Inflacija isprika, a nigdje priznanja

Predsjednik Srbije ponovno je u Hrvatskoj, i ponovno su dvojici predsjednika, Josipoviću i Tadiću, puna usta pomirenja, normalizacije odnosa i suradnje. Kao da rata nije bilo, kao da je to nešto što se može i mora prebrisati u ime njihovih velikih riječi i mutnih ciljeva. I to se zbiva u dane kad se sjećamo kalvarije Vukovara, Škabrnje i ostalih stratišta diljem Domovine, i kad nam još teže bude kad se suočimo s činjenicom da za mnoge rat još nije završen. Kako za neku majku, oca, brata, sestru, djecu, unučad, prijatelje (a i za većinu nas ostalih Hrvata) rat može biti završen kad ne znaju gdje su pokopani njihovi (i naši) dragi? Za njihove bližnje to je svakodnevna, već 19 godina duga mora, kojoj se, nažalost, ne nazire završetak. Na bilo način pokušati pomoći otkrivanju istine o tome gdje su srpski agresori pokopali 1024 Hrvata koje su ubili budući da je njihovo, i ne samo njihovo, smaknuće bilo dio plana, dakle velikosrpske strategije, dobronamjerna je inicijativa. No, kao i kod mnogih drugih primjera, i ovdje su stvari u temelju pogrješno postavljene, tako da sve dobronamjerne akcije, protesti, apeli i sl. nemaju realne šanse uspjeti.

Zašto? Zbog toga što se Srbija svjesno i proračunato manipulira patnjama ljudi, prvenstveno desetaka tisuća Hrvata koji bi željeli konačno saznati gdje su njihovi najmiliji, dostojno ih pokopati i zapaliti im svijeću. Srbija s time trguje, kao što trguje i s ukradenim i odnesenim umjetninama, arhivama, itd. Republika Srbija time radi za svoje interese, odnosno provodi svoju državnu politiku. To, naravno, ne amnestira krivicu i nemoralnost ovakvoga trgovanja niti za najmanji djelić, ali bi mnogi nezainteresirani promatrači sa strane to mogli prihvatiti, govoreći da je priroda politike takva - raditi za sebe, u okviru svojih političkih ciljeva.

Za svaku su trgovinu, međutim, potrebne dvije strane. Ona druga je, nažalost hrvatska vlast, Pantovčak i Banski dvori. Hrvatska je vlast dozvolila da dođe do takve situacije svojom upornom politikom zanemarivanja interesa i ponižavanja Hrvatske i Hrvata. Zar ne bi minimum minimuma civiliziranosti, pristojnosti i humanosti bio da srpski dužnosnici bezuvjetno kažu gdje su nestali Hrvati ubijeni i pokopani? Zar ne bi minimum minimuma poštenja uključivao da se vrati sve hrvatsko vlasništvo koje je ukradeno i odneseno ih Hrvatske? Odgovore na oba pitanja zna svaka dobronamjerna osoba: 'Bi'. Znaju to, naravno i ljudi u hrvatskoj vlasti, samo što svojim postupcima stalno rade protivno temeljnim vrlinama koje bi trebale krasiti sve ljude, a to su poštivanje ljudi, kako živih tako i mrtvih, kao i poštenje prema materijalnim dobrima.

Da hrvatske vlasti, u prvom redu predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, poštuju hrvatskog čovjeka, da stvarno mare za njegovo dostojanstvo i elementarna civilizacijska načela, onda bi informacije o nestalima i povrat ukradenog biti preduvjet bilo kakve normalizacije odnosa s današnjom Srbijom, a ne cilj, kako to govori Josipović – "ako se ispune ciljevi hrvatske tužbe za genocide, onda se tužba može i povući". Ovo bi trebalo biti potpuno jasno. Prije nego se ispuni taj preduvjet, ne bi smjelo biti nikakvog razgovora ni o čemu, pa tako ni o onome što je već nažalost učinjeno, kao što je, primjerice, ukidanje viza za građane Srbije.

Drugi bi preduvjet trebao biti eksplicitno priznanje od strane Srbije da je Srbija (tj. tada Jugoslavija) izvršila ratni zločin agresije na Hrvatsku. To je ono što Hrvati žele i trebaju, isprike su, koliko god to nekome zvučalo čudno, manje važne. Priznanje krivice je priznanje onog što se stvarno dogodilo, dakle priznanje istine, to je suočavanje krivca s njegovim nedjelom, i to je ono što kod grješnika može dovesti do katarze i kajanja. Prvo treba priznati grijeh, jedino priznanje krivice može biti temelj za mogući početak izgradnje nečeg što se može nazvati normalnim odnosom država koje graniče na čvrstim temeljima. Priznanje je stvar razuma, ne osjećaja, priznanje je trajno i neporecivo. Jedino što bi moglo u današnjem svijetu zamijeniti priznanje krivnje za agresiju na Hrvatsku bila bi odgovarajuća odluka Suda u Haagu u slučaju hrvatske tužbe protiv Srbije (tada Jugoslavije).

Upravo je zbog toga stalno Josipovićevo nabacivanje ideje o uzajamnom odbacivanju tužbi Hrvatske i Srbije nakaradno i štetno za Hrvatsku. Jednako kao i njegove tvrdnje da je cilj tužbe bio informacije o nestalima i povrat ukradenoga. To dvoje bi trebalo biti riješeno ako ne onako kako smo gore napisali, dakle jednostranim postupcima Srbije, onda kao posljedica dobivene tužbe za genocid. Josipović to naravno ne spominje, to se ne uklapa u prekrajanje povijesti na što se svodi njegovo danas političko, a prije stručno djelovanje.

Što se tiče izražavanja žaljenja i isprika, to je stvar, ili bi barem trebala biti osjećaja. A osjećaji mogu biti i lažni, svjesno ili nesvjesno. Ne želimo reći da žaljenje i isprike ne znače ništa, pogotovo onima kojima su izravno upućene. No, takve su stvari podložne različitim shvaćanjima, tumačenjima, one su važne, odnosno mogu biti važne na razini pojedinca, a ne na razini naroda ili države. Osim toga, s vremenom se i pojam isprike promijenio. Sjećamo se, primjerice, isprike njemačkog kancelara Willyja Brandta žrtvama koncentracijskih logora. Te su isprike uslijedile u situaciji kada nitko nije dvojio da su zločini rezultat tadašnje njemačke politike, koji su bili jasno osuđeni na suđenju u Nürnbergu. Dakle, priznanje pa isprika, a ne isprika bez priznavanja krivice. Zato je ta isprika i djelovala iskreno, kao što i vjerujemo da je bila.

Danas su, međutim, druga vremena, i isprike su postale sastavnim dijelom svakodnevnog politički korektnog ponašanja, nešto kao poštapalice. Ispričaš se, zvuči lijepo, ništa se isprikom ne promijeni i idemo dalje. Pa se tako, primjerice, sada već i nogometaš koji promaši jedanaesterac javno ispričava navijačima!

Ključno je upravo to. Isprikom se, koliko god ju oštećeni mogu rado čuti, ništa stvarno i korijenski ne mijenja. Promjenu donosi priznanje. Da je Srbiji stvarno do dobrosusjedskih odnosa s Hrvatskom, priznala bi krivicu srpske (jugoslavenske) politike zbog agresije na Hrvatsku iz devedesetih godina prošlog stoljeća. A da je hrvatskom predsjedniku stvarno do dobrobiti i dostojanstva Hrvata, takvo bi priznanje zahtijevao.

D. J. L.