Car Dušan Silni i vojvoda Miloš Obilić uskoro u povijesnim udžbenicima zapadnobalkanske Hrvatske

Vijest da se je predsjednik dr. Ivo Josipović ispričao za «pokušaje Hrvatske u podjeli BiH», mogla je začuditi samo slijepce i političke diletante. Nakon svega što je hrvatska politička klasa uradila u posljednjih desetak godina, ovaj Josipovićev potez može se promatrati kao tek jedan u nizu onih kojima je svrha potkapanje hrvatskoga državnog suvereniteta i transferiranje Hrvatske na Zapadni Balkan, gdje joj je Preuzvišena međunarodna zajednica namjenila ulogu omanje ispostave Bruxellesa, Londona i Washingtona, pod kontrolom bratskoga Beograda, kao središta regiona.

Kako bi takav plan – danas ne vidljiv jedino najvećim slijepcima i izgrađen sukladno starim geopolitičkim i strateškim matricama Londona i Pariza – mogao uspjeti, potrebno je, pored svega ostaloga, Hrvatsku prikazati i kao agresora. A Josipovićeva isprika nije ništa drugo nego legitimacija optužbe da je Hrvatska bila agresor u BiH. Dr. Andrija Hebrang nije daleko od istine kad tvrdi da je Josipović Hrvatsku uveo u red agresorskih zemlja. Takvo je Josipovićevo postupanje, međutim, protivno Deklaraciji o Domovinskom ratu koju je Hrvatski sabor usvojio 13. listopada 2000. g., a u kojoj jasno stoji da je Republika Hrvatska vodila «pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica». Josipoviću je kao vrhunskom pravniku nesumnjivo poznat sadržaj ove Deklaracije. No očito je da u Hrvatskoj i dalje vrijedi pravilo kumrovečkog bravara da se ne treba uvijek «držati zakona kao pijan plota».

Od zakona je jedino istina u Hrvatskoj na nižoj cijeni. Unatoč nizu znanstvenih i stručnih publikacija u kojima su temeljito i argumentirano porušene laži koje se pripisuju dr. Franji Tuđmanu i hrvatskoj politici devedesetih (spomenimo samo one dr. Miroslava Tuđmana ili dr. Josipa Jurčevića), mediji i dio političara i dalje propovijedaju laži o podjeli BiH, agresiji na BiH i sl. Tu, dakako, nije riječ o neznanju, nego o svjesnom laganju, motiviranom političkim razlozima ili pak osobnim materijalnim interesima (uz, dakako, asistenciju domaćih korisnih budala kojih nam barem nikada nije manjkalo).

Ono što u čitavoj ovoj priči čudi je to, da se nitko nije zapitao zašto se je Josipović ispričao – za nešto što, nota bene, nikada nije dokazano – baš u ovo vrijeme? Nije li čudno to da Stjepan Mesić – koji je bio poznat kao veliki prijatelj službenog Sarajeva i koji je klečao, puzao i ispričavao se komu se god prohtjelo – nije napravio ovaj potez? Jer, valja imati na umu da se vrlo skoro očekuju presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata u Haagu. Postavlja se stoga pitanje kakve će političke implikacije ovaj potez imati na ishod tih presuda? Nije li Josipović ovim potezom na neki način dao legitimaciju tvrdnjama Tužiteljstva? Je li upravo to možda i bila svrha njegove isprike? Je li se kod ovoga poteza vodio famoznom pravdom i mislio na hrvatske nacionalne interese? Ili je mislio na interese Zapadnog Balkana i regiona koji ne može do kraja biti formiran dok se ne proturi teza o simetriji krivnje i dok se «svi svima ne ispričaju»?

Uostalom, sve je poznato i vidljivo onima koji hoće vidjeti. Danas se više ni ne skriva koji je cilj politike kakva se počela provoditi 2000. Umjesto izlizanih fraza o bratstvu i jedinstvu, novo jugoslavensko integriranje se legitimira ekonomijom i poslovnom suradnjom. Tako u srbijanskoj Politici možemo čitati da će se radi razvitka privrede uskoro održavati «zajedničke sednice vlada Srbije, BiH i Hrvatske». To će, naravno, biti samo provizorno rješenje, dok se – opet, dakako, radi poslovne suradnje i uštede – ne predloži i zajednička vlada. Uostalom, bivši predsjednik Mesić je već i predlagao da bi «naše zemlje» trebale na inozemnim gospodarskim susretima imati zajedničkog predstavnika. Međutim, ni tu nije kraj jugo-integriranju. Naime, predsjednik Srbije Boris Tadić najavljuje da bi Srbija i Hrvatska uskoro mogle imati i zajedničke povijesne udžbenike. To pak znači da bi djeca po hrvatskim školama uskoro mogla nanovo učiti o «meleon Srba pobijenih u Jasenovcu», te o Oluji kao o «etničkom čišćenju» i «najvećem ratnom zločinu u Evropi posle Drugog svetskog rata». A svakako bi jedno poglavlje trebalo posvetiti i caru Dušanu Silnome i vojvodi Milošu Obiliću! No, tako od nas valjda zahtjeva EU. A za ulazak u EU znademo da treba podnijeti svaku žrtvu! To što na kraju ipak nećemo ući u EU, već u Jugosferu, to više i onako nikoga ne briga. Ponajmanje građane zapadnobalkanske Hrvatske...

Davor Dijanović