Izbor: Vladajući ili Domoljubna koalicija

Predizborna kampanja koja danas završava jedna je od najkraćih otkako Hrvatska postoji. Usprkos tome ostat će zapamćena po barem dvije značajke.

Milanovićev govor mržnje ne smeta onima koji su od osuđivanja govora mržnje stvorili sebi egzistenciju

Prva od njih je činjenica da u svim do sada održanim predizbornim kampanjama u Hrvatskoj zajedno, uključujući sve državne, lokalne i europske izbore, nije bilo izrečeno MržnjaUdruge civilnog društva, one koje su inače stalni gosti u najvećim hrvatskim medijima, uopće nisu, niti jedna, niti jednom, reagirale na Milanovićeve istupe. Ti istupi se ne mogu drugačije nazvati nego inače omiljenom kovanicom tih udruga, koju redovito pripisuju svima s kojima se ne slažu, a to je govor mržnje.toliko primitivnih, vulgarnih i uvredljivih kvalifikacija i optužbi koliko se ovih dana moglo čiti i koliko se čulo od samo jednog čovjeka, trenutnog predsjednika Vlade RH i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića.

To, međutim, dugoročno i nije samo po sebi problem jer će nestati s njegovim političkim odlaskom. Radi se, naime, o čovjeku koji po svemu sudeći broji posljednje dane na vlasti, a koji se „bisernim“ izjavama isticao i tijekom protekle četiri za Hrvatsku katastrofalne godine. Pravi je problem u tome što na Milanovićeve verbalne izljeve gotovo nitko nije reagirao. Mislimo pri tome prvenstveno na medije i na ono što se naziva „civilno društvo“.

Udruge civilnog društva, one koje su inače stalni gosti u najvećim hrvatskim medijima, uopće nisu, niti jedna, niti jednom, reagirale na Milanovićeve istupe. Ti istupi se ne mogu drugačije nazvati nego inače omiljenom kovanicom tih udruga, koju redovito pripisuju svima s kojima se ne slažu, a to je govor mržnje.

Medijsko jednoumlje kakvog nije bilo od komunizma

Došli smo tako i do druge još u Hrvatskoj nedoživljene značajke predizborne kampanje. Radi se o čeličnoj sprezi SDP-a i koalicije koju predvodi, kako sa spomenutim „nezavisnim“ udrugama civilnog društva, tako i s najtiražnijim hrvatskim medijima na čelu s Radmanovim HTV-om. Ne radi se zapravo o sprezi, već je Milanovićev SDP u potpunosti upregnuo navedene u svoju kampanju. Radman je zaista uspio u svom obećanju, i pretvorio je Hrvatsku televiziju u Televiziju Zagreb iz komunističkih vremena.

No, u komunizmu nije ni smjelo postojati ništa osim Titove i Radmanove Partije, ali se iz medija ipak moglo svašta doznati, budući da su se ljudi izvještili u čitanju između redaka i gledanja dvadesetpetih sličica. Primjerice, kad je neki dan preminuli hrvatski književnik Pajo Kanižaj u sedamdesetima za običnu humoresku bio osuđen na 4 mjeseca zatvora, svi dobronamjerni su znali da se radi o paranoičnoj demonstraciji moći brutalnog i neljudskog Titovog komunističkog režima.

Danas je međutim nakaradna promidžba samo jedne političke opcije zamotana u novostvorenu političku korektnost, u izjave uvijek istih „nezavisnih“ političkih „analitičara“ i komentatora, proglase „nezavisnih“ udruga civilnog društva, itd. Stoga donekle razumijemo predstavnike ostalih političkih opcija koji u ono malo medijskog SaborMože zvučati neozbiljno ili podcjenjivački, ali stvarna „vlast“ Hrvatskog Sabora završava onim trenutkom kad zastupnici glasovanjem potvrde Vladu RH. Preostale nepune četiri godine zastupnici će donositi zakone, nakon više ili manje jadne i površne rasprave, ali, naravno, one i onakve zakone kakve želi stranka (koalicija) kojima je taj Sabor izglasao izvršnu vlast. Hrvatski je Sabor, nažalost, postao glasački stroj kojim vladajući donose zakone, i ništa više od toga.prostora kojeg dobiju niti jednom riječju ne upozoravaju, primjerice, na boljševičko ponašanje HTV-a, jer znaju da time sada, dok su u oporbi, mogu samo izgubiti.

Stvarna vlast Sabora u Hrvatskoj prestaje potvrđivanjem izbornih rezultata

U nedjelju se dakle bira najviša zakonodavna vlast u Hrvatskoj. Kako to 'gordo zvuči'! Biraju se zastupnici Sabora RH, pa može izgledati kako bi trebalo temeljito proučiti izborne liste i odlučiti kojoj dati svoj glas, i k tome kome dati preferencijalni glas. No, to je tako samo u teoriji, a nikako u Hrvatskoj sudeći po dosadašnjoj praksi.

Naime, može zvučati neozbiljno ili podcjenjivački, ali stvarna „vlast“ Hrvatskog Sabora završava onim trenutkom kad zastupnici glasovanjem potvrde Vladu RH. Preostale nepune četiri godine zastupnici će donositi zakone, nakon više ili manje jadne i površne rasprave, ali, naravno, one i onakve zakone kakve želi stranka (koalicija) kojima je taj Sabor izglasao izvršnu vlast. Hrvatski je Sabor, nažalost, postao glasački stroj kojim vladajući donose zakone, i ništa više od toga.

Iznimku tog pravila u Hrvatskoj još nismo vidjeli, a tako će ostati možda sve dok se ne pojavi jaka treća stran(k)a u Hrvatskoj. Sve što danas postoji na političkoj pozornici u Hrvatskoj uz HDZ i SDP gotovo da i ne postoji.

Dvostranačje će postojati dok se ne pojavi treća strana

Na strani koju se često naziva lijevom na državnoj razini postoji nekoliko stranaka koje su nastale odlaskom/izbacivanjem njihovih čelnika iz SDP-a.

Na „desnoj“ strani na državnoj razini postoji mnoštvo stranaka, bolje reći strančica, za koje je očito da već desetljećima nisu učinile ništa da stvore jaku „treću“ stranu. Dok god čelnici tih stranaka čuvaju svoje leno, pa se te stranke pojavljuju na izborima uvijek u drugačijim ad hoc koalicijama, stvorenima netom prije izbora, od neke StrančiceNa „desnoj“ strani na državnoj razini postoji mnoštvo stranaka, bolje reći strančica, za koje je očito da već desetljećima nisu učinile ništa da stvore jaku „treću“ stranu. Dok god čelnici tih stranaka čuvaju svoje leno, pa se te stranke pojavljuju na izborima uvijek u drugačijim ad hoc koalicijama, stvorenima netom prije izbora, od neke imalo ozbiljne alternativne nacionalne stranke ne će biti ništa.imalo ozbiljne alternativne nacionalne stranke ne će biti ništa. Jedino čemu se mogu nadati te stranke, zapravo njihovi čelnici, a čemu se neki zasigurno i nadaju, jest da bi eventualno baš oni mogli okruniti svoju političku karijeru uhljebljenjem u Hrvatskom saboru.

Ukratko, što naglašavamo sad već kod svakih izbora, jedina koalicija koja ima šanse napredovati će biti ona koja nastaje gašenjem svojih članica sastavnica. Bojimo se da taštine to ne će dozvoliti ni u budućnosti.

Izbor za koga glasovati u nedjelju zapravo je vrlo jednostavan

Hrvatskom će dakle iduće četiri godine vladati HDZ ili SDP, treće nema. Ako će vladajućima trebati još netko za koaliciju, taj netko bi takvim koaliranjem samo izgubio.

Ta činjenica da postoje samo dvije stranke koje imaju priliku stvarno vladati u Hrvatskoj potpuno pojednostavljuje izbor na izborima: tko je zadovoljan onime kako je bilo i jest u protekle četiri godine neka glasuje za SDP i njegovu koaliciju Hrvatska raste. Oni koji žele drugačiju Hrvatsku imaju izbor: ili glasovati za HDZ i njegovu Domoljubnu koaliciju (bez obzira na to koliko strahovali kakvima će se pokazati na vlasti), ili baciti svoj glas u vjetar glasujući za nekoga tko je možda i odličan, ali tko u Hrvatskoj kakva je danas realno ne može apsolutno ništa promijeniti.

Pisac ovih redaka sigurno niti želi baciti svoj glas u vjetar, niti glasovati za onog kojemu je Tito bliži od Tuđmana i za kojega je njegova i naša Hrvatska slučajna država!

D. Lovrić