Društvo (ne) znanja i konformizacija mišljenja

Mnogo se danas u Hrvatskoj priča i raspravlja o znanju i obrazovanju. «Zemlja znanja» vrlo je česta sintagma u akademskom, medijskom i političkom rječniku. Istodobno, stanje u akademskim i obrazovnim ustanovama daleko je od idealnoga. Slično je i u ostalim zemljama, i to ne samo onima u tranziciji, već i u onima koje imaju najveći postotak fakultetski obrazovanih ljudi. Znači li činjenica da netko posjeduje diplomu ujedno i da je riječ o obrazovanoj osobi? Što je uopće znanje? Koja je funkcija znanja? Što je to «društvo znanja»? Što je neobrazovanost?

Tim se pitanjima bavi knjiga Konrada Paula Liessmanna: Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja. Prema Liessmanu znanje uvijek znači «moći dati odgovor na pitanje što je nešto i zašto je to što jest». Liessmann ispravno detektira i što nije znanje: «Kojekakvi podaci nagomilani u pamćenju još uvijek nisu znanje. Akrobati pamćenja koji su u stanju zapamtiti bezbrojne pojedinosti, hodajući leksikoni koji umiju riješiti svaku križaljku u doslovnom smislu baš i ne znaju mnogo. Te pojedinosti i pojmovi postaju znanjem tek onda kada ih je prema logičkim i konzistentnim kriterijima moguće međusobno povezati tako da rezultiraju smislenim i provjerljivim suodnosom».

Primjere ljudi koji raspolažu zavidnom količinom podataka i informacija, ali im je znanje – upravo iz činjenice što prikupljenje podatke i informacije ne razumiju niti ih povezuju na logički smislen način – vrlo slabo, nije potrebno tražiti izvan Hrvatske. Škole i fakulteti u Hrvatskoj dobrim su dijelom organizirani na način da se od učenika i studenata traži (odnosno da je dovoljno) puko i mehaničko reproduciranje informacija, a da učenici i studenti mnogo puta ne znaju ni razumiju o čemu uopće pričaju. Kritički i istraživački duh kao i kreativnost gotovo da su iščeznuli sa škola i fakulteta. Škole i fakulteti stvaraju osobe koje raspolažu s gomilom informacija, ali s vrlo malo znanja.

Može li stoga osoba s diplomom biti neobrazovana? Što je neobrazovanost? Liessman piše da neobrazovanost nije «intelektualni deficit, nije nedostatak informiranosti, nije defekt kognitivne kompetencije», nego je «odricanje od htijenja da se nešto uopće razumije». Liesmann dalje dodaje:» Gdje god se danas govori o znanju, radi se o nečemu drukčijem od razumijevanja. Ideja razumijevanja, nekoć osnova duhovno-znanstvene djelatnosti po sebi, u najboljem slučaju prezimlje u politički korektnoj frazi o razumijevanju drugoga kao izrazu iznuđene tolerancije». Podaci i informacije koji se ne razumiju, dakle, nisu znanje niti od njih postoji pretjerana korist – osim eventualno na kvizovima gdje je dovoljno mehaničko reproduciranje upamćenih informacija. «Društvo znanja» obično se poistovjećuje s pojmom «informacijsko društvo», no, kao što je već rečeno, informacije same za sebe još uvijek nisu znanje i upravo tu leži prva zabluda propovjednika društva znanja.

Prema Liessmannu glavni neprijatelj sveučilišnih reformatora je istraživački duh: «Čini se gotovo kao da moderni sveučilišni reformatori poznaju samo jednog stvarnog neprijatelja: neovisan istraživački duh koji izmiče njihovoj predodžbi o strukturiranoj i kontroliranoj znanosti».

Liessmann u knjizi primjećuje i postojanje područja koja su danas tabu tema i koje je praktički nemoguće slobodno istraživati. On navodi da je «takoreći nemoguće nepristrano istraživati etnicitet, spolnost, migracijske probleme ili povijest 20 st.; istraživački rezultati što ih diktira politički moral u pravilu su već naprijed utvrđeni». Nije stoga nimalo čudan eskapizam danas dosta čest kod profesora povijesti, koji radije istražuju Tatare, Mlečane i Osmanlije nego povijest 20 st., naročito povijest Drugoga svjetskog rata. Bilo da je razlog tomu strah od gubitka posla ili strah od misaone policije koja etiketama verbalno ekskomunicira sve one čiji su rezultati istraživanja i radovi u suprotnosti s modernim dogmama, odnosno koji prelaze granice pomišljivog mišljenja.

Takva konformizacija mišljenja, gdje se nastoji unificirati ljudska mišljenja i gdje rezultati istraživanja nužno korespondiraju s već unaprijed utvrđenim rezultatima određenima političkom korektnošću nije fenomen koji postoji od jučer. Fenomen konformizma u književosti je davno opisao engleski književnik Aldous Huxley u svom poznatom antiutopijskom romanu Vrli novi svijet. On u romanu tako piše:»... Razmotrite stvar objektivno, gospodine Fosteru i vidjet ćete da nijedan prijestup nije do te mjere gnusan kao što je nekonformizam u ponašanju. Ubojstvo likvidira samo jedinku – a, na kraju krajeva, što je jedinka? (...) U svako doba možemo stvoriti novu, bez ikakvih komplikacija – koliko god hoćemo. Nekonformizam ugrožava nešto više nego život jedne jedinke; on udara na samo Društvo. Da, na samo Društvo».

Koji je lijek protiv neznanja, mediokritetstva i konformizma, protiv konformizacije i uniformizacije koja – rečeno rječnikom lišenim političke korektnosti – stvara homo debilusa na globalnoj razini? Prije svega mislim da je potrebno oduprijeti se poplavi besmisla u masovnim medijima i ne prihvaćati nekritički sve što nam ti mediji serviraju kao dogme i nešto što je razumljivo samo po sebi. Kritički i nekonformistički način razmišljanja prema Huxleyu ugrožavamo samo Društvo – monstruozno Društvo kakvo je opisano u knjizi Vrli novi svijet. Možda je stoga nekonformizam lijekovito sredstvo za dekonstrukciju društva «zbunjenog stada pasivnih promatrača» (Chomsky)?

Ruski filozof Nikolaj Berdjajev u tom je smislu ispravno primjetio da «pravda i istina mogu biti u manjini a ne u većini, čak su najčešće u manjini, i skoro je čudovišno da su ljudi mogli doći do takvog stanja svijesti da u mišljenju i volji većine vide izvor i kriterij pravde i istine! «. Plivanje protiv struje sastavnica je i kršćanstva. U Bibliji jasno stoji: «Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze! « ( Mt 7:13, 14). Umjesto identificiranja s većinom – kako bi bili cool, in i trendy - i gutanja smeća koja nam za hranu serviraju masovni mediji možda bismo radije trebali krenuti uskim putem? On je zasigurno težak, ali ujedno i jedini koji nas vodi do cilja: jedini ispravni.

Davor Dijanović