Oslobađajući dokaz za hrvatske generale?

Obrana generala Ante Gotovine od Srbije je zatražila transkripte sa 41. proširene sjednice tzv. „Vrhovnog saveta odbrane Jugoslavije", održane 14. kolovoza 1995., dakle šest dana nakon završetka vojno-redarstvene akcije „Oluja". Iako je rok za dostavu dokumenata pri kraju, iz Beograda još nema nikakvih odgovora. Odvjetnik generala Gotovine Luka Mišetić u razgovoru za HTV-ov treći dnevnik prekjučer je kazao kako očekuje da će Haaški sud Srbiji izdati tzv. sub poenu za izdavanje dokumenata.

Dokaz koji ruši zaključak raspravnog vijeća Haaškoga suda

Iako je uvjeren kako će Srbija negirati da posjeduje određenu dokumentaciju, Mišetić smatra kako će obrana uspjeti dokazati da su ti dokumenti u posjedu Srbije. Riječ je, u biti, o transkriptima koji su rabljeni na suđenju Momčilu Perišiću, a koji dokazuju da je naredba za evakuaciju stanovništva tzv. „Republike srpske krajine" donijeta od strane samih Srba, što pak pobija zaključak raspravnoga vijeća haaškoga tribunala u presudi generalima Gotovini i Čermaku gdje stoji sljedeće:

„...Raspravno vijeće je zaključilo da su planovi za evakuaciju i nalozi vlasti krajinskih Srba imali malo ili nikakvog utjecaja na odlazak krajinskih Srba. Što se tiče Benkovca, Gračaca, Knina i Obrovca, Vijeće je zaključilo da je strah od nasilja i pritisak uslijed granatiranja stvorio atmosferu u kojoj ti ljudi nisu imali drugog izbora nego da odu. Na primjer, jedan svjedok je posvjedočio da se činilo da granate koje su u Kninu posvuda padale za svrhu imaju zastrašivanje ljudi i da su svi imali osjećaj da moraju pobjeći. Mnogi ljudi potražili su sklonište u bazi UN-a, od kojih je jedan dio na koncu prebačen u Srbiju ...".

Transkript sa spomenute sjednice jasno pobija ovaj zaključak raspravnoga vijeća Haaškoga suda. U tome transkriptu sadržan je govor Slobodana Miloševića gdje stoji sljedeće:

„...Ne bih govorio o jednoj poražavajućoj i ponižavajućoj situaciji – da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina, praktično, završila kao naoružavanje hrvatske vojske! Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani, odbija se mirovni plan, a na drugoj strani, odbije se da se brani?

Naredba...Tamo je palo naredjenje da svi izadju iz Krajine tog istog dana, bez čak stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije.Vi ste najstručniji deo ove naše Vojske, kao što znate, tamo je palo naredjenje da svi izadju iz Krajine tog istog dana, bez čak stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!

Pitanje je ko je, zaista doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!

Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazuduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?

Oni ga nisu ni branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, gradjana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju!

Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora, niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. Sada mi treba da se uvlačimo u jednu situaciju, kako je, evo, zbog odbrane žrtava, nama stalo više do te teritorije nego onima koji su na tom teritoriju imali sve uslove da se brane, a odlučili su da 'hitno' svi – pobegnu! Ja neću da govorim o pojedincima, verovatno ima primera herojskog otpora, ima primera herojskog ponašanja, ali nažalost takva je odluka tamo doneta i tako se to završilo! (...)".

Lažna teza o "prekomjernom" granatiranju Knina

Ovaj transkript jasno ruši tezu kako je srpsko stanovništvo pobjeglo radi djelovanja Hrvatske vojske i dokazuje kako stvarne nalogodavce egzodusa treba potražiti na drugim adresama. Govoreći pak o tzv. „prekomjernom" ili „neselektivnom" granatiranju Knina – u kome je poginuo ravno jedan srpski civil!, dovoljno je navesti što je o tome rekao Marko Vrcelj, načelnik topništva Glavnog štaba „srpske vojske Krajine", koji je svojoj autobiografskoj knjizi zapisao:

" Topnička kanonada počela je u cijeloj Krajini. Sve je do u najsitnije detalje isplanirano. Svaki projektil i svaka topnička vatra. Ubačeni su prije više dana i osmatrači rukovoditelji, koji projektile usmjeravaju na cilj. Najvažniji ciljevi u Kninu su zgrada Glavnoga štaba, rezidencija predsjednika države, Sjeverna vojarna, vojarna Senjak i glavno raskrižje u Kninu".

Dakle, pukovnik Vrcelj, kao topnički stručnjak, nijednom rječju ne spominje srušene civilne objekte, ni poginule ili pak ranjene. Naprotiv, on dalje piše:"

Dolazimo na raskrižje kod Dešlića. Granate su mnogo češće oko Glavnog štaba. Zaustavljam vozača i kažem mu da se vrati u vojarnu, a ja ću dalje pješice. Tražeći zaklon iza drveća, od drveta do drveta stižem u Glavni štab. Ulazim u zgradu i imam što vidjeti. Dvije granate su pale na parking prostor između zgrada, eksplodirale i uništile cijeli vozni park Glavnog štaba. Mora da ih je neki dobar topnik smjestio baš ovdje".

Da su naredbu za evakuaciju Srba donijeli sami Srbi, i da stoga za "bežaniju" nisu krive hrvatske vojne i političke strukture, dokazuju ,uostalom, i "vežbe bežanija" koje su se tzv. Republici srpskoj krajini poduzimale prije "Oluje", u srpnju 1995. Primjer jedne takve vježbe registiran je video snimkom u mjestu Tržić na Kordunu (vidi prilog).

U svakom slučaju, ako Haaški sud ima barem mrvicu veze s pravom i pravdom, nakon otkrića ovoga dokaza drugostupanjske presude generalima mogu biti jedino i isključivo oslobađajuće. Potvrda pak osuđujuće presude i teze o tzv. udruženom zločinačkom pothvatu značila bi politički potez per excellence, kojemu bi, dakako, cilj bio obračunati se s idejom samostalne i nezavisne hrvatske države i amnestirati velikosrpsku politiku, a to bio uistinu bio - udruženi zločinački pothvat. Poznavajući nadaleko poznatu haašku "pravdu" nemamo se, međutim, ičemu dobrom nadati. Pravo je ovdje samo instrument politike.

Davor Dijanović

Prilog - pripreme za "bežaniju" u mjestu Tržić, srpanj 1995.