San ili java?
Usnuh sinoć jedan vrlo neobičan san. Sanjah da na televiziji gledam skup političkog vodstva «federacije Zapadni Balkan». U prvi tren ništa mi nije bilo jasno, no nastavih gledati. Pristupi tada mikrofonu jedan od sudionika skupa, imenovan kao «predstavnik pokrajine Hrvatske», pozdravi «sve građane Zapadnog Balkana», pa započne svoj govor. Pozorno sam ga slušao. Govor je išao otprilike ovako:
Svi se mi još i danas sa sjetom prisjećamo mračnih devedesetih godina, godina kada su oni besramni ustaški separatisti uzeli puške u ruke i krenuli u rušenje Jugoslavije, naše predivne zemlje bratstva i jedinstva, zemlje mirnog suživota svih naroda i narodnosti od Vardara pa do Triglava. Te dane provodili bi obično po krčmama ili, u slučaju zračne opasnosti, u podrumima. Neki od nas sklonili su se privremeno u inozemstvo. Uz nas bi uvijek stajala slika druga Tita, najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti, dok bi na radio kazeti svirala ona naša stara: uvijek si mi draga bila (...) domovino moja mila (...) Jugoslavijo, Jugoslavijo... Sam pogled na sliku druga Tita, tog velikog junaka, borca i prije svega čovjeka, ulijevao je u nas nadu da će se ovi po nas crni dani što prije svršiti. Vođeni oporukom druga Tita da bratstvo i jedinstvo čuvamo kao zjenicu oka, u početku smo činili sve što smo mogli kako bi podivljalim ustaškim separatistima onemogućili osamostaljenje. Proglašavali smo njihove separatističke težnje fašizmom, u inozemstvu smo vodili kampanju protiv hrvatskog osamostaljenja, uvjeravali smo naše saveznike u svijetu da bi samostalna Hrvatska država bila velika opasnost po mir u Europi. Ništa od toga nije urodilo plodom. Rekli smo tada: isposlovat ćemo embargo na uvoz oružja; ustaški se separatisti tako neće moći naoružati pa ćemo ih već lagano skršiti. No, ni to nije uspjelo. Rušitelji bratstva i jedinstva počeli su ilegalno nabavljati oružje. U tome su imali i pomoć one, kako ju je drug Bakarić nazvao, najgore emigracije koja je od samog početka radila protiv Jugoslavije i svih tekovina naše narodnooslobodilačke borbe.
Kako je vrijeme prolazilo izgledi za očuvanje Jugoslavije bili su sve manji. Ustaški su se separatisti naoružali, zenge i hosovci ostvarili prve vojne uspjehe. Prisjetio sam se tada sprovoda druga Tita... Našli smo se tada u doista vrlo teškoj situaciji. No, nismo očajavali. Dio nas već je bio u novoj vlasti što nam je omogućavalo opskrbu informacijama. Rekli smo tada: formalno ćemo prihvatiti hrvatsku državu, ali samo za određeno vrijeme. Čim se okolnosti promjene na bolje ponovno ćemo se dokopati vlasti, srušit hrvatsku državu i osvetit se rušiteljima Jugoslavije. I tako, po dogovoru, dio nas je prešao u novouspostavljenu vlast, dio nas je ostao u oporbi. Organizirali smo već tada različite tribine o suživotu Srba i Hrvata, preko nevladinih udruga prosjedovali smo protiv vlasti i pokušavali ju ocrniti pred priprostim pukom. Pomogli su nam u tome i naši stari saveznici u inozemstvu koji također nisu prežalili raspad Jugoslavije i samo deklarativno prihvatili hrvatsku samostalnost. Već smo tada u dogovoru sa saveznicima počeli izrađivati planove o reinstalaciji Jugoslavije. Znali smo da je Hrvatima degutantan sam naziv Jugoslavija. No, nije bitan naziv, već sadržaj, stoga smo taj plan počeli provoditi pod formom regionalne suradnje, dobrosusjedskih odnosa...
U početku nam je išlo vrlo teško: narod je bio protiv nas. Angažirali smo tada naše novinare. Počeli smo narod uvjeravati da je aktualna vlast lopovska. A kako bi barem donekle razbili nacionalno jedinstvo, počeli smo s masovnom kampanjom protiv Hrvata iz Hercegovine koje smo prikazivali kao lopove. Bili su nam oni veliki trn u oku još od vremena kad su goloruki stali pred tenkove i tako spriječili intervenciju naše Jugoslavenske Armije. Iako jugoslavenski totalitaristi u duši, morali smo se poslužiti demokratskim vokabularom: počeli smo propovjedati da je vlast nedemokratska, da masovno krši ljudska prava, da cenzurira medije, da je protueuropska... Cilj ipak, znali smo to još iz vremena narodnooslobodilačke borbe, opravdava sredstvo! Veliku opasnost predstavljao nam je Franjo Tuđman. Vidjeli smo iz njegovih govora da je informiran o našim planovima. No, preko naših novinara ironično smo prikazivali njegove govore kao lupetanja ishlapjelog starca koji u svemu vidi zavjeru protiv hrvatske. Djelomično smo u tome uspjeli.
Nakon što je Tuđman umro, znali smo da je ponovno došlo naše vrijeme. Rekao sam tada: ako je s Titom pokopana Jugoslavija, s Tuđmanom je pokopana samostalna Republika Hrvatska! Uz pomoć naših stranih saveznika i medija u koje su se naši tada već uspješno infiltrirali, odnijeli smo pobjedu na izborima. Krenuli smo u svoj osvetnički pohod. Temeljito smo pročistili sve institucije od kadrova koji su sudjelovali u razbijanju Jugoslavije; postavili smo tamo naše provjerene ljude. Temeljito smo pročistili i medije što nam je omogućilo sustavnu demonizaciju onih koji su rušili Jugoslaviju. Kod naroda je još uvijek bilo prisutno snažno antikomunističko raspoloženje: prišili smo si stoga demokratsko i europsko ruho. Pristali smo na sve uvjete Haaškog suda, tako i na nadležnost suda nad operacijom Oluja koja je značila definitivno razbijanje Jugoslavije. Znali samo jako dobro da je riječ o političkom sudu koji je pod snažnim utjecajem međunarodne politike koja nije htjela hrvatsku državu. Izručili smo Haaškome sudu sve dokumente, pa i one koji su bili državna tajna kako bi se optužnice što bolje pripremile. Računali smo ovako: ako Haaški sud osudi vojno i političko vodstvo Hrvatske kao udruženi zločinački pothvat te ako osudi aktere Oluje koju je tužiteljstvo označilo kao «etničko čišćenje», to će značiti da je Hrvatska država nastala na zločinu. A država čiji su temelji u zločinu, znali smo da takva država ne može biti ravnopravan subjekt u današnjem demokratskom poretku. Postavit će se tada, naime, pitanje zaslužuje li takva država uopće da postoji. Tu je bila naša prilika: prilika za ponovnom jugoslavenskom integracijom za koju smo iskovali poseban naziv: Zapadni Balkan. Narodu smo pritom cijelo vrijeme govorili da ih vodimo u Europu. Jer ipak, kako bi rekao naš stari saveznik iz vremena Drugog svjetskog rata i veliki prijatelj druga Tita Winston Churchill: «Istina je u ratu toliko dragocjena, da ju uvijek treba štititi jaka straža laži». A naš rat protiv onih koji su srušili Jugoslaviju i danas traje. Osvetili smo se i onima koji su sudjelovali u ilegalnoj nabavi oružja, prikazali smo ih kao kriminalnce i osudili na zatvorske kazne. Posebno nam je mrska bila slika vojno-političkog vodstva hrvatske na Kninskoj tvrđavi nakon Oluje. Dio tog vodstva prikazali smo kao ratne zločince, dio kao psihopate, dio kao lopove. Pokrali smo hrvatske građane, rasprodali nacionalna dobra. Sve smo to činili tobože u ime «Europe». Putem svojih novinara uvjerili smo priprosti puk da krivnju za to snose hrvatski nacionalisti. Cilj opravdava sredstvo! A naš cilj – ponovna panbalkanska unija – sada je ostvaren. Ovom prilikom posebno se zahvaljujemo našim otočkim saveznicima koji su nam kroz cijelo vrijeme pružali financijsku, obavještajnu i inu pomoć! Građani Zapadnog Balkana, danas...
Probudih se tada ne uspjevši tako, nažalost, čuti ostatak govora. Razmišljah dugo o svemu ovome, no još mi ništa nije jasno. San ili java?
Davor Dijanović
{mxc}




Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
