Mirjana Nikolić: „Teodorine ikone" – međunarodna ekumenska izložba, Đačko sjemenište Grkokatoličke eparhije, Ćirilometodska 1, Zagreb

U lijepo obnovljenom prostoru Grkokatoličkog sjemeništa Eparhije križevačke, sufraganske Crkve Zagrebačke nadbiskupije, na zagrebačkome Gornjem gradu (Ćirilometodska 1), otvorena je u subotu 27. travnja 2013. izložba radova mlade srpske umjetnice Mirjane Nikolić. Pod naslovom „Teodorine ikone – međunarodna ekumenska izložba" umjetnica je predstavila 37 kolaža na temu kršćanske ikonografije. Potrudila se obuhvatiti ikonografsko naslijeđe kršćanskih Crkava Istoka i Zapada.

Svi koji posjete ovu neobičnu, lijepu, čak nadahnjujuću izložbu, moći će se upoznati s ikonografskom baštinom oba kršćanska krila, kroz reprezentativne primjerke, Armenske, Antiohijske (sirijska, arapska), Kretska (kretsko - venecijanska škola), Ruska (novgorodska i moskovska škola), Ukrajinska (pravoslavna i grkokatolička), Irske, Koptske (etiopijska), Bizantske (s posebnim osvrtom na grčku- atoska škola), Rumunjske, Bugarske, Makedonske (ohridska), Crnogorske, Poljske, Bjeloruske, Kineske - te naposljetku nipošto manje značajne Srpske (hilandarska škola), ali i Crkve u Hrvata.

Kako je riječ o tehnici kolaža, moguće su dvojbe glede uspješnosti korištenja ikonografskih sadržaja. Trebamo ih otkloniti, premda je i pisac ovih redaka imao dvojbe. Mlada je umjetnica izbjegla svako moguće eksperimentiranje na stručnoj i predmetno-tematskoj razini. Poštujući dostojanstvo i teološku pozadinu ikona, koje je koristila kao obrazac svojih slika, stvorila djela koja u punom sjaju, ljepoti i emocionalnosti predstavljaju uzvišene sadržaje i kao takve uspostavljaju pomalo mističnu komunikaciju s gledateljem.

Kako je kod nas pojam ikona gotovo izgubio svoje prvotno značenje, slobodan sam objasniti o čemu je riječ. Isto tako naziv izložbe „Teodorine ikone" može izazvati nesporazum, jer će mnogi pomisliti na caricu Teodoru, ženu cara Justinijana, poznatu iz čuvenih mozaika u Raveni. A ovdje se misli na sasvim drugu osobu.

Konkatedrala sv. Ćirila i Metoda

II.

Ikona (grčki eikon = slika) svetačka je slika istočne Crkve. Najčešće to je slika na drvu ili platnu. Izvorno naziv se odnosio na bilo koju sliku ili prikaz, bez obzira na materijal i tehniku izvedbe (kamen, mozaik, bjelokost, kovina i sl.). U pravoslavnim crkvama ovaj naziv se uvriježio za prenosivu ili pomičnu sliku, vjerskog sadržaja. Najčešće to je slika na drvu ili platnu s prikazom Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, svetaca, mučenika, a rjeđe prikaza iz Starog i Novog zavjeta.

Štovanje ikona, vjerojatno se razvilo od kulta relikvija koji se na Istoku javlja u 4. st.Najranije sačuvane pojedinačne ikone nastale su u 5. i 6. st. Najvećim djelom potječu iz samostana sv. Katarine na brdu Sinaju. Kako ovaj samostan postoji i danas kao vjersko središte u Svetoj Zemlji, hodočasnici koji se odluče onamo poći mogu neke od njih i vidjeti. Većina ostalih sačuvanih primjera potječe iz 10. i 11. st., no pravi procvat izrada ikona doživljava u vremenu dinastije Paleologa (13. – 15. st.), i to ne samo u Bizantu, nego i na području Bugarske i Moskovije (Rusija).

Samostan sv. Katarine - Sinaj

Najstarije sačuvane ikone izvedene su tehnikom enkaustike i tempere na dasci rađene po uzoru na helenističke portrete. Kasnije, likovi su tipizirani i shematizirani, prikazani plošno na zlatnoj pozadini. Izrada ikona doživjela je procvat u 12. i 13. stoljeću u Bizantu. Odande se proširila u Srbiju, Bugarsku i Kijivsku Rus', te Moskoviju, kasniju Rusku Imperiju.

Dio kršćanskih teologa i biskupa počinje u 8. st. osporavati teološko značenje ikona, te ih uništavati, a nove zabranjivati. Taj je pokret u kršćanstvu poznat pod nazivom ikonoklazam. Uništavanjem ikona uništavana je dragocjena kulturna baština. Ikonoklasti su se pozivali na starozavjetnu zabranu izrađivanja likova. U nešto više od sto godina, koliko je ovaj pokret trajao, uništena su mnoga ranija umjetnička djela, a došlo je i do prekida u umjetničkom kontinuitetu. No, ova kriza donijela je i novi zamah u umjetnosti, budući da se ikonoklastička umjetnost okrenula prema prikazivanju prirode i svjetovnih prizora. Sve to, donijelo je novi preporod u samoj umjetnosti, što će se osobito osjetiti u stoljećima koja su uslijedila.

Kako ističe Tea Gudek Šnajder „štovanje ikona u Bizantskom Carstvu bilo je toliko razvijeno i rasprostranjeno, da su se uz njega razvili običaji koji su bili drugačiji od onih na Zapadu. Ikonoklazam je započeo 727. car Leon III. Izaurijski. On je dekretom zabranio ikone u Bizantskom Carstvu, smatrajući njihovo štovanje idolopoklonstvom. To je izazvalo katastrofalne sukobe, uništavanje mozaika i fresaka, devastacije samostana, ali i progone i ubojstva svećenika ikonodula. Borbe su se zaoštrile, pa su bile potrebne i vojne intervencije.

Car imenuje patrijarha, koji je također protiv ikona, a od pape Grgura I., koji bijaše izopćio ikonoborce, izuzima pokrajinu Ilirik ispod papinske nadležnosti i predaje ga pod nadležnost Carigrada. Njegov nasljednik Konstantin V. Kopronim saziva Sabor 754.. godine u Carigradu, koji osuđuje štovanje ikona i isključuje ikonofile, uključujući i Ivana Damaščanina, najljućeg branitelja štovanja ikona.

Ovu staru opreku između grčkih i orijentalnih elemenata unutar bizantske kulture, mogu još dodatno potvrditi imena carica koje su obnovile kult slika, a to su Grkinja carica Irena, te helenizirana Paflagonijka, carica Teodora. Ona je 843. g. potvrdila valjanost kanona iz 787. godine. Konačni kraj ikonoklazma proslavljen je svečanom procesijom do Aja Sofije koju je predvodila carica Teodora. Izrađeni su i novi mozaici u Aja Sofiji, među kojima se osobito ističe onaj s prikazom Bogorodice s Kristom, smješten u samoj apsidi crkve".

Napomena: ovdje nije riječ o carici Teodori, ženi cara Justinijana, već o kasnijoj carici istog imena, majci cara Mihajla III. Pijanice (9. siječnja 840.-23.rujna 867.) koji je bio bizantski car između 842. i 867. godine. Tradicionalno ga se smatra zadnjim pripadnikom Amorijske dinastije. Otac Mihajla III. je bio bizantski car Teofil dok mu je majka bila carica Teodora. Iznenada smrt oca 842. godine dovela je Mihajla na vlast kada je on imao jedva koji dan više od 24 mjeseca, tako da je sva vlast prešla u ruke njegove majke koja je već ranije za očeva života bila okrunjena.

Teodora će ubrzo po preuzimanju vlasti opozvati odluke cara Teofila protiv ikona i opozvati progon velikog broja svećenika. Carica regentica sazvala je crkveni Sabor u Carigradu gdje je konačno riješeno poštovanje ikona. Da bi se obilježilo obnavljanje poštovanja kulta ikona i kraj ikonoboračkog gonjenja, ustanovila je 11. ožujka 842. Praznik Pravoslavlja, koji se danas proslavlja prve nedjelje Velikoga posta, kad se pravi "hod" odnosno crkvena litija sa sv. ikonama.
Ova je vladarica u historiografiji poznata kao Teodora II., a njezina je vlast trajala 842.-855. godine. Zbog njezine obnove čašćenja ikona proglašena je sveticom i zaštitnicom Pravoslavnih Crkava. Njezin je blagdan 11. veljače.

Napomena II: Teodora I. (rođena oko 497.umrla 28. lipnja 548.), žena je cara Justinijana I. i njegova najbliža savjetnica i suradnica preko dvadeset godina.Justinian I. Veliki, pravim imenom na latinskom Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus (Tauresium Dardanija, 11. svibnja 483.- Konstantinopolis, 14. Studenoga 565.).

Teodora II. kao svetica. Grčka ikona iz 19. st.

Solidus a likom Teodore II. kao regentice. S njom su prikazani sin Mihajlo i kći Tekla.

No, čini se da razlozi za pokretanje ikonoklazma nisu bili samo vjerske, nego i političke naravi. U Bizantu je promičba protiv slika, počela 726. g., što se poklapa s vremenom kada je i muslimanski vjerski i politički vladar, kalif Jazid II. naredio uništavanje svih slika u hramovima, crkvama i kućama. U ikonoklazmu se zaista mogu prepoznati utjecaji ideja s Bliskog istoka, što je vidljivo i po podrijetlu careva koji su bili njegovi istaknuti pristaše.
Sljedbenici ikonoklazma su prozvani ikonoklastima ili ikonomahima (gr. eikon = slika, klastes = razbijač) koji su se otvoreno sukobljavali s ikonodulima ili ikonolatrima (grčki, ikonopoklonici, poštovatelji ili obožavatelji ikona). Ikonoborstvo je posljednja hereza koja je bila predmet ekumenskog sabora.

Kao pristaše ikonoklazma osobito se ističu intelektualci, dok je na stranu daljnjeg štovanja slika stao puk, na čelu s redovnicima. Redovnici koji su bili brojni, sa svojim velikim zemljoposjedima, bogatim riznicama, te izrazitim utjecajem na stanovništvo bili su izuzetno moćna snaga unutar države. Zbog njihove moći i utjecaja, carevi su kroz ikonoklastičke borbe iskoristili priliku da im smanje moć, a također i zaplijene dio imovine. Tako uz vjerski i politički, ikonoklazam zapravo ima i društveni kontekst.

S vremenom, osobito nakon razdoblja ikonoklazma, razvili su se različiti tipovi ikona. Tako primjerice nailazimo na „Kalendarske ikone", na kojima su prikazivani blagdani u određenom vremenskom razdoblju. Na nekima su prikazivane skupine od nekoliko desetaka svetaca, sistematizirani u nekoliko redova. Česte su bile i „Vita ikone", koje su osim središnje figure sveca, prikazivale i važne događaje iz njegova života.

U zapadnoeuropskom slikarstvu se tijekom 12. stoljeća, uvođenjem inovacija i mijenjanjem ikonografskih shema, razvija specifičan stil religioznih slika koje se više ne mogu nazivati ikonama.

Ikone igraju značajniju i intimniju teološko-kultnu ulogu u istočnim crkvama nego što je to slučaj s kipovima u zapadnoj Crkvi. Obično se javno izlaže ikona sveca određenoga dana. One imaju značajno mjesto u procesijama. U crkvama bizantskog obreda, a kod nas takav obred koristi grkokatolička Križevačka eparhija, posebnu liturgijsku ulogu ima ikonostas. Dok na Zapadu slika i kip samo podsjećaju na lik sveca kojeg prikazuju (bez dogmatskoga štovanja), istočna teologija ikona podrazumijeva i određeni način prisutnosti Isusa Krista, Bogorodice, ili dotičnoga sveca u ikoni koja ga prikazuje.

Postoje različiti stilovi ikona, premda one u osnovi slijede drevne kanone, koji određuju sve, od načina kako slikar (točnije:ikonopisac) pristupa svome djelu, preko načina nanošenja boje, do samog izbora boje. Pod bizantskim utjecajem razvile su se mnoge škole u Grčkoj (atoska, kretska), Moskoviji (od kojih se ističu novgorodska i moskovska), Srbiji i Makedoniji (hilandarska, ohridska). U Hrvatskoj (Dalmacija i Istra) posebnu cjelinu tvore ikone tzv. Kretsko-venecijanske škole.

Jedan od karakterističnih i prepoznatljivih izdanaka bizantske umjetnosti su ikone, koje su mogle prikazivati Krista, Bogorodicu ili nekog od svetaca. Način na koji su bili prikazivani odvajao ih je od ovozemaljskog svijeta, a vjernici su ih doživljavali kao svete predmete preko kojih su mogli stupiti u vezu s Bogom. Pozadine na ikonama u pravilu su bile zlatne boje, koja je negirala prostor i vrijeme. Time se fokus premjestio isključivo na prikazan lik, koji često ima smiren, neutralan izraz lica, očiju usmjerenih u promatrača.
Izrada ikona od 16. stoljeća, osobito u zapadnoslavenskim zemljama, pokazuje utjecaj baroka.

Ikone na kojima su naslikane samo lica i ruke često se umeću u tzv. "okove" od plemenitih kovina, na kojima su u reljefu prikazani dijelovi odjeće, aureola i ornamenti. Današnja predstava ikona odražava utjecaj postikonoklastičkih bizantskih slikara. Crkveni sabor u Carigradu je 842. odobrio slikanje ikona samo po strogimikonografskim shemama, koje su se stoljećima ponavljale, što znatno otežava njihovo datiranje.

III.

Na izložbi „Teodorine ikone" kratko predavanje održao je prof. dr. Jure Zečević, tajnik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog. On je visokim ocjenama ocijenio umjetnička djela predstavljena na ovoj izložbi. Izložbu je otvorio episkopom Križevačke eparhije vladika Nikola Kekić. Događaj je uveličao nastup crkvenog zbora Župe s. Ćirila i Metoda, prigodnim uskršnjim pjesmama. Nakon službenoga dijela, vladika Kekić je nazočnima pokazao crkvu sv. Ćirila i Metoda, te održao nadahnuto i kvalitetno predavanje o povijesti Križevačke eparhije, umjetničkim vrijednostima crkve, te o specifičnostima bizantskog obreda. Vladika se pokazao kao mudar i gostoljubiv domaćin.

 Vladika Nikola Kekić

 Tijekom ove izložbe nije mogla proći nezapaženo činjenica da joj nije nazočio nitko iz zagrebačke Parohije Srpske Pravoslavne Crkve, kao niti iz SKD „Prosvjeta". A trebali su se pojaviti i kazati koju dobru riječ. Bez njih se pojam „ekumenski" izgubio u plemenitim nakanama autorice i organizatora. To je znakovito i zabrinjavajuće, jer se upravo preko ovakvih kulturnih događanja i umjetnika ovakvih opredjeljenja može razvijati zbližavanje dvaju naroda.

Mlada je srpska umjetnica stajala među gledateljima pomalo odsutna i distancirana. Možda nije bila svjesna koraka koji je učinila, odnosno dobrih vibracija koje su na sve gledatelje izazvale njezine vrijedne slike. Želimo joj još puno ovakvih uspjeha i s temama sličnima ovoj uvijek će biti u Hrvatskoj dočekana kao sestra u Kristu. Bez političkih, a kamo li politikantskih figa u džepu. Ovo nije bio etno-biznis.

Na žalost, mora se kazati, kako je u isto vrijeme u Zagrebu gostovala srbijanska pevaljka s reputacijom nastupa u vojničkoj uniformi u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku. Gospođu pevaljku su dočekali hrvatski novinari i hrvatska Televizija kao važnu osobu. Na poklonstvo su joj došle zvijezde hrvatske estrade Sanja Doležal i Tereza Kesovija. Na izložbi ikona Mirjane Nikolić nije bilo niti naše raspjevane Sanjice, niti legendarne Tere Konavoke. Sramota!

Ali nije bilo ni novinara s HTV-a, kao ni ostalih političko-orjunaških glasila. Njima ovakve manifestacije, jer vode istinskome zbližavanju i razumijevanju naroda, izgleda nisu bliske. Bliže im je ono što vodi produbljivanju sukoba, poglavito onome što vrijeđa i ponižava cijeli hrvatski narod. Između srpske slikarice ikona i vremešne pevaljke naša se politička i estradna elita odlučila za pevaljku. I to je to! Sapienti sat!

Slikarica Mirjana Nikolić

Mirjana Nikolić rođena je 11. prosinca 1986. u Pančevu. Završila je studije dizajna, a potom i specijalističke studije na Visokoj školi strukovnih studija „Beogradskoj politehnici" u Beogradu. Nagrade: 2006.-2008. stipendist Ministarstva prosvjete i sporta Republike Srbije; 2010. Diploma „Uspješan student" za postignut uspjeh tijekom studiranja na specijalističkim strukovnim studijama kao treća u rangu naraštaja studenata koji su diplomirali. Do sada je imala pet samostalnih izložbi i dvije skupne.

Osobno predstavlja svoje radove na stranici svemrežja Likovnog udruženja „Centar" (LUC) (poveznica)
Članica je Likovnog udruženja „Centar", Jagodina
Kontakt e-mail adresa: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

PRILOZI: nekoliko slikarskih radova Mirjane Nikolić, izloženih na izložbi „Teodorine ikone".

Sveti Ćiril i Metod

Sveti Bogdan Leopold Mandić

Sveti Juraj

Blaženi Alojzije Stepinac

Sveti Benedikt iz Nursija

Đuro Vidmarović