Govor mržnje Miljenka Jergovića

U svojoj kolumni u Jutarnjem listu Miljenko Jergović prošloga tjedna pozabavio se športom, što čini prilično često. Ovaj mu je put kao povod poslužio Joško Vlašić, otac najbolje hrvatske atletičarke Blanke Vlašić, koji ne želi više komunicirati s Jutarnjim listom zbog tekstova o njegovoj kćerki u tom listu. To je međutim tek povod za govor mržnje Miljenka Jergovića, ovaj put prema hrvatskim športašima koji su u svojim športovima dosegli sam svjetski vrh, ili su u samom vrhu. A taj govor mržnje slijedi iz mržnje Miljenka Jergovića prema Hrvatskoj, njegov primitivizam tek je sredstvo odabira rječnika. Zanima nas samo koliko će udruga civilnog društva reagirati na ovakav govor mržnje, jer se ipak rijetko u Hrvatskoj dogodilo da netko, primjerice, hrvatske rukometne i nogometne reprezentativce nazove "tupavom majmunčadi".

Miljenko Jergović i u ovom svom komentaru pokazuje svoje pravo lice. Vrijeđanje športaša poput Janice Kostelić ("prostodušna snaša"), te hrvatske nogometne i rukometne reprezentacije ("tupava vatrena i paklena majmunčad") samo su vrh brijega, odnosno vrh mržnje koju je Jergović uspio strpati u ovaj kratki članak. Janica Kostelić osvojila je, između ostalog pet zlatnih olimpijskih medalja, i mnogi ju, ne samo u Hrvatskoj, smatraju najboljom skijašicom svih vremena. Nogometna reprezentacija Hrvatske, vatreni, osvojili su treće mjesto na svijetu, dva puta bili su u četvrtfinalu europskog prvenstva, peti su na svjetskoj ranglisti, dakle, pripadaju u sam svjetski vrh. Rukometaši su osvojili, između ostalog, dva zlata na Olimpijskim igrama, bili su prvaci svijeta, i sada su u samom svjetskom vrhu. I dok bi se zavist jednog mediokriteta prema ljudima koji su uspjeli u onome čime se bave mogli shvatiti i objasniti sitnom dušom autorovom, njegova se mržnja prema njima može objasniti samo time da se radi o zlom čovjeku.

Jergović ne gleda Janicu Kostelić kroz lakoću njenog pobjeđivanja, stečenu mukotrpnim radom tijekom više od deset godina, njemu smeta slika Janice s Olimpijade u Lake Placidu, zamotane u hrvatsku zastavu, s "kockastim" kombinezonom i hrvatskim grbom na kacigi. Smeta ga i njen otac, Ante Kostelić, koji je uvijek isticao njihovo hrvatstvo, i, njegov odgovor na pitanje, prije te Olimpijade, je li se boji suparnica. Rekao je: "Mi smo Hrvati, klečimo jedino pred Bogom".

Pisac ovih redaka zapamtio je Miljenka Jergovića 1998. godine, kada je tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu, na kojem je Hrvatska senzacionalno, na krilima sjajnih igrača, trenera i nacionalnog naboja, osvojila treće mjesto, izjavio da navija za sve reprezentacije, osim za onu čiji igrači tijekom sviranja himne ruku drže na srcu. Ne smeta Jergovića treće mjesto koliko ta činjenica. I sigurno ga je smetao, primjerice, Petar Krpan, jedan od igrača iz te momčadi, za kojeg je legendarni kapetan Hrvatske Zvonimir Boban rekao: "On je moj idol. Dok smo mi ostali igrali nogomet i radili na našim karijerama, Petar je mjesecima u rovu branio Osijek:" I valjda ga smeta kad desetci tisuća Hrvata na stadionima širom svijeta stave ruku na srce i otpjevaju Lijepu našu. Smeta ga vjerojatno što za tu hrvatsku reprezentaciju igra mnogo momaka iz Bosne iz Hercegovine, Njemačke, Australije, koji svojom borbenosti i igrom pokazuju koliko vole zemlju čijeg su naroda pripadnici.

Rukometaši nisu na Olimpijadi osvojili medalju. Nisu na svakom natjecanju pobijedili. Ali, to je reprezentacija koju Hrvati, s iznimkom Jergovića i njegovih istomišljenika, jednostavno vole. I to na način da na posve nevažnu utakmicu kvalifikacija za europsko prvenstvo u Zadru protiv Alžira dođe 8 tisuća ljudi, i navijanje počne prije utakmice, a završi sat nakon nje. Jergovića smeta, primjerice najbolji rukometaš svijeta, po mnogima svih vremena, Ivano Balić, koji je rekao: "U Portlandu igram za novce, za Hrvatsku igram za gušt". Njega smeta i čovjek koji je stvorio tu sjajnu momčad, naslijedivši dobar dio igrača koji su bili 16. u Europi, i koji su bili od mnogih proglašeni bezperspektivnim naraštajem, Lino Červar, Istranin koji nikada nije skrivao svoje hrvatstvo. Prepoznao je u njima Červar kvalitetu, pa je tako na ispraćaju na Svjetsko prvenstvo u Portugalu u zračnoj luci, malobrojnim novinarima (nitko osim njega i igrača nije vjerovao u njih) rekao: "Idemo u Portugal pokazati svijetu kako Hrvati igraju rukomet". A ne može mu Jergović oprostiti ni početak govora na dočeku na Jelačićevom trgu nakon osvojenog zlata u Portugalu: "Hrvatice i Hrvati, jesmo ih sredili!".

Jergović osim toga često piše, kako je to naučio u komunizmu, u prvom licu množine. Tako i kaže: "...što se publika njezinim pobjedama ne raduje koliko se radovala nekim ranijim, manje važnim hrvatskim šampionima, koji su nastupali u manje raširenim i planetarno inferiornim sportovima. Ima Vlašić pravo kada osjeća da se njezinom porazu ponetko i razveseli. Ženska pamet zna uvrijediti. Draže su nam prostodušne snaše i tupava vatrena i paklena majmunčad, jer se oni uklapaju u našu sliku nacionalnih prvaka." Time Jergović pokušava ljudima imputirati svoja nakaradna stajališta. I pokazuje kakvo je njegovo mišljenje o "nama", dakle Hrvatima. A što se radovanja Blankinim uspjesima tiče, treba se prisjetiti dočeka u njenom i našem Splitu nakon Svjetskog prvenstva u Osaki i nakon Olimpijade. I slike pustih ulica tijekom njenih nastupa. Jergović bi rekao da su Hrvati pred televizijom jedva čekali da Blanka izgubi. Ne, Jergovići, Hrvati su pred televizorima molili da pobijedi, i Hrvati je jednako vole kao i da je pobijedila. Najčešća rečenica koju sam od Hrvata čuo bila je: Žao mi je što nije pobijedila onoliko koliko je to Blanki žao!" Problem je u tome što naši i Jergovićevi Hrvati nisu iste osobe

Nadalje, Jergović vrijeđa i brojne hrvatske sportaše: "Malo je onih čiji je poraz čudo. Osim toga, Blanki Vlašić teže je nego brojnim našim sportašima, jer ona ne skače prazne glave. Ili stručno rečeno: nije glupa." Ponovno vrijeđanje i govor mržnje jednog problematičnog čovjeka, koji se toliko bori za multikulturalnost da je tijekom rata dezertirao iz tada multikulturalnog Sarajeva koje se borilo za goli život. Dobro je netko rekao za Jergovića: Od silne ljubavi za čovjeka mrzi narod kojem nominalno pripada.

Brojne činjenične netočnosti i gluposti koje je napisao Jergović, primjerice, da su skijanje, nogomet (!) i rukomet "manje rašireni i planetarno inferorni sportovi" ne ćemo komentirati. One su posljedice Jergovićevog elementarnog nepoznavanja tematike o kojoj piše. 

Nedavno je u Jutarnjem listu izašao njegov komentar pod naslovom:  Svatko ima svoj kukasti križ. U njemu pokušava minorizirati svoje koketiranje s nacizmom još iz njegovih sarajevskih dana. I to na način da govori da smo svi jednaki, da svatko ima svoj kukasti križ  Ne Jergoviću, nemamo svi kukasti križ, ali mnogi od nas imaju svoje križiće koje, primjerice, poljube prije borbe, kao brončana Martina Zubčić, ili ih nose u čarapi kao Filip Ude.  I imamo još nešto što vas Jergovići izjeda, i što će vas dovijeka izjedati, a što je tako prekrasno rekla dvostruka zlatna paraolimpijka Antonija Balek na svečanom dočeku paraolimpijaca u zračnoj luci Pleso: "Sjajne su zlatne medalje, ali najljepše je opet doći na Sveto tlo hrvatsko!"

D.J.L.

Joško Vlašić bio je državni prvak u najtežoj atletskoj disciplini, na koju se odvaže samo asketi i fanatici, ali i oni koji su spremni prezreti sportsku slavu. Šampioni u desetoboju nikada neće biti slavljeni kao oni koji u jednoj disciplini obaraju rekorde. Publika bolje razumije jednostrane, pa radije slavi njihove rekorde, nego deset prosječnih atletskih rezultata koji tvore rekord jednog desetobojca. Ne da se čovjeku razmišljati kako je to istovremeno biti dobar u bacanju kugle i skakanju u vis. Za bavljenje desetobojem potrebna je velika mentalna i emocionalna samokontrola, ali po desetoboju su se uvijek razlikovale ozbiljne atletske nacije od kampanjskih ekipa. Nije onda čudno ni to što je Joško Vlašić posljednji pravi hrvatski desetobojac. Njegov jugoslavenski rekord iz Izmira 1983. u novonastaloj regiji nije oboren, niti će to dugo biti.

Neobično  je da jedan desetobojac, pa još i inteligentan čovjek, koji svoj bijes izvanredno dobro zna istresti na papir, izgubi živce i sukobi se s Hrvojem Sliškovićem, jednim od obrazovanih i upućenih hrvatskih sportskih novinara. U biti, on je od rijetkih koji danas uopće znaju koliko je velika faca Joško Vlašić. Nepametno je napasti novinara s mišlju na novine u kojima radi, kao što je nečasno kada se novinar skriva iza imena novina. Slišković je, naime, autorsko ime i bez Jutarnjega, pa je ovim novinama na čast što ga ima.

Blanka Vlašić među najvećim je atletičarkama današnjice. Žena koja ju je pobijedila u Pekingu je, po općem mišljenju, napravila čudo. I ona druga koja ju je ostavila bez kile zlata, također je napravila čudo. Malo je onih čiji je poraz čudo. Osim toga, Blanki Vlašić teže je nego brojnim našim sportašima, jer ona ne skače prazne glave. Ili stručno rečeno: nije glupa. To je razlog što se publika njezinim pobjedama ne raduje koliko se radovala nekim ranijim, manje važnim hrvatskim šampionima, koji su nastupali u manje raširenim i planetarno inferiornim sportovima. Ima Vlašić pravo kada osjeća da se njezinom porazu ponetko i razveseli. Ženska pamet zna uvrijediti. Draže su nam prostudušne snaše i tupava vatrena i paklena majmunčad, jer se oni uklapaju u našu sliku nacionalnih prvaka.

Blanka Vlašić još je po nečemu posebna. Zbog nje se neće graditi ni Innsbruck na Sljemenu, ni Koloseum na Laništu, niti će ona na bilo koji način parazitirati na vlastitoj slavi. Ona je po svemu izdvojen slučaj. Joška Vlašića to ne bi trebalo frustrirati, nego bi morao biti ponosan što ni on ni njegova kći svoju veličinu ne duguju ovome društvu, pa ju ne mogu ni osporiti novine, televizija ili slučajni prolaznici na cesti, kojima je Blankino srebro neuspjeh. Oni oboje u sportskome su smislu pošteni, baš kao da su paraolimpijci.

{mxc}