Povodom otvaranja izložbe„Ruska avangarda", u Zagrebu, 20. 2. 2013.

U Večernjem listu od 15. veljače 2013. objavljen je članak pod naslovom „Ruska avangarda u (zagrebačkoj, op. a.) Galeriji Futura". U tekstu ispod naslova otisnuta je obavijest:„Zastupljeni su najpoznatiji autori tog dijela likovne povijesti, poput Kazimira Maljeviča, VladimriaTatlina, Vere Emolaeve (!?) i Vladimira Lebedeva. Svi su oni dio epohe kada su se u likovnoj umjetnosti dešavale revolucionarne stvari". Slijedi obavijest o otvaranju izložbe u navedenoj Galeriji, što će se zbiti u srijedu, 20. veljače u 19 sati.

U nastavku piše: „Izložba je nastala u suradnji s osječkom galerijom Vernissage, a prvi će puta javnosti biti prikazana 29 djela iz privatne kolekcije. Zastupljeni su najpoznatiji autori tog dijela likovne povijesti, poput Kazimira Maljeviča, VladimriaTatlina, Vere Jemolaevei Vladimira Lebedeva. Svi su oni dio epohe kada su se u likovnoj umjetnosti dešavale revolucionarne stvari".

Kazimir Malevič: Crni križ na bijelome polju

Večernji list je ovoj izložbi posvetio posebnu pozornosti 19. veljače 2013. objavio prilog Ane Lendvaj, pod naslovom: „ Privatna kolekcija ruske avangarde Duška Vernačkog",s nadnaslovom „Djela spašena od Staljinova režima". Autorica u tekstu članka ističe: „Iznenada pred zagrebačku publiku dolazi malo likovno blago: raritetna izložba 29 slika razvikane ruske avangarde, razdoblja prije i poslije Oktobarske revolucije, koje je obilježilo cjelokupnu svjetsku kulturu i umjetnost 20. Stoljeća". Navodi imena Maleviča, Tatlina, Lebedeva, Jarmolajeve i Konstantina Rudakova, „uz slike autora iz škole UNOVIS i Maljevičeve škole. ..."

Autor ovog članka raduje se navedenoj izložbi, „zavidi" osječkome galeristu Dušku Vernačkom kao vlasniku radova navedenih slikara, cijeni Anu Lendvaj, ali mora upozoriti na Kazimira Maleviča (1878. – 1935.). Na ovoj izložbi on je stavljen u kontekst Ruske avangarde, što može neupućenog čitatelja i posjetitelja navesti na pogrešan zaključak kako je riječ o ruskom umjetniku, odnosno Rusu.

Osim toga, ovdje su u igri tri prevažna termina: Ruska avangarda, Ukrajinska avangarda i Sovjetska avangarda, od kojih se navodi jedino prvi. Pojedini su umjetnici dali doprinos u sve tri navedene umjetničke struje, a među njima je i Kazimir Malevič. Iz pisanja njegovog prezimena može se zaključiti kako ga Ana Lendvaj doživljava kao Rusa. Njegovo prezime u krsnome listu na materinskome ukrajinskom jeziku glasi: МалевичКазимирСеверинович. Transkribiranu u hrvatski jezik: Malevič Kazimir Severinovič.

Brojni ruski autori izbjegavaju pisati ukrajinska prezimena u izvorniku, već ih prilagođavaju svome fonološkom sustavu i rusificiraju. Tako je Malevič postao КазимирСеверинович Малевич. Ukrajinsko Малевичse izgovara u hrvatskom jeziku kao Malevič, a ruski oblik kao Maljevič.

Kazimir Malevič je Ukrajinac. Ili preciznije: Ukrajinac poljskoga podrijetla. Nikada se nije izjašnjavao kao Rus. To je potvrdila i njegova sestra. On je kao Ukrajinac svojim umjetničkim djelom nadišao državne, nacionalne i ideološke granice i postao svojima svih naroda na zemlji. Što je također važno, on je epohu avangardizma oplemenio umjetnošću kršćanskog nadahnuća.

Kazimir Malevič: Mistika suprematizma (1920.-1922.)

Kazimir Malevič: Suprematizam (1927.)

U knjizi „Ukrajinsko-hrvatske teme" (Naklada Bošković, 2012.), objavio sam esej „Čiji su Kazimir Malevič i David Burljuk". Podsjećam da je u Zagrebu 16. 12. 1990.-24. 2. 1991. uKlovićevim dvorima održava velika izložba „Ukrajinska avangarda 1910.-1930", na kojoj je hrvatska i svjetska javnost upoznala do tada proskribiranu i javnosti nedostupnu ukrajinsku avangardu, oslobođenu kolonijalnog prešućivanja, posvajanja i negiranja. Vodeće ime na toj izložbi bio je Kazimir Malevič. U „Klovićevim dvorima" može se nabaviti katalog ove izložbe.

Nakon pada sovjetskog režima galeristi iz Rusije odjednom su se sjetili Maleviča, njegove tužne sudbine i što više, uvrstili ga u svoju nacionalnu umjetnost. Do tada o njemu nitko od njih nije ništa govorio, a njegova su djela bila u bunkerima.Tako čine i s drugim ukrajinskim umjetnicima koji su dio života, zbog posla, a neki i po kazni, morali živjeti na teritoriju Rusije, npr., veliki ukrajinski redatelj Oleksandr Dovženko(ukr. ОлександрПетровичДовженко); (Sosnicja, 1894.-Moskva, 1956.).

Našim ljudima od pera mora konačno biti jasno da su pored Rusa u bivšem Ruskom Imperiju i SSSR-u kao njegovome prostornome nasljedniku, živjeli i drugi narodi s vlastitim imenom, vlastitom kulturom i umjetničkom baštinom, koja u ničem ne zaostaje za kulturom gospodstvujućeg naroda. Među njima su i Ukrajinci, narod izuzetno bogate povijesti i kulture, čiju su baštinu prisvajali s jedne strane Rusi, a s druge Tatari, Poljaci,Turci, Austrijanci i drugi, što je ovisilo o tome tko je vladao dijelovima ukrajinske zemlje

Kazimir Malevič: Suprematizam (1921-1927)

Đuro Vidmarović