Uz članak dr. Tomislava Sunića «Hrvatska ljevica i desnica»

U novome broju zadarskoga tjednika Hrvatski list (br. 310 od 2. rujna 2010.) objavljen je zanimljiv članak dr. Tomislava Sunića pod naslovom «Hrvatska ljevica i desnica». Članak se,pojavio i na internetskim portalima i forumima te je izazvao pozornost solidnoga broja komentatora. Kako i sam osjećam potrebu reći pokoju riječ o idejama iznesenima u tome članku, učinit ću to u obliku ovoga osvrta.

Dr. T. Sunić predstavnik je tzv. Europske nove desnice, što nije naziv za kakvu političku stranku ili pokret, već se pod tim pojmom podrazumijeva jedna filozofska škola koja okuplja velik broj uglednih profesora politologije, filozofije, lingvistike i antropologije. Ta filozofska škola posebno ističe potrebu kulturne borbe, tj. ona naučava da svaka politička stranka ili pokret prije zauzimanja političke vlasti treba ovladati kulturnim i medijskim institucijama. Kada se zadobije kulturna hegemonija i mogućnost utjecaja na javno mnijenje, politička vlast pojavit će kao nužna konzekvenca. Na metodološko-operativnome planu europska se nova desnica zapravo vodi idejama talijanskoga marksista Antonija Gramscija koji je prvi istaknuo važnost kulturne hegemonije za političku vlast. On je, naime, vrlo dobro uočio da se ni jedna politička opcija ne može dugo održati na vlasti ako u centrima kreiranja javnoga mnijenja te među književnom, novinarskom, umjetničkom i znanstvenom elitom nema osobe koje će legitimirati njezinu politiku.

U skladu s tim idejama i dr. Sunić analizira hrvatsku političku scenu, te primjećuje:» Imati svoje intelektualne pse čuvare u medijima i na sveučilištima – jedini je put do vlasti. Ovu osnovnu političku kategoriju hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica nikako da shvate. A hrvatska Crkva još manje jer nije bila kadra punih dvadeset godina stvoriti kulturno-promidžbenu alternativu lijevom pranju mozga». Nemoguće je ne složiti se s ovim zaključcima dr. Sunića. Mediji, sveučilišta i ostale institucije moći danas su mahom kadrovirane od anacionalnih, tzv. ljevičarskih intelektualaca (pojmove «lijevo-desno», dakako, koristim samo uvjetno, jer tu podjelu smatram anakronom), mahom jugoslavenske prošlosti, kojima obrana nacionalnih interesa svakako nije na prvome mjestu životnih prioriteta. U takvim okolnostima – gdje su gotovo svi glavni mediji u rukama stranaca i anacionalnih domaćih poslušnika eklatantno protuhrvatske orijentacije – doći na vlast i zaustaviti uništavanje ostatka ostataka hrvatske državnosti čini se kao nemoguća misija. Svi prijedlozi, programi, ideje i mišljenja - ma kako oni moguće dobri bili - malo vrijede ako ne mogu doći do šire populacije. Neka stranka može imati vrlo dobar politički i gospodarski program te poštene i časne ljude u svome vodstvu i članstvu, no to malo ili nimalo vrijedi ako ne može osigurati potrebni medijski publicitet. Zaključak koji se nameće sam po sebi isuviše je jasan: potrebno je oformiti jake državotvorne medije. Za početak vrijedilo bi novčano poduprijeti neki od postojećih prohrvatskih internetskih portala, kako bi postigao čitanost od barem 20 000 – 30 000 redovnih dnevnih posjetitelja. Isto valja učiniti i s nekim od postojećih tjednika hrvatske orijentacije. Ako se postigne konsenzus svih državotvornih snaga - onih kojima su interesi hrvatske ispred interesa vlastita novčanika i ispred vlastite taštine, te koji ne će svaku ideju unaprijed po inerciji odbaciti kao neostvarivu – novce za ova dva projekta ne bi trebao biti veći problem prikupiti. A oni su conditio sine qua non bilo kakvoga uopće razgovora o tome da se nešto promijeni na sljedećim izborima. Ako bi se ta dva projekta uspješno realizirala, tada ni treći – formiranje dnevnih novina hrvatske orijentacije – ne bi trebao biti nepremostivi problem. No, ako se nešto po tom pitanju misli napraviti, jesen koja je pred nama posljednja je prilika za to: potrebno je organizirati sastanke i tribine, uobličiti političko-medijsku strategiju, početi prikupljati novce te krenuti u dekonstrukciju sadašnjeg dugoročno neodrživog političko-medijskog stanja inauguriranog trećejanuarskim kriptokomunističkim jugo-prevratom iz 2000. Na političkoj sceni čini se da trenutno ne postoji osoba koja bi sama mogla pokrenuti takvu inicijativu odnosno djelovati kao čimbenik koncentracije, tako da je jedino rješenje sastanak svih državotvornih stranaka, udruga, kao i pojedinaca - stručnjaka i znanstvenika, iznošenje prijedloga, ideja, i mišljenja, te urgentno ubličavanje programa za spas Hrvatske. U taj projekt valja uključiti i Hrvate koji žive u emigraciji i u BiH. Ako se ne iskoristi ova prilika, pitanje je hoćemo li sljedeće parlamentarne izbore dočekati u barem formalno neovisnoj Hrvatskoj ili u sklopu kakve nove jugo-nakazne tvorevine.

Što se pak tiče KC u Hrvata, ona u pogledu medijske politike boluje od kronične bolesti koja je općenito karakteristična za KC diljem svijeta. Neshvatljivo je da danas kojekakve opskurne sekte imaju svoju televiziju, a da ju nema jedna institucija kao što je Vatikan... No, to je prekompleksna tema koja prelazi okvire ovoga osvrta. Dodajmo tek mišljenje da će odgovorni na Kaptolu morati ozbiljno porazmisliti o pokretanju katoličke televizije u što skorije vrijeme, ako u današnjem vremenu agresivnog nametanja protukršćanskog i protučovječjeg konzumerizma, ateizma i anarholiberalizma ne žele biti suočeni s rapidnim opadanjem broja vjernika.

U svakom slučaju, potrebno je koncentrirati sve trenutno raspoložive državotvorne snage, izraditi program za spas Hrvatske i krenuti u njegovu realizaciju. Naravno, pod uvjetom da ne želimo da nam ponovno – uzmite to figurativno ili stvarno, kako želite - dođe nož pod grlo, pa da bi tek onda pokazali znakove života.

U ostatku članka dr. Sunić iznosi neke teze s kojima se ne moramo nužno složiti. Ne moramo tako bez rezerve prihvatiti tezu kako su Hrvati i Srbi «antropološki i lingvistički vrlo bliski narodi». Iako nitko ne može poreći da između ta dva naroda postoje određene sličnosti, kao što, uostalom, postoje među svim narodima svijeta, valja napomenuti da prema znanstvenim istraživanjima postoje narodi u Europi kojima su Hrvati antropološki bliži nego Srbima, pa se ta bliskost posebno ne naglašava, štoviše, ona se prešućuje. A da su razlike u mentalitetu ova dva naroda pokazale nepremostivima, zorno svjedoči povijest monarhističke i komunističke Jugoslavije. O tome je, uostalom, opširno pisao još u vrijeme prve Jugoslavije hrvatski povjesničar i albanolog dr. Milan Šufflay, kao i pravnik i geopolitičar dr. Ivo Pilar. Jezična bliskost također postoji, no hrvatski i srpski jezici dva su samostalna jezika. Tzv. srpsko-hrvatski jezik čista je politička konstrukcija hrvatskih lingvista-vukovaca i srpskih lingvista, koja je – vidljivo je to kao dan iz članaka, izjava i postupaka Tomislava Maretića, Milana Rašetara i ostalih hrvatskih vukovaca iz prve polovice 20 st. - trebala legitimirati tezu o tzv. jednom narodu sastavljenom od tri plemena. Danas taj jezični hibrid zagovaraju još jedino jugonostalgičarski relikti i propali lingvisti željni pažnje i novčanika tzv. zapadnobalkanske novinsko-političke mašinerije (upravo je nedavno jedna takva lingvistica okupirala medije diljem Zapadnog Balkana). Između hrvatskoga i srpskoga jezika postoje mnogo veće razlike nego što bi se to moglo pomisliti na prvi mah, veće nego između nekih također međusobno sličnih europskih jezika, kojima zbog te sličnosti nitko nema namjeru sporiti samostalnost i posebni identitet. Ukazao nam je to u posljednjem broju književnoga lista Vijenac ugledni hrvatski lingvist te član nekoliko europskih akademija, akademik Radoslav Katičić, u vrlo opširnome intervjuu kojega bi trebao pročitati svaki pismeni građanin Hrvatske koji drži do hrvatskoga jezičnog identiteta.

Nije također posve precizna Sunićeva tvrdnja da se hrvatski nacionalizam svodi na formulu «hrvatstvo-srpstvo-katoličanstvo». Govoreći o katoličanstvu, ono je nesumnjivo jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga identiteta, bez koje teško da bi se održala hrvatska misao u mnogim krajevima koje Hrvati danas naseljavaju. To, dakako, ne znači da hrvatski nacionalist ili rodoljub nužno mora biti katolik. Premda se je ponekad možda doista pretjerivalo u zahtjevanju sinonimije «hrvatstvo-katoličanstvo», valja kazati kako je hrvatski nacionalizam, onako kako su ga u drugoj polovici 19 st. oblikovali dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik, kao ključnu postavku imao upravo onu da vjera ne dijeli narod. «Bez razlike imena, bez razlike vjere, budimo svi graditelji Hrvatske», pisao je Otac domovine dr. A. Starčević. Hrvatski nacionalist ne mora, dakle, nužno biti katolik: povijest je pokazala kako su mnoge osobe pravoslavnoga, muslimanskoga i židovskoga porijekla bile jednako dobri Hrvati i hrvatski rodoljubi baš kao i one katoličkoga porijekla. Po vjeri se, dakle, ne smije dijeliti nijedan narod, niti u vjeru treba dirati; vjera mora biti svačiji slobodan odabir.

Što se pak tiče relacije hrvatstvo-srpstvo, hrvatski se nacionalizam – kao trajno obrambena kategorija (dr. Ivo Korsky) – doista oblikovao pod utjecajem srpskoga nacionalizma, no samo u onoj mjeri u kojoj je velikosrpska ideja – počevši od 19 st. - počela ugrožavati opstanak hrvatskoga naroda. Isto vrijedi, mutatis mutandis, i za mađarski, austrijski i talijanski (veliko)nacionalizam. Da je, međutim, hrvatski nacionalizam obrambene naravi, pokazuju odnosi s Austrijom i Mađarskom. Onoga trena kada su utrnule velikoaustrijske i velikomađarske aspiracije prema hrvatskome teritoriju, nestala je i protumađarska i protuaustrijska crta hrvatskog nacionalizma. Hrvatski se nacionalizam, dakle, iscrpljuje u obrani hrvatskih nacionalnih interesa, te nema namjeru posezati za tuđim teritorijem. A kako se je velikosrpska ideja – koja tradiciju i kontinuitet vuče još iz djela i programatskih spisa Ilije Garašanina, Vuka Karadžića, Nikole Stojanovića, Stevana Moljevića i dr. - devedesetih godina ponovno manifestirala u obliku krvavoga rata i okupacije jedne trećine hrvatskoga teritorija, za što je intelektualnu podlogu stvorio znameniti Memorandum SANU iz 1986., posve je logično da je hrvatski nacionalizam zadržao protusrpska obilježja (dakako, u takva obilježja ne ubraja se i primitivno skandiranje «Srbe na vrbe» niti ostali slični vulgarni i primitivni postupci). To je psihološki razumljivo jednako kao što je razumljivo zašto irski nacionalizam sadrži protuengleska obilježja. Međutim, ne mora zauvijek biti tako. Onda kada se Beograd odrekne aspiracija na tuđe teritorije – a to, sudeći, među ostalim, i po upozorenjima nekih europskih političara, još uvijek nije tako – tada hrvatski nacionalizam ne će imati protusrpska obilježja, jednako kao što više ne sadrži protumađarska ili protuaustrijska obilježja, iako su upravo mađarske i austrijske teritorijalne aspiracije uvelike inspirirale dr. Antu Starčevića i dr. Eugena Kvaternika kada su polagali temelje moderne hrvatske državnopravne misli i hrvatskoga nacionalizma. Hrvatski je nacionalizam, dakle, obrambena kategorija. U koncepcijama Srba, Britanaca, Francuza ili Amerikanca - upravo zbog njihove imperijalističke prošlosti – on se možda pojavljuje kao šovinizam, no u Hrvatskoj on nema imperijalističku niti šovinističku crtu, već mu je jedina zadaća obrana Hrvatske i njezinih građana. Tu obrambenu crtu hrvatskoga nacionalizma najbolje je opisao hrvatski pravnik i politički mislilac dr. Ivo Korksy riječima: «Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike». (I. Korsky, Iz ideala u stvarnost).

Vrijedi naposljetku dodati, da je po hrvatske interese jednako kao velikosrpska ideja, štetna i jugoslavenska ideja, koja je tijekom povijesti uvijek išla na štetu hrvatskih interesa, te time nužno išla na ruku velikosrpskim projektima. Hrvatski političar i filozof Dr. Ivan Oršanić stoga je s pravom zapisao:» Nema Hrvata-Jugoslavena koji je ostao u procesu integracije, a da se nije pretvorio u svjesnog uništavatelja svega što je hrvatsko. Najprije nacionalno samoubojstvo u sebi, a onda u cijelom narodu. To su činili i morali su činiti i svi oni koji su ma u najmanju ruku pristajali uz jugoslavenstvo i Jugoslaviju. Ni u jednoj fazi, ni u jednom času jugoslavenstvo i Jugoslavija nisu bila afirmacija hrvatstva. Uvijek i svagda samo njegovo uništenje. Borba, dakle, protiv jugoslavenstva i Jugoslavije je borba protiv jednog od najvećih zločinačkih kompleksa u povijesti Balkana, borba je protiv mržnje kao regulatora sudbine naroda, borba je protiv jednog stanja koje predstavlja stalno i nepromjenjivo obnavljanje zločina». (I. Oršanić, Vizija slobode).

Borba protiv jugoslavenstva, koje nam se - pod novim imenima i umotano u nove kvazieuropske ambalaže – ponovno hoće nametnuti kao nešto poželjno, štoviše, napredno, upravo je ključna zadaća hrvatskog nacionalizma danas. Borba protiv jugoslavenskoga državnopravnog okvira borba je protiv daljnjeg teritorijalnog kljaštrenja Hrvatske. Borba protiv jugoslavenstva, borba je protiv novih ratova, zločina i mržnje.

Davor Dijanović