Engleski "fair play" iliti engleska posla

Čitajući raznorazne napise prvenstveno britanskog tiska, o predstojećoj kvalifikacijskoj utakmici za svjetsko nogometno prvenstvo u Londonu između Engleske i Hrvatske, ne možemo se oteti utisku da se za Engleze ne radi tek o jednoj utakmici. Istina, radi se o utakmici kojom bi Engleska, u slučaju pobjede, mogla i matematički osigurati prvo mjesto u skupini i odlazak na Svjetsko prvenstvo u svoju bivšu koloniju Južnu Afriku, čiji građani, odnosno crna većina stanovništva i danas osjećaju na svojoj koži britansko shvaćanje rasne jednakosti, tolerantnosti i, kako to oni vole reći, «fair playa». Shvaćamo i da su engleski nogometaši željni revanša, budući da smo ih mi Hrvati pred dvije godine, u za nas nevažnoj utakmici, pobijedili u Londonu i spriječili njihov nastup na Europskom prvenstvu koje je lani održano u Austriji i Švicarskoj. No, kako shvatiti bezumne napade, lažne optužbe i vrijeđanje Hrvata i Hrvatske u britanskom tisku?

Tako možemo pročitati da je kapetan hrvatske reprezentacije Darijo Srna izjavio da će udarati engleske igrače, pa makar dobio 5 utakmica zabrane igranja, pa se može pročitati da će «krvoločni Srna brutalno startati na engleske igrače». Srna je prije utakmice s Bjelorusijom izjavio, na upit novinara kako će igrati budući da bi eventualni žuti karton spriječio njegov nastup u Londonu, kao bi riskirao žuti karton ako bi time spriječio nešto loše za Hrvatsku, pa makar dobio i 5 utakmica zabrane igranja. Dakle, nije ni spomenuo utakmicu s Englezima, što britanske novinare ne sprječava u laganju. Darijo Srna, kapetan hrvatske nogometne reprezentacije i kapetan pobjednika kupa UEFA ukrajinskog Šahtara, nikada u karijeri nije ozlijedio protivničkog igrača. Za razliku od vrlih Engleza, od kojih je jedan (Martin Taylor) brutalnim startom slomio nogu Eduardu, zbog čega je ovaj izbivao gotovo godinu i pol s nogometnih terena (kažnjen je s tri utakmice neigranja), a drugi, Lee Bowyer, čovjek s povijesti nasilničkog i rasističkog ponašanja, udaljio najboljeg hrvatskog nogometaša na 2-3 mjeseca s terena, baš uoči dvoboja Engleska-Hrvatska. Englezi bi rekli: «How very convenient!»(Kako prikladno!)

Druga meta napada britanskih medija je Eduardo, kojeg je UEFA kaznila s dvije utakmice neigranja zbog navodnog simuliranja prekršaja za jedanaesterac u utakmici Lige prvaka. Napali su ga naravno i engleski igrači, posebice Wayne Rooney, momak koji iza sebe ima mnoštvo isključenja, brutalnih startova i simuliranja, od kojih je posljednje na utakmici sa Slovenijom, daleko očitije od navodnog Eduardovog simuliranja. Njemu se doduše može oprostiti, jer po vlastitom priznanju čita samo stripove, jer mu čitanje ne ide najbolje, pa niti ne može pročitati što je izjavio. Napao ga je i trener Manchester Uniteda, Škot, a veći Englez od Engleza, Sir Alex Fergusson (nosi titulu koju je, primjerice, poznati glumac Sean Connery, odbio primiti). No, od njega ništa novo. To je onaj gospodin koji je, komentirajući jednu od utakmica Hrvatske na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996., nazvao Hrvate jednim od najprljavijih malih naroda.

Treća stvar je optužba da smo mi Hrvati rasisti, što se temelji na hukanju jednom crnoputom engleskom reprezentativcu u Zagrebu lani. Naravno da engleski novinari ne pišu da je rasizam britanski izum, jer se, da spomenemo samo jedan primjer, zatvaranje žena i djece Bura u koncentracijske logore, prve u povijesti čovječanstva, gdje ih je umrlo preko 20 tisuća ne može nego nazvati rasizmom i fašizmom. Ne zaboravimo da je Britanija stoljećima bila kolonizator tj. izrabljivač velikog dijela svijeta – ne čudi nas da se radi o danas najsiromašnijim dijelovima svijeta, Indiji i dijelovima Afrike. Gospodo, od hukanja, koje je znak lošeg odgoja i primitivnog ponašanja, se ne umire, ali od stoljetnog izrabljivanja, pljački i ubijanja ljudi i cijelih naroda se umire, nažalost još i danas. A to je nasljeđe vaše, britanske uljudbe.

Da zaključimo, odnos Engleske prema Hrvatima određen je, kao i prema svima kod Engleza, (i ne samo kod njih) isključivo njihovim nacionalnim interesima. Takav odnos počeo je uspostavljanjem versajske Jugoslavije, još krvavije izražen sramotnom zločinačkom ulogom Britanaca na Bleiburgu 1945., a nastavio se nedvosmislenom podrškom agresoru na Hrvate i Hrvatsku u Domovinskom ratu. Kao što vidimo, takav odnos traje još i danas, čak je i jedna nogometna utakmica, ne previše važna za Englesku, dovoljan povod da se beskrupuloznim lažima napadnu Hrvati i Hrvatska.

Utakmica u srijedu završit će kako će završiti. Mi Hrvati zdušno ćemo biti uz naše nogometaše, koji i kad gube daju sve od sebe. I koji će igrati nogomet, najbolje što znaju, a ne će podanički podilaziti Englezima kao što su ti činili i čine hrvatski političari nakon Franje Tuđmana. Sjetimo se samo Tonina Picule koji se hvalio kako su u njegovom kabinetu samo dvije slike, Galilea i Tonyja Blaira, Ive Sanadera koji je govorio o «našim prijateljima Englezima», ili Ive Josipovića koji je utvrdio da je Engleska na našoj strani u svezi ulaska u EU, a svaku kritiku na račun engleske politike (ili politike EU) prema Hrvatskoj nazvao, kako je to već naučio na nekom kursu o političkoj podobnosti, «zazivanjem teorije zavjere».

Mi bismo samo dodali da nam uz takve prijatelje, one s otoka, i one domaće - neprijatelji uistinu nisu potrebni.

D.J.L.

{mxc}