Mnogo se toga u Hrvatskoj može i mora učiniti bez obzira na EU

Državljani Hrvatske su na referendumu podržali pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Uvjeti pod kojim je referendum održan, uključujući i promidžbu prije referenduma, bili su kakvi su bili, bili su onakvi kako su to željeli i bivša vlast predvođena HDZ-om i sadašnja vlast predvođena SDP-om. I, tako će, nažalost, najvjerojatnije uvijek biti: oni koji su na vlasti, dakle oni koji imaju (barem) natpolovičnu većinu u Hrvatskom saboru, postavljaju okvire unutar kojih će se nešto odigrati.

Pričati sada o tome da je za ulazak glasovalo nešto više od četvrtine hrvatskih državljana koji su mogli glasovati, jednako je bespredmetno kao i pričati o tome da je i manji postotak tih istih ljudi doveo na (apsolutnu) vlast i Kukuriku koaliciju i sadašnjeg predsjednika (gledajući prvi krug izbora). Jednako tako, ne priznati realnost održanog referenduma i sam referendum, samo je trošenje energije na unaprijed izgubljenu bitku, a trebali bi već biti siti "slavnih" poraza. Iz svega što je iza nas treba izvući pouke i krenuti dalje, stvarati uvjete da bude onako kako bismo željeli da bude.

Sada Hrvatsku od pristupanja Europskoj uniji dijeli samo ratifikacija tog pristupa u Hrvatskom saboru i u parlamentima 27 postojećih članica EU. Ratifikacija pristupa na Markovom trgu neupitna je, ostalo je isto tako izvjesno.

Kako se stvari jedino mogu mijenjati

Zbog čega ovo ponovno naglašavamo? Zbog bojazni da bi se sada moglo čuti puno glasova koji će ustrajati na tome da ćemo sada u EU, čime smo izgubili „sve“, da se u Hrvatskoj više ništa ne će odlučivati, i da su za to, jasno, krivi oni koji su glasovali za EU. Takav bi pristup naravno bio posve kontraproduktivan, i već bi u startu sprječavao da se nakon dvanaestak godina lošeg rada i neorganiziranosti, rascjepkanosti i isključivosti, velikih riječi i taština, počne raditi drugačije. To znači da cilj mora biti „doći na vlast“, uz prihvatljivi manji cilj dolaženja u priliku da se „kontrolira vlast“. A to je ne samo važno, već i ključno.

Razlog za to leži u tome da se jako puno toga može u Hrvatskoj napraviti bez obzira na to što ćemo ući u EU. Stvari su to koje je odavno trebalo napraviti, i koje nemaju veze, bar izravne, s EU. Zasigurno takvih stvari ima u mnogim područjima hrvatske stvarnosti. Ovdje ćemo se, ilustracije radi, zadržati samo na poljoprivredi, i nabrojit ćemo neke stvari koje bi hrvatska vlast mogla i morala učiniti. Zašto to nije učinila, jasno je: zbog toga što su pojedinci (interesne skupine, lobiji, itd.) od toga imali ogromne materijalne koristi.

Krive su hrvatske vlasti, a ne EU

Hrvatska uvozi velike količine svinjskog mesa, to je nepobitna činjenica. Razloga vjerojatno ima više, ali jedan "detalj" je ključan. U ogromnoj većini država smrznuto je meso dozvoljeno čuvati u hladnjačama 6 mjeseci. U Hrvatskoj je to, međutim, 12 mjeseci. Posljedica toga je da hrvatski uvoznici prazne europske hladnjače od mesa koje bi inače trebalo spaliti, što dakako košta. Ovako se to meso prodaje Hrvatskoj po cijeni od 1 (jedne) kune za kilogram, i to meso dolazi u hrvatske prodavaonice. Da li je ono na tim policama jeftinije od mesa uzgojenog u Hrvatskoj? Naravno da nije. Hrvatska država, dakle, svojim zakonom omogućuje basnoslovno bogaćenje uvoznika svinjetine i istovremeno uništava hrvatske proizvođače svinjetine, budući da nitko na svijetu ne može konkurirati cijeni od 1 kune po kilogramu. Jednostavno rješenje je promijeniti zakon, barem ga uskladiti sa zakonodavstvom pgromne većine država, ako ga ne postaviti i oštrije. Hrvatska bi u kratkom vremenskom razdoblju mogla postati izvoznikom svinjetine (proizvodnja se zbog brzog reproduktivnog ciklusa može brzo povećati), uzevši u obzir kvalitetu hrvatske svinjetine kao posljedicu daleko prirodnijeg uzgoja svinja nego u većini država. A to nema nikakve veze s Europskom unijom, to je stvar samo Hrvatske!

Drugi primjer je pojava leukoze kod goveda. Radi se o bolesti koja s vremenom uništava stoku, ali na svu sreću bez posljedica za ljude koji piju mlijeko ili jedu meso od takvih goveda. Od te bolesti u Europi boluje neusporedivo veći postotak goveda nego u Hrvatskoj. No, u Hrvatskoj postoji propis da se zaražena goveda moraju odmah uništavati, i takav propis donesen je jedino u Hrvatskoj! Posljedica je, naravno, smanjivanje broja goveda u godini koje je EU referentna za stočarstvo. Naravno da je mnogim državama EU od interesa da referentni broj goveda u Hrvatskoj bude što manji, ali propis koji je uperen izravno protiv uzgajivača goveda i cijelog hrvatskog gospodarstva i same države donijela je hrvatska vlast, a ne EU. Ponovno, zaradit će uvoznici.

Priča treća, uzgoj povrća. U Hrvatskoj je moguće proizvesti dovoljno povrća ne samo za naše potrebe, već i za izvoz.  Ali mi radije uvozimo ogromne količine povrća. Ima mnogo razloga, navest ćemo samo jedan koji je opet stvar isključivo Hrvatske. NajvećiMi odlučujemoDakle, sam ulazak u EU nije sudbonosna stvar sama po sebi. Ključna je, naravno, hrvatska vlast, koja može raditi u interesu Hrvatske ili u interesu drugih (uključujući i sebe). Nakon 2000. stalno su na vlasti oni kojima Hrvatska nije ne prvom mjestu, i takvi nas uništavaju, i uništavat će nas bez obzira bili mi u EU ili ne. Naša je jedina nada da na vlast u Hrvatskoj dođu ljudi kojima je Hrvatska i dobrobit hrvatskog naroda svetinja. A da do toga dođe treba zajednički koherentno raditi na uvjetima da do toga dođe, a ne se grupirati u nepomirljive tabore oko pitanja kao što je recimo referendum o pristupanju EU problem uzgajivača povrća je plasman  proizvoda, a u prodaji nije problem cijena po kojoj bi uzgajivači prodavali svoje proizvode, već su problem količine proizvoda i datumi kada ih trgovine trebaju. Udruga hrvatskih uzgajivača povrća već desetak godina traži od države, tj. od Ministarstava financija i poljoprivrede, da im kažu koliko se kojeg povrća uvozi, i kada se uvozi. Međimurski povrtlari kažu, primjerice, da njima nije problem proizvesti koliko god treba kupusa bilo kada, ali moraju znati kada. Inače se dogodi da njima kupus dozori, primjerice, petnaest dana prije, ili petnaest dana nakon što veliki trgovački lanci uvezu kupus. Dakle, Međimurci su u startu izbačeni iz „tržišne utakmice“ od strane hrvatskih vlasti. Ni ovaj zadnji primjer ponovno nema veze s EU.

A takvih primjera, i u poljoprivredi i u drugim djelatnostima na žalost ima napretek. Zašto ne bi Hrvatska konačno za svoj strateški cilj postavila osiguravanje hrane za milijune turista koji svake godine posjećuju Lijepu Našu? Zašto im se nudi španjolski smrznuti grašak, a ne hrvatski smrznuti grašak? Smrzavanje povrća nije tehnologija 22. stoljeća! To, opet, nema veze s EU, i sadašnje stanje će biti dok hrvatsku vlast „kontrolira“ lobi uvoznika.

Pobrinimo se da sudbina Hrvatske bude u našim rukama

Kada pišemo da nešto nema veze s EU, pod tim mislimo da mi to ne moramo učiniti, i da nas nitko, pa ni EU na to ne može prisililti. Tko može spriječiti Hrvatsku da u bilo kojem trenutku, prije formalnog ulaska u EU, ili nakon toga, proglasi gospodarski pojas? Formalno, nitko. To može samo hrvatska vlast, ili zbog ulizivanja, ili zbog nekih drugih koristi za pojedince, ili, najčešće, zbog oba navedena razloga. Realno-političko stanje nije nikada toliko loše kakvim ga se predstavlja.

Dakle, sam ulazak u EU, iako važan, nije ujedno i jedina sudbonosna stvar o kojoj  jedino sve drugo ovisi. Ključna je umjesto toga, naravno, hrvatska vlast.  Ona može raditi u interesu Hrvatske ili u interesu drugih. Nakon 2000. stalno su na vlasti oni kojima Hrvatska nije ne prvom mjestu, i takvi nas uništavaju, i uništavat će nas bez obzira bili mi u EU ili ne. Naša je jedina nada da na vlast u Hrvatskoj dođu ljudi kojima je Hrvatska i dobrobit hrvatskog naroda svetinja. A da do toga dođe treba zajednički koherentno raditi na uvjetima da do toga dođe, a ne se grupirati u nepomirljive tabore kao što je zadnje bilo oko pitanja o referendumu o pristupanju EU, na koje se zapravo uz današnji odnos snaga na hrvatskoj političkoj sceni nije ni moglo utjecati.

D. J. L.