cvetković piše tekstove. ... 1986. godine Maxu se javlja Zrinko Tutić (peta ključna osoba) i nudi mu suradnju. .. 1990. Maxupozanje Eni Kondić, svoju sadašnju suprugu.

O ženidbi s Eni Kondić za „Blic" je izjavio:

„Eni i ja nikada jedno pred drugim nismo glumili da smo bez mana. ... Eni i ja smo se odmah pokazali jedno drugome sa svim svojim nedostacima. Jer tek kada čovek zavoli nečije mane, možemo govoriti o pravoj ljubavi. Imao sam veliku sreću da je sretnem, pogotovo što ona nije iz mog posla. Tu i tamo napiše nešto za mene, ali ne pripada tom poslu i svetu. Energije su nam se poklopile i zajedno smo već 21 godinu".

Slijedi zanimljiv opis Savićevog života u ovoj prilično friziranoj autobiografiji:

„Rat je na pragu, a Max piše album „Elements" (na engleskom) kao sublimaciju svega onoga što osjeća protiv rata. Eni je cijelo vrijeme uz njega, a njena obitelj postaje element koji Max u životu nikad nije imao, a to je bezrezervna podrška. Mirna se rodila 1992. i to je jasno promijenilo sve. S druge strane Hrvatska se branila u bespoštednom ratu i Max nije imao ni snage ni volje baviti se glazbom dok ljudi ginu. U takvoj situaciji emotivci su nemoćni i to se odražava na njihovo zdravlje".

Iz rečenog je vidljivo kako Savić izbjegava objasniti zbog čega kao domoljub, „dok se Hrvatske branila u bespoštednom ratu nije „imao ni snage ni volje baviti se glazbom". Navoditi razlog:„ dok ljudi ginu" ne drži vodu. A nema hrabrosti priznati kako Domovinski rat nije doživljavao kao svoj. Čovjek je očito apatrid, i OK. Zbog čega to ne priznati? Njegov narodnosni manjinski obiteljski, socijalni, regionalni, odgojni... kontekst to dopuštaju. Indirektno to priznaje u rečenici koja slijedi: „Polako nestaju Maxovi prijatelji, a s njima i cijeli jedan svijet potpune predanosti umjetnosti življenja ...".

Pa naravno da su nestajali vidjevši distanciranost od Domovinskog rata. Zbog toga je njegova optužba protiv njih, na žalost, obično politikantstvo: „Hrvatska glazbena scena se komercijalizira na najgori mogući način i Max čeka da prođe rat da proba nešto promijeniti". On nema pravo optuživati nikoga tko je sudjelovao u Domovinskome ratu.

Domovinski je rat završio, zemlja oslobođena, Jugoslavije više nema i naš se Savić na velika vrata vraća u javni život Republike Hrvatske, za čiju nezavisnost nije prstom maknuo, jer je bio u stvaralačkoj krizi:

„1998. s Metal Guruom predstavlja Hrvatsku na EXPO-u u Lisabonu (premda s oslobođenjem Hrvatske nema nikakve veze!, op. a.) i iste se godine stalno nastanjuje u Zagrebu. Opet se miče sa scene i bavi se produkcijom reklamnih poruka".
Slijedi povratak komunista na vlast 2000. To je za Savića povoljno vrijeme.
„2001. upoznaje Srđana Sekulovića, koji ga nagovara i stimulira na rad, jer Max je emotivno preslab da bi komponirao. ...
2002. godine Max potpisuje ugovor s Aquariusom i sve kreće nabolje. Aquarius odlučuje investirati u povratnički album 'Massimo', ali album osim svoje kvalitete ne ispunjava komercijalnu zadaću. Međutim, dogodit će se nekoliko važnih nastupa koji će promijeniti sve. Prvi je bio u ožujku 2003. u Opatiji na večeri posvećenoj pjesmama Arsena Dedića gdje najvažniji protagonisti hrvatske glazbe dobivaju priliku izvesti Arsena na svoj način. Maxova izvedba pjesme 'Ne plači' postaje antologijska, naprosto briljantna. Nakon tog koncerta Max se zbližava sa Matijom Dedićem i s njim od tada pa do danas često nastupa izvodeći jazz standarde. Već sljedeće godine isto se organizira s pjesmama Zdenka Runjića. Max izvodi 'Ostavljam te samu', solo koji je izveo na gitari zarobio je srca slušatelja.
2004. na manifestaciji 'Zlatna ploča' u Rijeci, Gibonni se spremao uz simfonijski orkestar izvesti 'Libar' i 'Oprosti', ali radi bolesti odustaje. Zrinko zove Maxa da spasi stvar i otpjeva te dvije pjesme.
2008. godine krajem prosinca Massimo započinje i tradiciju nastupa u prepunom beogradskom Sava centru, a paralelno se pojačava i broj koncerata po cijeloj regiji.
Malo kasnije još je jedan koncert ostavio traga na Massimovoj karijeri. Bio je to veliki koncert pod nazivom 'Massimosings Sinatra' uz pratnju glazbenika Big banda HRT-a, a pod ravnanjem maestra Silvija Glojnarića. Posebni gost na koncertu bio je i pijanist Matija Dedić.
(...)

Cijela 2013. godina posvećena je jubileju 30 godina karijere koja će svoj vrhunac imati velikim, prvim Massimovim solističkim koncertom u pulskoj Areni 17.8.2013.

Iz svega što smo citirali možemo zaključiti kako je Massimo Savić prilično kontradiktorna ličnost. Između njegove „službene" biografije i stvarnog životopisa postoji diskrepancija. Kao stariji čovjek od njega dobronamjerno mu poručujem: Ne obmanjivati svoje obožavatelje (ja nisam među njima). Trebao bi priznati činjenice: mama je bila previše blaga, bio sam huligan, imao sam posla s policijom, brinula se o meni jedno vrijeme služba socijalne skrbi, bio sam drogeraš, nisam završio školovanje, emocionalno sam preosjetljiva ličnost, narodnosno sam nedefiniran i indiferentan, etc. Zbog čega o sebi stvarati lažnu sliku?

Savić je vrlo talentiran pjevač i njegova ga publika voli. Podsjećam: sve što je ostvario kao estradnjak ostvario je u Hrvatskoj, ne u Srbiji i ta činjenica zaslužuje da bar prema toj i takvoj Hrvatskoj i njezinom većinskom pučanstvu bude pristojan i uljudan. Neka luta po „regionu" ako mu to donosi zaradu i zadovoljstvo, ali zbog toga nema pravo pljuvati u ruku koja mu je prijateljski pružena, u sredinu koja ga voli, u zdjelu iz koje se hrani. To što je narodnosno talijansko-srpska kombinacija, što mu je majka iz talijanske veleposjedničke obitelji a otac iz partizanske proleterske, što su razveli, što je mama lutala svijetom, etc. ne oslobađa ga dužnosti hrvatskoga domoljublja i poštovanja prema Državi u kojoj živi.

Ako je odlučio u toj Državi živjeti. A mogao je ostati kod djeda u Italiji, ili u Australiji i ondje ostvarivati muzičku karijeru! Kao pjevač lakih nota, da je mudriji nego što jest, ne bi se upuštao u sumnjive politikantske vode. Neka to radi Severina, ali na njezinome primjeru trebao bi naučiti: tko vjetar sije, buru žanje. Kao porno-umjetnica kako bi stekla javno uvažavanje muljala je s ljevičarskom i jugofilskom politikom, grubo vrijeđajući HDZ i premijerku Jadranku Kosor, slizala se s SDP-om, valjda očekujući da će kao Ilona Stadler ući u Parlament, zatim „hajkala" sa srbijanskim tajkunom nadajući se kako će ju oženiti i time pokriti prljavu prošlost, rodila simpatično vanbračno dijete koje će zbog materine pohlepe ni krivo ni dužno tu činjenicu nositi u biografiji cijeli život, da bi na kraju ostala ono što jest: uspješna pevaljka, ali moralno kompromitirana žena.

Poštovanje je mogla vratiti samo poštenim radom i poštenim životom. Ali Savić ima šansu, s druge strane, zbog suradnje s Arsenom i Matijom Dedićem, učiti i od velemajstora javnog nastupa - Arsena Dedića. No, izgleda, nije dobar učenik.

Đuro Vidmarović