Još ponešto o prosvjedima, a zapravo o projektu oporbe, predsjednika i medija
Mnogo je već rečeno o tzv. Facebook prosvjedima koji se već danima održavaju prvenstveno u Zagrebu, a daleko manje u nekim drugim gradovima Lijepe naše. Objektivno, radi se o prosvjedima s malim, zapravo sve manjim brojem sudionika. Usprkos tome ti prosvjedi, zajedno sa svime što ih prati, jasno pokazuju tri stvari.
Prvo, kako u tim prosvjedima nema ničega spontanog, već je sve dobro promišljeno, orkestrirano i organizirano. Drugo, pokazuje se koliko su svi najveći hrvatski mediji pod čvrstom kontrolom, predsjednika države i oporbe, i kolika je njihova moć pri takvom rasporedu snaga. I treće, ti prosvjedi pokazuju koliko je aktualna hrvatska vlast slaba i onemoćala.
Zamislimo ovu situaciju. U nekoj državi, pravno sređenoj, sa slobodnim i zaista nezavisnim medijima neki pojedinac putem Facebooka ili bilo čega drugog pokrene prosvjede. Kao motiv svog prosvjeda navede manjak prilika i perspektive za mlade u zemlji. Tijekom prva dva prosvjeda dođe do sukoba prosvjednika i policije, uz vandalsko razbijanje gradske i privatne imovine od strane prosvjednika. Okidač za nasilje bio je sam vođa prosvjeda, koji je u oba navrata prešao ogradu kojom je policija ogradila dio grada u kojem je zakonom zabranjeno prosvjedovati. Prilikom drugog prosvjeda, Facebook prosvjednici su nastojali pretvoriti drugi prosvjed, miran i dostojanstven, koji se legalno održavao na glavnom gradskom trgu, u nasilni prosvjed i sukob s policijom, što im, zahvaljujući hrabrosti i mudrosti mirnih prosvjednika, nije uspjelo.
Facebook prosvjedi se nastavljaju održavati svakog drugog dana, šetnjom gradskim ulicama, pri čemu se dolazi vikati i pred stanove političara stranke na vlasti. Na svu sreću, sukoba s policijom i vandalizma više nema. Kako bi u takvoj zemlji reagirali mediji?
Medije bi prvenstveno zanimalo tko stoji iza tih prosvjeda, tko je organizator, kome oni pogoduju, zanimalo bi ih da li je baš sve u njima posve spontano. Od svega toga, najveći hrvatski mediji zabavili su se samo samozvanim vođom prosvjednika, Ivanom Pernarom. No, nitko ga nije zapitao kako to da on tvrdi da nema perspektive u Hrvatskoj, a sam je imao prilika koliko ju ni izdaleka nema većina mladih u Hrvatskoj. Išao je naime u 5. zagrebačku gimnaziju, jednu od najboljih u Hrvatskoj, tamo uspio nakupiti deset jedinica, a kako saznajemo i biti izbačen iz te gimnazije zbog prijetnji nastavniku. Treba reći da je danas u Hrvatskoj vrlo teško biti izbačen iz srednje škole, za to se treba dobro pomučiti. Ni u 10. zagrebačkoj gimnaziji nije blistao, da bi danas izvanredno studirao na privatnoj školi, koja nije baš jeftina. Osim toga, nije Ivan Pernar baš mirni dečko kakvim ga se nastoji prikazati. Treba reći da su se oba nasilna prosvjeda razbuktala kad je veliki borac za zakonitost Ivan Pernar preskočio policijsku ogradu kod Markovog trga, dakle, kršio zakon, ne bi li izazvao reakciju policije (koja ga je, naravno, privela), a koja bi trebala poslužiti kao povod ili izazov za nasilje. Pitamo se samo što bi «nezavisni» hrvatski mediji učinili da je neki od branitelja na prosvjedu učinio nešto kao Pernar na svom prosvjedu. Razapeli bi i njega i prosvjed.
Mediji u nekoj državi u kojoj nisu u totalnoj kontroli kao u Hrvatskoj zasigurno ne bi od prvog dana posvećivali više pažnje Facebook prosvjedu od onog braniteljskog, ako ni zbog čega, a ono zbog brojnosti prosvjednika. Drugim riječima, postupili bi profesionalno. A zasigurno ne bi svakodnevno najavljivali prosvjede, pa i za gradove gdje se skupi jedno ili dvoznamenkasti broj prosvjednika. Isto se tako ne bi elektronski mediji izravno uključivali u prosvjede od 4-5 tisuća ljudi, a da to nisu učinili kod prosvjeda s više od 20 tisuća ljudi.
Tako stižemo i do osnovnog pitanja, a to je tko stoji iza tih prosvjeda. To formalno zapravo i ne znamo, ali je jasno kome oni odgovaraju. Na to se može odgovoriti već i iz samog zahtjeva prosvjednika. Zahtjev je samo jedan, da vlada odstupi i da se odmah tj. što prije raspišu izvanredni parlamentarni izbori. Prosvjednike, međutim, ne zanima što nakon izbora, kojim pravcem krenuti, što činiti. I u tome se želje prosvjednika u potpunosti podudaraju s željama Kukuriku koalicije. Oni bi što prije izbore, a da ne nude ništa, jer ništa i nemaju za ponuditi. Zbog toga se i Kukuriku vođe drže podalje od prosvjeda. Zoran Milanović valjda zna, ili su mu rekli, da svaki njegov istup smanjuje šanse da i jedan državljanin Hrvatske koji ne spada u one koji uvijek glasuju za SDP glasuje za SDP ili za koaliciju u kojoj je SDP. Radimir Čačić pak zna da ljudi još nisu zaboravili da radnici u njegovom (pustimo to što nije formalni većinski vlasnik) mjesecima rade bez plaće, Kajin i Jakovčić ionako znaju da glasove mogu dobiti samo u Istri, a i tamo na svakim izborima, polako ali sigurno, sve manje.
Vođama Kukuriku koalicije je isto tako jasno da bi izvanredne izbore vjerojatno dobili, a da bi potkraj godine «moglo biti problema». Znaju oni dobro da ni sada nemaju 4-5 puta više glasača od HDZ-a kako to pokazuju ankete «nezavisnih» agencija (Mogu agencije pogriješiti, ankete nisu egzaktna stvar, ali je ipak malo čudno, tj. ne malo, nego je čudno da tzv. ljevica uvijek daleko bolje prolazi na anketama nego na izborima), i da do jeseni ima vremena za organiziranje i čvrsto postavljanje na noge opcija koje ne pretendiraju na glasove ni glasača Kukuriku koalicije, niti HDZ-a, već traže put do šutljive hrvatske većine, do onih više od 50% koji u zadnje vrijeme ne izlaze na izbore ili koji su još neopredijeljeni. Tih se glasača boje i jedni i drugi, i Kukuriku i HDZ.
Budući da se, dakle, vođe oporbe ne smiju previše isticati u prosvjedima, posao za njih obavlja predsjednik države u sprezi s medijima. Predsjednik države govori da prosvjednici protestiraju jer su gladni, a ne stoga što im se protestira. Ne kažemo da među prosvjednicima ima i onih koji su nažalost izrazito socijalno ugroženi, ali vođa prosvjednika zasigurno nije gladan, kao ni mnoštvo srednjoškolaca koji se tijekom prosvjeda dogovaraju mobitelima i IPhonima koji ne koštaju 1 kunu. Nema s ugroženosti problema ni predsjednik, sam je priznao da ima 6 stanova, zbrinuo je on već nekoliko naraštaja iza sebe. Predsjednik je sazvao i vođe političkih stranaka jer je po njemu ugrožena politička stabilnost Hrvatske. Čime? S nekoliko tisuća prosvjednika, kojima se broj stalno smanjuje? To su priče za malu djecu, svojim izjavama i djelovanjem Josipović radi nered na hrvatskoj političkoj sceni. On podupire prosvjednike, osudio je, istina, vandalizam u prva dva prosvjeda, ali ga ne smeta što se, primjerice, uznemiruju obitelji političara. Njemu izgleda da je prirodno kako je bilo u vrijeme kad se Hrvatska crvenjela u Jugoslaviji. Oca u zatvor («Ne trebaju se suci držati zakona kao pijani plota», kako je govorio "veliki vođa Tito"), a obitelj na ulicu, ako netko radi otpustiti ga, a djecu spriječiti da dođu na fakultete. Predsjednik jednostavno, kao odani vojnik SDP-a odrađuje svoj posao.
Baš kao što to čine i najveći hrvatski mediji. Josipović je stalan gost tih medija, prvenstveno HTV-a, ali nikako da ga Šprajc upita, primjerice, da li je od Tadića tražio da Srbija prizna postojanje koncentracijskih logora na njenom teritoriju ili da li je pitao Tadića kad će Srbija napustiti hrvatski teritorij koji još uvijek drži pod okupacijom. Ili, kad će vratiti cjelokupnu dokumentaciju vukovarske bolnice i sve ostalo što su ukrali iz Hrvatske. Ili, kad će prestati optuživati Miloševićev režim za progon hrvatskih branitelja kojeg vrši njegov, Tadićev režim. Umjesto toga ti mediji prikazuju Josipovića kao borca za interese «malih ljudi», i objavljuju ankete u koje nitko bolje upućen ne vjeruje, ali koje postižu svoj učinak, a to je podizanje napetosti u državi. I to ne na početku ili u sredini mandata neke vlade, već nekoliko mjeseci prije isteka njenog roka trajanja.
D. J. L.



Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
