Tragikomični argumenti diktatorovih poklonika

Dok je dvanaesta godišnjica smrti Gojka Šuška - ratnoga ministra obrane i osobe koja svakako nije na posljednjemu mjestu u redu zaslužnih za pobjedu u Domovinskome ratu - u hrvatskim medijima prošla posve nezapaženo, smrt druga Ivice Račana, kao i njegova ideološkog uzora druga Tita, zabilježena je u svim medijima Zapadnobalkanske Republike Hrvatske (ZRH). O tridesetoj godišnjici smrti najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti raspisali su se svi mediji u ZRH, a neki od njih pripremili su i posebna DVD izdanja o ljubičici bijeloj. Vrijeme kao da je opet stalo: i nakon Tita Tito! Zaključak je, dakle, nedvojben: za Hrvatsku su važniji jugoslavenski političari od onih hrvatske provenijencije. Tito je za Hrvatsku važniji od Šuška!

Drugu Titi Hrvatska je, doduše, bila zadnja rupa na bratskojedinstvujućo-nesvrstanoj svirali («prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu», govorio je svojedobno drug Tito), ali to njegove apologete i sljedbenike – koji žare i pale današnjom ZR Hrvatskom - ne sprječava da mu u zasluge pripisuju i onu da je zaslužan za osamostaljenje i međunarodno priznanje RH. Ni manje ni više! Jednu od varijacija te konfabulacije zapisao je na dan Titove smrti u svojoj kolumni Davor Butković, jedna od perjanica demokratskog i objektivnog novinarstva u Hrvata, kolumnist i inače poznat po osebujnom shvaćanju političkih i društvenih zbivanja.

Nakon što je Tita ispravno označio kao nedemokrata, diktatora i zločinca, svoju je apologetsku pripovjetku Butković započeo tvrdnjom da je Titova zasluga ta što je Jugoslaviju izvukao iz Sovjetskog bloka i uspostavio dobar odnos sa Zapadom: «Titova je povijesna zasluga što je uspostavio dobar odnos za Zapadom, i što je Jugoslaviju pozicionirao kao neutralnu, ali zapravo prozapadnu socijalističku zemlju». Pritom, međutim, nije pobliže naznačeno kakve je Hrvatska konkretno imala koristi od toga što je Jugoslavija bila prozapadna socijalistička zemlja. Neki bi zlobnik mogao reći da je činjenica što je Jugoslavija nakon 1948. stupila u svojevrsni savez sa zapadnim zemljama za Hrvatsku zapravo bila otegotna okolnost. Jer, upravo je ta činjenica devedesetih godina ratovala protiv hrvatskog osamostaljenja: gotovo ni jednoj zapadnoj zemlji nije bilo u interesu da se raspadne Jugoslavija - zemlja komunističkog jednoumlja, ali svejedno «miljenica Zapada». Svima nam je poznato da ni jedna zapadna zemlja prstom nije pomakla da bi spriječila ubojstva, pokolje i četničke zulume po Hrvatskoj.

Apologiju diktatora Butković nastavlja tvrdnjom da je «SFRJ, svoj represiji usprkos, bila neusporedivo slobodnija od Češke, Poljske ili Rusije». Pripisivati nekomu u zasluge to što je bio na čelu represivnog sustava, ali je, eto, ta represija bila manja od represije nekoga drugog sustava, poprilično je tragikomičan «argument». Po istoj bi, naime, logici mogli hvaliti i osobu koja je, primjerice, izmasakrirala petero ljudi. Jer, netko drugi izmasakrirao je njih petnaest! No i tvrdnja da je SFRJ bila slobodnija od ostalih komunističkih zemalja u Europi stoji na vrlo klimavim nogama. Jugoslavija je, naime, prema izvješću uglednoga Amnesty International-a sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi. Nije poznato kako jugofili i titoisti objašnjavaju taj podatak.

Treći «argument» koga Butković navodi u prilog Titu je onaj da je «institucionalno onemogućio srpsku dominaciju u SFRJ». Riječ je, naravno, o još jednoj laži: Srbi ne samo da su dominirali u SFRJ, nego su dominirali i u SRH. Dr. Zdravko Tomac - svojedobno visokoistaknuti član KPH/SKH i osoba zasigurno meritornija o tomu govoriti od Butkovića - o srpskoj dominaciji piše: »Ustavnopravno Hrvatska je odlukama ZAVNOH-a konstituirana kao država ne samo hrvatskog naroda nego i država srpskog naroda. U praksi je ta formulacija o ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda, kao dva konstitutivna naroda Republike Hrvatske, ostvarivana na štetu hrvatskog većinskog naroda, ne samo zbog dominacije Srba u federalnim organima, vojsci, policiji, diplomaciji i Partiji u Jugoslaviji, nego i zbog njihove dominacije u Hrvatskoj. (...) Srbi u Hrvatskoj bili su za dva i pol puta više zastupljeni u Savezu komunista od Hrvata (24,7 posto Srba od ukupnog broja Srba bilo je u SK, prema 9,8 posto Hrvata), a Jugoslaveni još i više (28,3 posto od ukupnog broja Jugoslavena bili su članovi SKH)».

Apologiju Tita Butković završava tvrdnjom da je «Ustav iz 1974. godine jugoslavenskim Republikama omogućio samoopredjeljenje do odcjepljenja. Ta je odredba, prema mišljenju poznate Badinterove komisije, poslužila kao temelj za međunarodno priznanje RH». Ni ovdje Butković ne govori istinu. Sam je Robert Badinter prilikom posjeta Hrvatskoj 2003. u razgovoru za jedne dnevne novine jasno opovrgnuo one koji Titu kade zbog Ustava iz 1974. On je jasno dao do znanja da se famozni Ustav iz 1974. kod ostamostaljenja nije uzimao u obzir onako kako to pripovijedaju domaći jugofili i titoisti: »U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav... Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974, njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije».

Vidimo, dakle, da ni jedan od Butkovićevih «argumenta» – a to su, u biti, «argumenti» svih Titovih poklonika – ne drži vodu. No, to je i ovako manje bitno. Jugofilima je potrebno lagati iz više razloga: koliko radi opravdavanja i uljepšavanja svoje prošlosti, toliko i radi opravdavanja novih jugoslavenskih koncepcija koje se u posljednje vrijeme posve otvoreno nameću Hrvatskoj (iz istoga je razloga potrebno prešućivati Šuška i ostale koji ne dolaze iz jugoslavenskog inkubatora). Tomu svakako valja dodati još jednu činjenicu: brozovski rezon i mentalitet Homo Jugoslavensis-a jači su i od činjenica i od zdravoga razuma...

Davor Dijanović