Komentar i komentari na urotu protiv Ante Gotovine

Zadnji komentar Milana Ivkošića u Večernjem listu sigurno zavrjeđuje riječ-dvije jer već u naslovu pravim imenom zove osnovne odrednice odnosa hrvatske politike nakon 2000. godine prema junaku Domovinskog rata, generalu Anti Gotovini. Te odrednice su s jedne strane pokornost, odanost i puzavost prema stranim čimbenicima, a s druge strane činjenica da ne postoji ništa i nitko, ma kako sveto bilo, što smije narušiti navedena načela, makar to bili i istina i/ili temeljni hrvatski nacionalni interesi.

Još su svježi u sjećanju istupi hrvatskih političara nakon prvostupanjskih presuda generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Govorili su tada i o „diplomatskoj ofenzivi“, nisu doduše rekli kakvoj. No, koga je uputnije u takvoj ofenzivi „napasti“ od onoga tko je osnovao Haaški sud, a to je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. A tko je najviši predstavnik Hrvatske u UN? Naravno, Ivan Šimonović, koji, kako pokazuju dokumenti Wikileaksa, tvrdi u razgovoru s američkim veleposlanikom Jamesom Foleyem, da ne kažemo laže, da je Gotovina odnio topničke dnevnike iz arhiva HV-a. To se naravno događalo u vremenu kad je obrana generala Gotovine dokazivala kako topnički dnevnici ne postoje.

Ovakva izjava, u to vrijeme ministra pravosuđa RH, zasiguno daje legitimitet političkim pritiscima haaškog tužitelja Brammertza, o kojima se isto tako može saznati iz dokumenata Wikileaksa, posebno u svezi upada u prostorije jednog od Gotovininih odvjetnika. Kako lijepo kaže Ivkošić: „Ivan Šimonović svojom se ambicioznošću kojom je po svjetskim institucijama znao utirati put popeo takoreći do vrha svijeta, ali nema toga vrha svijeta koji će isprati prljavštinu izdaje.“ Koliko god netko pokušavao biti taktičan, za takva djela nema druge riječi osim izdaja.

Postoji izreka da u politici nema prijatelja, već samo interesi. To je vjerojatno i točno. No, kada bi politički prijatelji Hrvatske i postojali, makar u kontekstu nekog razdoblja ili nekog događaja, kakve bismo koristi mi od njih imali. Nikakve, jer sva njihova eventualna pomoć ne može Hrvatskoj pomoći koliko joj hrvatski podanički vlastodršci mogu odmoći.

Jasan je i neprekinut kontinuitet takve hrvatske politike od 2000. do danas. No, i danas se, međutim, članovi Kukuriku koalicije hvale kako Račanova koalicijska vlada između 2000. i 2003. nije nijednog Hrvata izručila Haaškom sudu. Koliko je to samo licemjerno! Vrlo brzo po dolasku na vlast Račanov je Sabor donio ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom kojim je stvorio pravni okvir za ono što se danas sve češće naziva izdajom. Tada je i povučena tužba Hrvatske kojom se osporava nadležnost Haaga nad Bljeskom i Olujom. A što se samih izručenja tiče, kroz to vrijeme je jedini zahtjev za izručenje bio onaj za generala Janka Bobetka. Sjetimo se samo kako je Račanova vlada pilatovski oprala ruke uručivši poziv (ili što već) umirućem generalu u bolesničkoj sobi u bolnici!

Kako istina polako i javno izlazi na vidjelo, tako će se jednog dana sve znati i o ulozi hrvatske političke elite u svezi Haaškog suda. Počevši od Ivice Račana i Stjepana Mesića, preko Ive Sanadera i Mladena Bajića, do Jadranke Kosor, Ivana Šimonovića i Ive Josipovića. Zaklela se temlja raju, da se tajne sve doznaju! No, bojimo se da će biti kasno za mnoge žrtve politike koju su predvodile navedene osobe, oni svoj križ koji im je nametnut nose i nosit će ga.

Zapravo, navedeni hrvatski političari, kao i njihovi suradnici, imaju samo jedan problem, a to je narod. Narod kojem je njihova politika jasna i bez Wikileaksa, narod koji zna, shvaća i pamti. Hrvatski narod zna tko je Ante Gotovina, i on će u hrvatskom narodu živjeti dovijeka, za razliku od slučajnih i na sreću prolaznih ljudi koji su zadnjih dvanaestak godina na i pri vlasti. Jedino pitanje je koliku će štetu stići napraviti hrvatskom narodu i Hrvatskoj, u svojoj borbi za sebe same i vlastitu materijalnu pomoć. Kada ih njihovi nalogodavci potapšu po ramenu, oni se osjećaju velikima i važnima, i u svom ushićenju i opsjednutosti vlastitom „veličinom“ ne shvaćaju da ih i oni preziru.

D.J.L.

Lakoća izdaje ili kako je Šimonović došao na vrh svijeta

Zašto je hrvatskim dužnosnicima bilo tako lako optužiti Antu Gotovinu, odreći ga se, učiniti sve da bude uhićen, progoniti članove njegova odvjetničkog tima zbog topničkih dnevnika?

Bit će i zato što je bio previše nevin (nevinost je za optužbu uvijek privlačna). A bit će i zato što je bio nezaštićen. Nije Hrvatsku došao braniti iz JNA, nije ju došao braniti ni iz političke emigracije, nego iz francuske Legije stranaca, ni od kogaPrljavština izdajeNičim se stranim gazdama ne iskazuje pokornost, odanost i puzavost kao gaženjem najsvetijega u svojoj domovini. Ivan Šimonović svojom se ambicioznošću kojom je po svjetskim institucijama znao utirati put popeo takoreći do vrha svijeta, ali nema toga vrha svijeta koji će isprati prljavštinu izdaje pozvan, kao vojnik koji ima iskustva i kojemu su jedini motivi domoljublje i ugrožena Hrvatska. Za razliku od podosta svojih kolega, ni svoj čin ni blistavost svoje uloge u ratu nije pretvorio u biznis i bogatstvo. Tako nedužni ljudi nikoga osim narod ni na što ne obvezuju.

A onoga koji ni na što ne obvezuje, o kojemu nikome ništa ne ovisi, kojeg se ni zbog čega ne treba bojati – najlakše je žrtvovati. I za Račana, i za Sanadera, i za Jadranku Kosor, i za Mladena Bajića, i za Ivana Šimonovića Gotovina je sa svojim vojničkim sposobnostima, ljudskom čašću i moralnošću bio neko nestvarno, fiktivno biće iz priče, iz bajke, neka nadzemaljska plemenitost na koju će zvjerski nasrnuti sa svojim zemaljskim karijerističkim apetitima koje su im otvarali Haag, Europska unija, Amerika... Ničim se stranim gazdama ne iskazuje pokornost, odanost i puzavost kao gaženjem najsvetijega u svojoj domovini. Ivan Šimonović svojom se ambicioznošću kojom je po svjetskim institucijama znao utirati put popeo takoreći do vrha svijeta, ali nema toga vrha svijeta koji će isprati prljavštinu izdaje.

I najnovija otkrića o odnosu hrvatskih dužnosnika prema Gotovini pokazuju da su od početka 2000. sve hrvatske vlasti svoju politiku gradile na žrtvovanju Hrvatske Haagu, Bruxellesu, Londonu, Washingtonu... Konkretnije rečeno, žrtvovanju stranim profiterima i ucjenjivačima koji su joj kao mamac podmetnuli Europsku uniju koja će joj s jedne strane biti ideal, a s druge je strane porobiti! U takvom stanju Gotovina nije za vlast bio nevolja nego prilika za izdaju i nagradu koja je slijedi!

Milan Ivkošić
Večernji list