Profesor Duško Malešević

Profesor Duško Malešević (1935.-2008.) zbog naših je specifičnih unutarnjih nacionalnih i unutardržavnih prilika pao u zaborav, kao i mnogi vrijedni ljudi uključujući i one koji su stvarali ovu Državu. Osobno pisac ovih redaka osjeća moralni dug prema ovom velikom čovjeku s kojim je dijelio iste političke ideale i koji mu je bio suradnik u herojsko vrijeme stvaranja hrvatske Države, kada je politička dužnost bila ovjenčana herojstvom i čašću.

MaleševićTanja Malešević je znalački i strpljivo sređivala očevu zaostavštinu, uključujući i naporno skidanje njegovih riječi s diktafona, dok je Bogdan očevu umjetničku i intelektualnu ostavštinu estetski, književno i kronološki stručno obradio, rasporedio u knjige i počeo objavljivati kao sabrana djela. To je zahtjevan posao, jer je pokojni Duško Malešević bio čovjek renesansne širine i enciklopedijskog znanja. Bio je slikar, umjetnički teoretičar, pisac stručnih radova, vrijedan profesor, nacionalno svjestan i predan društveni djelatnik, mislitelj i političar.Duško Malešević je bio slikar, profesor i političar. Možda je najbolje predstaviti ga najprije kao političara. Premda nije ranije sudjelovao u politici godine 1989. i 1990. priključuje se državotvornim snagama predvođenim dr. Franjom Tuđmanom i ulazi u politiku kao član Hrvatske demokratske zajednice. Pripada njezinim utemeljiteljima poznatim pod nazivom „barakaši". Kao skroman, a danas se može kazati (mit respekt) i politički pomalo naivan čovjek, odbio je 1990. i 1991. visoke političke funkcije zadržavši se kao djelatnik Stranke na razini grada Zagreba gdje je obnašao i funkciju dopredsjednika Skupštine Grada.

Osobno svjedočim da je ovaj pošten, principijelan i maran čovjek bio neiskorišten politički biser, a sam za sebe nije želio lobirati. Vjerovao je kako iskreno, dobronamjerno i principijelno iznošenje vlastitih stavova uključujući i kritiku, ukoliko vode općem dobru moraju imati prvenstvo u komunikaciji slobodnih i slobodnomislećih ljudi. Na žalost, ovakav pristup politici nije dobio prioritet u djelovanju mnogih njezinih aktera. To je profesora Maleševića žalostilo i zbunjivalo. Zbog toga je posljednje desetljeće svog života završio u određenoj samoizolaciji i kao prilično razočaran čovjek.

Za učenike Škole za umjetnost i obrt u Zagrebu, te za studente Likovne akademije u Zagrebu, Duško Malešević će ostati u sjećanju kao snažna slikarska individualnost, vrstan profesor i odličan poznavatelj teorije umjetnosti i estetike.

Umro je 2008. godine. Iza njega je ostala njegova udovica, poznata hrvatska slikarica Maja Dolenčić Malešević, te kćerka, također afirmirana slikarica, Tanja Malešević i sin, poznati hrvatski književnik, prevoditelj, teološki pisac, nakladnik i urednik književne revije „Zlatno pero", mr.sc. Bogdan Malešević. Upravo zahvaljujući sinu djelo i lik Dušana Maleševića neće pasti u zaborav. To je vrlo znakovit i poučan primjer međunaraštajnog poštovanja i obiteljske ljubavi. Obitelj Malešević čine umjetnici i po tome ona je jedinstvena u Hrvatskoj.

Tanja Malešević je znalački i strpljivo sređivala očevu zaostavštinu, uključujući i naporno skidanje njegovih riječi s diktafona, dok je Bogdan očevu umjetničku i intelektualnu ostavštinu estetski, književno i kronološki stručno obradio, rasporedio u knjige i počeo objavljivati kao sabrana djela. To je zahtjevan posao, jer je pokojni Duško Malešević bio čovjek renesansne širine i enciklopedijskog znanja. Bio je slikar, umjetnički teoretičar, pisac stručnih radova, vrijedan profesor, nacionalno svjestan i predan društveni djelatnik, mislitelj i političar.

Tri knjige

Bogdan Malešević je do sada objavio, odnosno priredio za objavljivanje, tri očeve knjige. Godine 2010. u tisak je dao obimnu knjigu u kojoj je predstavio Duška Maleševića kao akademskog slikara i profesora, pod naslovom „Teorija umjetnosti". Pogovor ovoj knjizi napisao je poznati likovni kritičar Stanko Špoljarić, davši mu naslov „Svijetlo, veličajnost duše, kao sukus slikarstva, i bezkršćanske tematike".

Špoljarić za Maleševićevo djelo piše kako je „intrigantno i složeno", te produžuje:

DramatikaDušan Malešević nije bio slikar trendova, njega nisu zanimale teoretske drame , nije ga zanimalo što likovna scena uči oko sebe, iako je itekako bio svjedok vremena. .. Zapravo je to Duškovo slikarstvo, tako stvarano, te ima jednu poetsku iskru, ali i jednu neprekidnu dramatiku, jednu potresnost koja vas jednostavno mora zaokupiti."Mogu reći da sam ga upamtio još kao student na 1. Salonima u umjetničkom paviljonu u trećem, petom, osmom, koji su već bili.(...) Osjetio sam zapravo da u tom slikarstvu ne slučajno, odabranih tema, gdje su i aktovi i lutke bile dostatne, rekao bih, da ponesu sveukupnost i slojevitost života, da u njih budu utkane tjeskobe vremena i otuđenja,-negdje uvijek tu klicu upućenosti u transcendentalno. (...) Ti njegovi pejzaži, komorni, fini, osjećajni, senzibilni, također zatamnjene game pokazuju tragove svjetla, o tim tragovima svjedoči univerzalni prostor. Sve su to određeni zemljopisni isječci, dakako, ali u toj svojoj ekspresiji govore o veličajnosti prirode, zapravo o veličajnosti duše kao što i sve te Duškove figure govore... To svjetlo, zapravo je ta sažetost u tragu, u gotovo jednoj usitnjenoj partikuli , nadilazi sav taj prostor, te kasnije rastočene figure, to ulaženje ispod svih onih ljudskih razina, padova, jedno razumijevanje. Ta ljudskost koja biva posrnula, ta tjeskoba koja je slikarski izvanredno prepoznata, nosi klicu optimizma".

Špoljarić ispravno zaključuje:"Dušan Malešević nije bio slikar trendova, njega nisu zanimale teoretske drame , nije ga zanimalo što likovna scena uči oko sebe, iako je itekako bio svjedok vremena. .. Zapravo je to Duškovo slikarstvo, tako stvarano, te ima jednu poetsku iskru, ali i jednu neprekidnu dramatiku, jednu potresnost koja vas jednostavno mora zaokupiti".

Bogdan Malešević je autor nadahnutog predgovora o knjizi svoga oca. On je skupio njegove kasete u koje je diktirao svoja razmišljanja jer je posljednjih godina imao bolesne oči. Bogdan piše:"Za ovu je knjigu najbolje da bude sačinjena samo od Duškovih tekstova u dijakronoj drami u rasponu od 50-tak godina, od majstorske radionice Krste Hegedušića do pozne diktafonske dobi, drami koja prelazi na ravan sinkronije-kako bismo dobili potpuno svijest i osjećaj za autora, pisca, profesora, umjetnika, čak političara, tvorca Kroacije, za njegovu vlastitost dok će za svjedočenje o Dušku, i za reakcije , ako i recenzije na njegovu knjigu, potom i za konkretnu njezinu upotrebu na akademijama i katedrama u Hrvatskoj i diljem Europe, u kontekstu oblikovanja pojedinca umjetnika-još biti vremena".

Potresno zvuče riječi kojima Bogdan opisuje posljednje dane svoga oca:"Neposredno pred smrt, i odlazak u bolnicu, u atelijeru su mu na noge pale njegove uokvirene slike, pa je imao rane na nogama, kao i Raspeti Isus, u kojega je vjerovao. Vlastito mučeništvo ga je približilo mučenome Bogu, za koga se opredijelio, našavši u Njemu u svojoj samoći, i marginalizaciji od strane farizeja – smisao života. Na ovom mjestu njegova veličanstvena teorija umjetnosti doista prerasta u teodramu. Nije se slučajno datum njegove smrti, 19. lipnja (kada je i 1944. primio svetu pričest u Kustošiji od kardinala Stepinca!) poklopio s blagdanom Dvaju Srdaca, Isusa i Marije (!), kada je u Vrbniku imao prvu prezentaciju svoje i Majine (svoje supruge) likovne monografije".

Teorija umjetnosti

Nakon Bogdanovog predgovora slijede prepisana razmišljanja Duška Maleševića iz područja u kojem je bio apsolutno superioran a to je teorija umjetnosti. Raspoređena su u dva dijela s time što prvi dio ima četiri poglavlja : „Prva sricanja: Zrenjaninsko razdoblje mladog Duška, pisanje u Zrenjaninskim novinama; Godina '71, članci u Večernjim novostima, i Godina '73.: časopis LL; 80-te : nekoliko programatskih predgovora izložba likovnih umjetnika; Devedesete i prvo desetljeće 21. stoljeća: Sinteza Teorije umjetnosti preko predavanja na Akademiji i govorenje predavanja u diktafon.

SamozatajanPrikaz Maleševićevih umjetničkih ostvarenja otkriva nam novu dimenziju njegove složene i bogate umjetničke individualnosti. Bio je samozatajan kao slikar do te mjere da je više radio na afirmaciji svojih kolega nego na afirmaciji vlastitoga djela. Njegovo je slikarstvo raznovrsno, slojevito i vrlo znakovito. Znak je jedna od temeljnih odrednica Duškovog slikarstva od početka do kraja njegovog stvaralaštva. Ovoj knjizi Bogdan je dodao bibliografiju svoga oca.U drugom dijelu ove knjige nalaze se prijepisi iz Duškovih audio-kaseta. Kako piše priređivač knjige, ovaj se dio „lajtmotivski" nadovezuje na prvi dio s time da ga proširuje i produbljuje do konačnih definicija, prvenstveno glede odnosa umjetnikove duše u samoću spram socijale i trendova (dotiče se i sfera politike i nacionalnog, progovara dakle i Duško 'političar') , -kao i konačno na transcendentnost čiste umjetnosti, forme, ili imaginacije. Tako se apo-faino (apofatička bit umjetnosti), doista pretvara u an-ago : tvorstvo i tvorac se spoznaju u tvorcu i Uzroku Svega. Duško ide prema smiraju života, i susretu s Tvorcem, preko Raspetoga Isusa, s kojim se poistovjećuje i kojega će naslikati kao posljednji svoj likovni znak".

„Teorija umjetnosti" Duška Maleševića donosi mnogo njegovih zapisa i razmišljanja, te stručnih ocjena pojedinih istaknutih hrvatskih slikara koji su mu bili kolege i čije je umjetničko djelo dobro poznavao. Ocjena stručnih dosega ove knjige nadilazi nakane ovoga prikaza. Međutim sve što je Malešević napisao zanimljivo je i korisno i čini mi se aktualno i u današnjem trenutku. Nakon knjige „Teorija umjetnosti" Bogdan Malešević je priredio knjigu manjeg formata u kojoj je predstavio svoga oca kao slikara. Riječ je o vrlo zanimljivome izdanju jer ova knjiga nije klasična monografija već kombinacija predstavljenih Duškovih slika uz komentar svake od njih iz pera Bogdana Maleševića.

Prikaz Maleševićevih umjetničkih ostvarenja otkriva nam novu dimenziju njegove složene i bogate umjetničke individualnosti. Bio je samozatajan kao slikar do te mjere da je više radio na afirmaciji svojih kolega nego na afirmaciji vlastitoga djela. Njegovo je slikarstvo raznovrsno, slojevito i vrlo znakovito. Znak je jedna od temeljnih odrednica Duškovog slikarstva od početka do kraja njegovog stvaralaštva. Ovoj knjizi Bogdan je dodao bibliografiju svoga oca.

Duško Malešević je rođen 23. siječnja u Kustošiji, zapadnome predgrađu Zagreba. Sin je Rade Maleševića i majke Ane Dejanović. Pripadali su grkokatoličkom ogranku naše Crkve. Pohađao je školu za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Nakon ove škole upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ondje je susreo i svoju buduću suprugu Maju Dolenčić. Akademiju je pohađao u klasi profesora Otona Postružnika.

Razmišljanja o politici

Postdiplomski je pohađao u majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Pored slikarskog rada Malešević je vrlo rano počeo pisati o umjetničkim temama i u novinama. Pratio je likovni život grada u Večernjim novostima. Godine 1979. utemeljio je „Galeriju Voćarska" u kojoj duhovno programatski ujedinjuje sve umjetnike na Šalati. Godine 1989. Pristupa HDZ-u.

Paralelno s političkim radom djeluje kao nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti gdje predaje Teoriju oblikovanja. Godine 1996. „Duško osjeća kako stvari u političkom smislu ne idu dobro. Nije zadovoljan HDZ-om koji za njega više nije ono što je bio u početku. Tu će početi Duškova unutarnja drama koja će ga pratiti do smrti. Javljaju se problemi s vidom. Više ne može slikati osim obrisima". Godine 2000. Duško teško doživljava izbore 3. siječnja. Umire 19. lipnja 2008. godine. Godine 2009. priređena je Duškova posthumna Mala retrospektiva u Galeriji Vladimir Filakovac koju otvara Stanko Špoljarić.

Treća knjiga iz serije Sabranih djela Duška Maleševića nosi karakterističan naslov „Demo(n)kracija" s podnaslovom Smrt demokracije. Iz naslova je vidljivo da knjiga sadrži Duškova razmišljanja o politici, povijesti i sudbini hrvatskoga naroda. Predgovor knjizi napisao je Bogdan Malešević. Prema njegovom svjedočenju prilikom posljednjeg susreta u bolnici izgovorio je supruzi riječi koje Bogdan posebno naglašava: „Maja, nisam izdao HDZ".

Izdvojio bih jednu misao iz ove vrlo zanimljive knjige. U članku Europa i Hrvatska Duško piše: „Hrvatski je narod porodila europska kultura i tu je naša sudbina . Naše je iskustvo europska povijest koja nam je namirila pored zla i vjeru u mir i dobro. S toga nismo za bilo kakvu izolaciju, zvala se ona europska ili nacionalna hrvatska. Mi smo za stečena prava i vrline europske civilizacije za slobodu Hrvatske u slobodnoj Europi, za vlastito u zajedništvu slobodnih naroda, za aposemiju entiteta, subjekata koji su počelo razlog i istina europske cjeline.

Hrvatski je suverenitet podređen slobodi čovjeka, vrlina iznad mitskog prava države ili Europe, u imanentnim i prirodnim pravima čovjeka na vlastitu sudbinu. Kako cinično i panično spram ove istine odjekuje neutješno banalni politički vrisak u magli izgubljene čovječnosti, besmislica u svakom pogledu: ili Europa ili izolacija!(...) što to mali hrvatski čovjek može spram velike Europe! Može, ako jest-koliko je spram blesavih pametan. Može vrlinom svojih mogućnosti, ako nije kapitalizacija nego imaginacija".

Đuro Vidmarović