Sjajni hrvatski športaši i „tajne“ njihovih uspjeha

Završene su Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Hrvati su postigli sjajne rezultate, osvojen je rekordan broj medalja, njih 10. Od toga 5 zlatnih, 3 srebrne i 2 brončane (Nadamo se da to nije konačno stanje i da će Svjetska veslačka federacija ispraviti nepravdu i dodijeliti Damiru Martinu zlatnu medalju, tako da će ovih 5-3-2 prijeći u 6-2-2.).

Briljantni športski dometi Hrvata u Riju

Hrvatska je prema službenom olimpijskom brojanju medalja 17. država svijeta, što je do sada nezabilježen uspjeh u našoj povijesti. Iza nas su, primjerice, Kanada, Poljska, Švedska, Danska, Turska, itd. No, kada se uzme u obzir i broj stanovnika, sjajna hrvatska dostignuća još su izraženija. Tako u prvoj tablici donosimo ukupan broj medalja po glavi stanovnika, a u drugoj broj zlatnih medalja po stanovniku. Ispred nas su samo Bahami s jednim osvojenim zlatom i sjajni sprinteri s Jamajke.

Nevjerojatno zvuči i poredak u „kraljici športova“, atletici, gdje tablica 10 najuspješnijih država izgleda ovako (Brojevi redom označavaju broj zlata, srebra, bronci i ukupan broj osvojenih medalja u atletici.). Od europskih država, jedino je Velika Britanija ispred nas, Njemačka je s nama poravnata, sve ostale države su iza nas. Čudesno.

Sjajnom nastupu u Riju doprinijeli su i športaši koji nisu osvojili odličja, budući da su se svi borili koliko su mogli, i bili na razini svojih najboljih dostignuća. Bilo je tu petih, sedmih mjesta, mnoštvo četvrtfinala i polufinala. Da spomenemo, primjerice, samo sjajnu hrvatsku preponašicu Andreu Ivančević koja je na 100 m prepone zauzela „samo“ 13. mjesto, a svaka je država mogla nastupiti s 3 preponašice. Nije li to sjajan doseg?

Financiranje vrhunskih športaša u „malim“ športovima

Hrvati su osvojili medalje u športovima (s izuzetkom možda vaterpola) koje često u Hrvatskoj nazivamo „malim“ športovima. Pod „malim“ mislimo na športove u kojima, barem u Hrvatskoj, „nema novaca“, odnosno u kojima športaši treniraju satima svaki dan, dakle, profesionalno, a egzistenciju im osiguravaju uglavnom obitelji.

Jedriličari tako, kako kažu, bace pluto u more koje glumi plutaču, Sandra Perković je već bila osvajačica zlatne medalje u Londonu, a nije imala mrežu za trening, streličari treniraju kod prijatelja, da ne nabrajamo dalje.

Postoje istina, stipendije Hrvatskog olimpijskog odbora, no, da bi ju netko dobio mora već biti vrhunski športaš, to se zove potencijalni olimpijski kandidat, i jasno je da je u taj oblik pomoći uključen malen broj športaša.

Nedostaje, dakle, sustavno tretiranje kako „malih športova“, tako i vrhunskih športaša. Prvo navedeno uključuje stvaranje uvjeta da se što veći broj mladih uključi u športska društva i klubove, te da u njima imaju primjerene uvjete za vježbanje. To je od ključne vrijednosti za Hrvatsku, ne samo radi športa i vrhunskih športskih dostignuća, već i radi zdravlja ljudi, posebice uzevši u obzir vrijeme u kojem živimo u kojem se sve manje krećemo. Za to je, međutim, potrebno dobre volje, vremena i novaca. Točnije, prvenstveno dobre volje, što se novca tiče, bilo bi ga da se preraspodijeli prema potrebama ljudi i interesima države, ali je to neka druga priča.

Drugi problem, onaj vrhunskih športaša, lakše je riješiti, onako kako taj problem rješavaju mnoge države, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Dovoljno je reći da primjerice jedna Slovačka ima više od deset puta vrhunskih športaša koji su zaposleni u vojsci ili policiji nego Hrvatska. A takvo zaposlenje donosi bez imalo značajnog troška za državu, sigurnost i mir športašima koji se onda mogu posve posvetiti napornom treningu bez kojeg nema rezultata.

Koja je tajna uspjeha hrvatskih športaša?

Postignuti rezultati posljedica su dvije stvari, nadarenosti i rada. Nadarenost je u športu, kao i u svemu, vrlo važna, ali do izražaja može doći isključivo ako je popraćena teškim i mukotrpnim radom.

Stoga nam blistavi uspjesi naših športaša govore da Hrvati žele i znaju teško vježbati, odnosno raditi, i da su sposobni nadmašiti mnoge koji imaju daleko bolje uvjete za rad. Isto tako, jasno je da u Hrvatskoj ima sjajnih športskih učitelja, trenera, koji isti tako rade, ne samo vodeći treninge već i stalnim učenjem i napredovanjem.

Nameće se logično pitanje: „Zbog čega Hrvatska nije tako uspješna u svemu, kad ima ljude koji znaju i žele teško raditi? Što to športaši i športovi imaju?“

Zapravo, rekli smo što imaju, nadarenost, ljubav za šport, znanje i spremnost za rad. Presudno je u stvari ono što nemaju, a to je uplitanje „menadžera“ i političara u njihov posao. U „malim“ športovima u Hrvatskoj nema novaca, pa u njima nema ni onih koji bi na ovaj ili onaj način s njima se okoristili. Nema ni medijske „slave“, osim u vrijeme velikih svjetskih natjecanja, pa se tu ne guraju kojekakvi lokalni moćnici sa svojim interesima i „interesima“.

Jednostavno, hrvatske „elite“ i politika se u te športove ne miješaju, tako da, kad već ne pomažu športašima koliko bi mogli i trebali, barem im ne odmažu! I to je vjerojatno dobrim dijelom tajna uspjeha hrvatskih sportaša na Olimpijadi u Brazilu 2016. godine.

D. Lovrić