Potezi očajnika

„Neću dozvoliti da se nama briše pod!", gordo uzvikuje predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović na prijetnje sankcijama od strane Europske unije zbog „lex Perkovića". Takvoj rečenici onoga tko vodi Hrvatsku, izrečenoj u vrijeme krize i zategnutih odnosa Hrvatske s bilo kime, bi zapravo trebalo zapljeskati, no, nažalost nema mjesta zadovoljstvu.

Sadašnji je prijepor s EU nastao isključivo zbog toga što Milanović i njegova vlada štite udbaše, pa makar se radi i o ubojicama. Svi potezi, bolje reći sve riječi koje se od vladajućih mogu čuti, o „istjerivanju vuka", „zaštiti hrvatskih branitelja", nužnosti promjene Ustava „kako bi se moglo suditi svim počiniteljima zločina", samo su bezobzirno i bezobrazno izrugivanje hrvatskom narodu.

Tko je sprječavao SDP nakon 2000., ili HDZ od 2004. do 2011. da optuži nekog od mnogobrojnih ubojica iz vremena Titovog i post-Titovog komunističkog mraka? Nitko, osim njih samih. Jedini konkretni potez učinjen u to vrijeme, za Račanove vlasti, bila je opstrukcija, kroz ukidanje Povjerenstva za žrtve rata i poraća. Naravno, Sanaderov HDZ nije obnovio rad tog Povjerenstva.

Sva briga SDP-a i njegovih pripuza za žrtve komunističkih i partizanskih zločina ostala je na riječima. Jasno je i zašto, te su žrtve za SKH i njegovog nasljednika SDP bile „iz njihovih redova". Te su ljude različito nazivali, kontrarevolucionarima, pripadnicima poraženih snaga, buržoazijom, kulacima, nacionalistima, fašistima, klerofašistima, itd., a to je uvijek bila velika većina hrvatskog naroda. A ljude iz, po njima, „naših redova" uvijek su štitili, ne zbog njih samih, već zbog sebe, svojih ciljeva, kako bi osigurali „popunjavanje naših redova". To je, naravno, jedini razlog zašto štite osumnjičenog udbaškog ubojicu Perkovića.

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada

U kriznim vremenima za njih, točnije rečeno za njihovu vlast, uvijek se mijenjala retorika tih „lijevih", komunista, a kasnije „reformiranih komunista" tj. socijaldemokrata. Tada bi, na riječima, postali puni brige za hrvatski narod, za čast i ponos Hrvatske. No, KomunistiŠutke su dozvolili da Hrvatska ostane bez oružja tadašnje Teritorijalne obrane, što je za posljedicu imalo daleko veća, katastrofalna stradanja hrvatskog naroda, a nakon toga je posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije i kasniji savjetnik predsjednika Hrvatske, Budimir Lončar, u UN izborio embargo na uvoz oružja. Tim nedjelima, kao i napuštanjem zasjedanja Sabora kad se glasovalo o prekidu svih odnosa Hrvatske s Jugoslavijom, jasno su pokazali svoje ciljeve, simpatije i težnje.uvijek je to imalo teške posljedice za Hrvatsku.

Sjetimo se samo kraja osamdesetih i početka devedesetih, otvorenog bujanja velikosrpstva predvođenog Miloševićem, kad su vođe Hrvatske bili Ivica Račan i Stipe Šuvar. Tada, kad su se uplašili za sebe i svoju vlast, kako zbog Miloševića i propasti komunizma u Europi, tako i hrvatskog naroda koji se budio, a koji im je uvijek bio noćna mora, slušali smo njihove izjave poput „Treba reći popu pop, a bobu bob" (Šuvar) ili „Branit ću Hrvatsku s Tuđmanom" (Račan). A što su učinili? Ništa dobro za Hrvatsku, naprotiv.

Šutke su dozvolili da Hrvatska ostane bez oružja tadašnje Teritorijalne obrane, što je za posljedicu imalo daleko veća, katastrofalna stradanja hrvatskog naroda, a nakon toga je posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije i kasniji savjetnik predsjednika Hrvatske, Budimir Lončar, u UN izborio embargo na uvoz oružja. Tim nedjelima, kao i napuštanjem zasjedanja Sabora kad se glasovalo o prekidu svih odnosa Hrvatske s Jugoslavijom, jasno su pokazali svoje ciljeve, simpatije i težnje. Oduvijek su znali da ne mogu samostalno vladati hrvatskim narodom, da su im za to potrebni jugoslavenski i udbaški „drugovi" i potlačeni hrvatski narod.

Europsku uniju željeli su samo kao instrument za podjarmljivanje hrvatskog naroda

2000. su im puna usta bila Europske unije, računali su da će kroz pristupanje toj uniji, koju zapravo nikad intimno nisu željeli, a putem Haaškog suda, ponovno pokoriti i u šaci držati hrvatski narod. Stoga su odmah promijenili Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, čime su taj Sud bezuvjetno stavili iznad hrvatskog pravosuđa, naprasno su prekinuli sudski postupak kojim je EUNakon propasti haškog progona Hrvatske, Europska je unija odjednom postala nevažna i sve su vanjskopolitičke karte u očaju bačene na „regiju", tj. Srbiju. Odjednom je briga za čast Hrvatske i hrvatskog pravosuđa postala važnija od onog što su dogovorili s EU, i glavna zadaća Milanovićeve vlade postala je zaštita Perkovića i svega onoga što je on predstavljao i predstavlja.Tuđmanova Hrvatska zahtijevala da Bljesak i Oluja ne budu pod ingerencijom tog suda, uništili su novoizgrađene hrvatske obavijesne službe (koje su, usput budi rečeno, odigrale ogromnu ulogu u skidanju stigme o Hrvatskoj, kao državi nastaloj na "zločinačkom pothvatu") i ponovno ih stavili pod nadzor svojih drugara, raznih Perkovića.

No, nakon propasti haškog progona Hrvatske, Europska je unija odjednom postala nevažna i sve su vanjskopolitičke karte u očaju bačene na „regiju", tj. Srbiju. Odjednom je briga za čast Hrvatske i hrvatskog pravosuđa postala važnija od onog što su dogovorili s EU, i glavna zadaća Milanovićeve vlade postala je zaštita Perkovića i svega onoga što je on predstavljao i predstavlja.

(Ne)izručenje Perkovića neusporedivo je važnije od Perkovića samog

Izručenje Perkovića predstavljalo bi težak udarac udbaškom poretku koji je zavladao i koji nesmetano vlada Hrvatskom, i to ne samo zbog Perkovića samog. Prvi puta bi, naime, bili dodirnuti nedodirljivi. A hrvatski bi ljudi dobili istinu i pravdu koju ne mogu dobiti u današnjoj Hrvatskoj. Stoga to Milanović želi spriječiti, pa i pod cijenu sankcija EU u koju smo ušli pred osamdesetak dana.

Jasno je da se radi o potezu očajnika, no pitanje je koliku ćemo cijenu ovaj put platiti. Milanović i njegova vlada spremni su učiniti, odnosno prodati ili darovati sve kako bi sačuvali sebe, svoje ljude, i sadašnji poredak u Hrvatskoj, bez obzira na to koliko to stajalo Hrvatsku. Iz povijesti znamo kolika je ta cijena bila svaki put kad su donedavni komunisti, a danas socijaldemokrati retorikom „branili" čast i ponos Hrvatske i hrvatskog naroda.

D.J.L.