"Nejasna" 1991.

Milanović je ovih dana ustvrdio kako je „većini nas 1991. bila nejasna godina, teška i komplicirana“. Teška i komplicirana svakako jest bila. Neizvjesna također. No nejasna?

Nejasna je možda bila dijelu bivše komunističke nomenklature, jugoslavenskim nostalgičarima i ljudima koji su do posljednjeg trenutka vjerovali da će se raspadajuća Jugoslavija nekako održati na životu. No teško da je bila nejasna hrvatskim braniteljima, dragovoljcima i gotovo tri milijuna ljudi koji su već na referendumu jasno pokazali u kakvoj državi žele živjeti.

Uostalom, Milanovićeva izjava ne pada iz vedrog neba, nego se, sasvim logično nadovezuje na njegov dugogodišnji odnos prema hrvatskoj državi i njezinim temeljnim vrijednostima. Riječ je o političaru koji je Hrvatsku svojedobno nazvao „slučajnom državom“, čovjeku za čije je ministre, prema njegovim riječima, život u Jugoslaviji bio bolji nego u samostalnoj Hrvatskoj, političaru koji je Domovinski rat znao interpretirati na način koji je relativizirao njegov oslobodilački karakter.

Dok je za većinu Hrvata 1991. predstavljala ostvarenje stoljetnoga sna o vlastitoj državi, dio postkomunističke elite raspad Jugoslavije doživio je kao kraj svijeta koji im je osiguravao položaj, utjecaj i osjećaj političke sigurnosti. Zato je ono što je hrvatskom narodu bilo sasvim jasno njima često izgledalo kao problem, nesporazum ili povijesna pogrješka.

Zanimljivo je i kako se Milanović posljednjih godina povremeno pokušava predstaviti kao zaštitnik tradicije i nacionalnih interesa. Slično je bilo i u predsjedničkoj kampanji kada je, uz priču o „progresivnoj Hrvatskoj“, odjednom počeo otkrivati važnost tradicije. Međutim, problem s političarima nije ono što govore u kampanji nego ono što su radili kada su imali vlast.

Bilanca Milanovićeve vlade teško se može opisati kao nacionalno osviještena. Od ukidanja pokroviteljstva nad Bleiburgom, preko pokušaja zaštite Perkovića i Mustača od njemačkog pravosuđa, nametanja ćirilice u Vukovaru bez elementarnog senzibiliteta prema ratnim ranama grada, pa sve do sustavnog koketiranja s jugoslavenskim političkim i kulturnim nasljeđem. Riječ je o nizu poteza koji su pokazivali duboku nelagodu prema hrvatskome nacionalnom identitetu.

Posljednja izjava o nejasnoj 1991. jasno se u uklapa u slagalicu ranijih Milanovićevih “umotvorina”. Ona je potpuno na tragu njegove političke paradigme.

Ostaju nejasni tek oni naivci koji ga tretiraju kao novoprobuđenog zaštitnika nacionalnih interesa i državotvornog političara. I koji bi ga sutra rado ponovno vidjeli u Banskim dvorima.

Davor Dijanović