Potrebno je slijediti Bušićev primjer

Svima onima kojima je na srcu dobrobit Hrvatske i hrvatskoga naroda nepotrebno je tumačiti kako su parlamentarni izbori koji slijede za Hrvatsku podjednako važni kao i oni početkom devedesetih. Političko, gospodarsko i socijalno stanje u zemlji dotaknulo je samo dno, a to još dodatno pogoršava činjenica da je većina biračkoga tijela – Osnovni problemDio biračkoga spektra koji kani izići na izbore i dati svoj glas opciji koja namjerava štititi nacionalne interese, susreće se s jednim krupnim problemom: kome taj glas poklonitiza razliku od devedesetih kada je nacionalna energija kulminirala i kada se ništa nije činilo neostvarivim – apatična i nezainteresirana za bilo kakvu političku inicijativu i akciju.

Onaj pak dio biračkoga spektra koji kani izići na izbore i dati svoj glas opciji koja namjerava štititi nacionalne interese, susreće se s jednim krupnim problemom: kome taj glas pokloniti. Naime, već površan pogled na tzv. desni dio političkoga spektra pokazuje nam da na njemu egzistira toliki broj stranaka da ih čovjek prosječne memorije teško može sve i popamtiti, a kamoli se o njima detaljnije informirati. Primjerice, samo na pravaškome dijelu spektra postoji čak pet pravaških stranaka: Hrvatska stranka prava, Hrvatska čista stranka prava, Autohtona-Hrvatska stranka prava, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević i Hrvatsko pravaško bratstvo. Čudi me tek da se netko još nije dosjetio osnovati i stranku naziva „Najizvornija Hrvatska stranka prava". Predsjednika, dopredsjednika i tajnika zasigurno ne bi manjkalo, pa makar oni bili jedini članovi stranke!

Kaotično stanje među vrlim desničarima

Razlozi takvoga kaotičnoga stanja na desnici svakako su višestruki. Jedan od njih nesumnjivo je patološka taština koja vlada među tzv. desničarima. „Gdje su tri Hrvata, tu je barem pet mnijenja i stranka u istom predmetu i pogledu" – zapisao je još 1879. dr. Ante Starčević, vjerojatno se ne nadajući kako će taj njegov opis 132 godine kasnije savršeno oslikavati stanje na desnome spektru biračkoga tijela. Bez strategijeS obzirom da mediokriteti često caruju u upravljačkim strukturama mnogih desnih stranaka, ne treba čuditi što te stranke nemaju nikakvu kulturno-medijsku strategiju, bez koje je danas – u vrijeme kad obmanjivači i spin majstori određuju ishode svih izbora - nemoguće uopće primirisati vlastiNenaviknuti na kulturu dijaloga i pluralizam mišljenja tako će i na najmanji znak neslaganja i protivnosti naši vrli desničari osnivati nove stranke, pa makar te stranke ne imale apsolutnoga nikakva izgleda za uspjeh i makar samo njihovo osnivanje u očima prosječnoga birača ličilo na ridikulozni cirkus.

Drugi, ne i manje bitan čimbenik katastrofične slike hrvatske desnice nesposobnost je njezinih lidera, što je pak posljedica činjenice da je negativna selekcija kadrova itekako popularan šport i na desnoj strani političkoga spektra. Puzavci i klimavci uvijek su dobro prolazili, pužući pred stranačkim šefovima bolesno željnima zvuka ulizivačkih fanfara. S obzirom da mediokriteti često caruju u upravljačkim strukturama mnogih desnih stranaka, ne treba čuditi što te stranke nemaju nikakvu kulturno-medijsku strategiju, bez koje je danas – u vrijeme kad obmanjivači i spin majstori određuju ishode svih izbora - nemoguće uopće primirisati vlasti.

Treći razlog neuspjeha leži van same desnice.Bez novacaPrilikom donošenja odluke kako će napustiti politiku na Bušića je zasigurno utjecala i činjenica da na „račun koji je objavljen uz proglas Glavnog stožera nisu uplaćena nikakva sredstva". A bez financijskih sredstva – poznato je to i malom djetetu, ali ne i nekim liderima desnih stranaka – politika se danas ne može voditi Naime, iako osnivanje novih stranka često nastaje kao posljedica rascjepa i diferencijacija unutar većih stranka, teško je neprimijetiti kako poticaji (uključujući i one financijskog karaktera!) za takvo što često dolaze od konkurentskih ljevičarskih i kvazidesničarskih stranaka, koje na taj način želi razbiti, usitniti i paralizirati konkurenciju. Divide et impera – znali su još stari Rimljani!

Bez novaca ništa

Imajući u vidu sve navedeno, potez kojega je pred koji dan učinio Zvonko Bušić – povukavši se iz politike prije samih izbora – doista možemo smatrati presedanom u kaljuži hrvatske političke scene. Premda mnogi taj potez nisu dočekali s naročitim oduševljenjem, tumačeći kako on znači da i oni zadnji idealisti i romantičari napuštaju hrvatsku politiku, mišljenja sam kako je taj potez zapravo vrlo dobar. Naime, Zvonko je Bušić ocijenio kako unutar postojećeg političkog okvira ne može učiniti ništa za Hrvatsku – za što, kako i sam navodi, veliku krivicu snose „podvale, spletke i nerazumijevanje" na desnici – i pošteno je dao ostavku i povukao se iz politike. To je potez poštenog i čestitog hrvatskog domoljuba koji će radije napustiti politički okvir za kojega već prije izbora vidi da nema nikakvih izgleda za uspjeh, nego da i dalje – kako to čini većina hrvatskih političara i politikanata – nerealno mašta o uspjehu na izborima, iako taj uspjeh spada u sferu znanstvene fantastike.

Prilikom donošenja odluke kako će napustiti politiku (tj. stranku i pokret unutar kojih je djelovao), na Bušića je zasigurno utjecala i činjenica da na „račun koji je objavljen uz proglas Glavnog stožera nisu uplaćena nikakva sredstva". A bez financijskih sredstva – poznato je to i malom djetetu, ali ne i nekim liderima desnih stranaka – politika se danas ne može voditi. Idealizam je u politici vrlo bitan faktor, no bez novčanika on ostaje bez realne političke koristi. Bušić je ovim potezom pokazao kako je itekako pragmatičan političar,Odustajanje od izboraOdustajanje od izbora ne bi značio poraz niti priznanje vlastite nesposobnosti. Upravo suprotno, on bi pokazao kako ti pojedinci i stranke znaju Hrvatsku postaviti „kao mjerilo u svakome trenutku" i kako im je opća dobrobit iznad vlastih stranaka, koje bi i ovako trebale biti samo instrument borbe za Hrvatsku i dobrobit njenih građana svjestan one Matoševe da se „šah politički igra glavom, a ne srcem".

Desni izborni gubitnici rade u korist jugoslavenske opcije

Ono što je, međutim, u čitavome slučaju Bušićeve ostavke presudno, jest to da bi njegov primjer trebali slijediti i svi drugi čestiti pojedinci i stranke koji su svjesni da na izborima nemaju nikakvih izgleda za uspjeh – tj. za osvajanje mandata u Hrvatskome saboru. Ako su, dakle, svjesni da nemaju izgleda za uspjeh – a svaki razuman i dobronamjeran čovjek kad realno sagleda situaciju to će vrlo lako ocijeniti – neka odustanu od kandidature na izborima ili neka se priklone onoj političkoj snazi kod koje postoje izgledi za uspjeh. Mišljenja sam da bi tako trebali postupiti svi pojedinci i stranke kojima je na srcu opstanak Hrvatske i dobrobit hrvatskog naroda. Jer, kao što reče Vlado Gotovac – „Hrvatska se mora postaviti kao mjerilo u svakome trenutku". Opstanak Hrvatske važniji je od svih privatnih taština i potencijalnih sinekura. Takav potez ne bi značio poraz niti priznanje vlastite nesposobnosti. Upravo suprotno: on bi pokazao kako ti pojedinci i stranke znaju Hrvatsku postaviti „kao mjerilo u svakome trenutku" i kako im je opća dobrobit iznad vlastitih stranaka, koje bi i ovako trebale biti samo instrument borbe za Hrvatsku i dobrobit njenih građana.

Ako pak drugi na desnici ne budu slijedili Bušević primjer, već je sada lako prognozirati rezultate izbora: istinska desnica na tim će izborima biti potučena, kako što je to bila i na svim dosadašnjim nakon 2000. Uslijedit će ponovno rasipanje glasova i pobjeda ljevičarske, odnosno u hrvatskom slučaju jugoslavenske opcije – koju je oduvijek resio dogmatski način razmišljanja i protuhrvatsko zajedništvo i disciplina. Pobjeda HDZ-a značila je nakon 2003. za hrvatsku državu katastrofu, no pobjeda Kukuriku koalicije značit će tragediju. Od te tragedije može nas spriječiti jedino to da već sada predvidljivi izborni gubitnici slijede Bušićev primjer. U protivnom će ih povijest – kao neumoljivi sudac - upamiti kao izdajice i grobare hrvatske državnosti.

Davor Dijanović