Brojke sve govore, i ne ćemo se puno zadržavati na njima. Reći ćemo samo da je po do sada objavljenim izvješćima o istraživanjima, od kojih je ogromna većina obavljena u Republici Sloveniji, brojka smaknutih ljudi od strane Titovih partizana nakon završetka Drugog svjetskog rata šesteroznamenkasta, i to obilno. A istražitelji u Sloveniji još nisu stigli istražiti niti polovicu poznatih stratišta (gdje su tek ona još neotkrivena), dok istražitelji u Hrvatskoj još zapravo nisu ni započeli posao - barem po službenim podatcima. Brojke dakle, nažalost, ni u kojem slučaju nisu konačne. A sve se to zbilo u 15-20 dana nakon završetka svakih borbi u Drugom svjetskom ratu. Koliko znamo, nikada i nigdje na svijetu nije izvršena tako brojna egzekucija ljudi u tako kratkom vremenu. Ovo stratište, za koje smo posljednje čuli, međutim, otkriva još neke stvari koje ovu tragediju čine još i težom. A to je spoznaja da nam se čini da se vlasti u Republici Hrvatskoj ne žele baviti tim i takvim zločinima.

Možda se nekome ova ocjena učini preoštrom, ali, pogledajmo činjenice. Iz medija saznajemo da je «jedna od navodno 26 masovnih grobnica u tome kraju otkrivena sasvim slučajno, kada je poljoprivrednik Ivan Filipčić 2006. zaorao njivu i pronašao ljudske kosti povezane žicom.» (Jutarnji list od 4. travnja 2009.). Dakle, prošle su tri godine od otkrića tog masovnog stratišta tijekom kojih vlasti nisu učinile apsolutno ništa! Što onda zaključiti? Možda je razlog u tome što u ovom slučaju postoje još uvijek živi svjedoci događaja, od kojih je jedan promatrao smaknuća, a još nekolicina su sudjelovali u prekrivanju leševa i sanaciji terena? Da li se čeka da i ti ljudi umru? Pa da se onda može Državno odvjetništvo žaliti kako je teško istraživati nešto kad nema živih svjedoka, kao što je to nedavno u emisiji Otvoreno učinio zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan.

U svako slučaju porazno je da se otkriju ljudske kosti vezane žicom, a da Državno odvjetništvo pune tri godine ne čini apsolutno ništa. Nije li dužnost Državnog odvjetništva da u slučaju pronađenih kostiju, još k tome povezanih žicom, izađe na lice mjesta i obavi uviđaj? Naravno da jest. Prema tome posve je jasno da Državno odvjetništvo jako dobro zna o čijim se kostima radi, i da baš stoga ništa ne čini. Očita je i politička volja da se ništa ne čini. Jer, koja bi vlast u bilo kojoj državi svijeta trpjela da njeno Državno odvjetništvo tako sustavno ne obavlja svoj posao, ako to nije i njena želja? Nije to samo porazno, to je i sramotno i zločinački.

D. J. L.

{mxc}