(Geo)političke teme i mete

Da ulazak Hrvatske u Europsku uniju nije uvjetovan ispunjavanjem kriterija - taman da Hrvatska izruči još stotinu Gotovina ili topničkih dnevnika - već geostrateškim odlukama Europske unije, poznata je stvar. Za potkrijepu te teze dovoljno je navesti primjer Bugarske i Rumunjske, od kojih je Hrvatska po realnim pokazateljima u gotovo svim segmentima daleko razvijenija. Izručenje generala Ante Gotovine, odustajanje od primjene ZERP-a i svi ostali zahtjevi koje je Hrvatska do sada poslušno ispunjavala – vodeći se mudrim aksiomom da će za ulazak u EU «podnijeti svaku žrtvu» - uvijek su imali za posljedicu još veće i još teže zahtjeve. No, budući je Hrvatska politička elita poručila da je Hrvatska spremna podnijeti svaku žrtvu ne bi li ušla u EU, ona se danas nema pravo žaliti na slovenske zahtjeve i ucjene. Naime, zauzimanjem za bezuvjetni ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ne mareći pritom za žrtve i tvrdeći kako alternative tome putu nema, hrvatska politička vrhuška potpisala je diplomatsku kapitulaciju. Današnje slovenske ucjene utoliko su samo logična posljedica te kapitulacije.

U slučaju slovenske blokade pregovora, međutim, ne treba naivno misliti da bi Slovenija mogla ucjenjivati Hrvatsku i svojatati hrvatski teritorij, a da u tome nema latentnu podršku vrha političke nomenklature Europske unije. U prilog tome govori činjenica da je blokada pregovora nastupila upravo nakon posjeta britanske kraljice Sloveniji. A dobro nam je znano da je britanski strateški cilj jačanje koncepta Velike Srbije na Balkanu. Kontinuitet britanske prosrpske (geo)politike moguće je jasno pratiti od razdoblja stvaranja prve Jugoslavije, preko komunističke Jugoslavije (i zločina na Bleburgu), Domovinskog rata pa do danas kada glavni konstruktori Zapadnog Balkana imaju jasan britanski predznak. Stoga je posve logično da je Velikoj Britaniji - kao srpskome tutoru - u interesu usporiti ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Druga činjenica koja govori u prilog teze da je Slovenija (tj. njezina politička elita) u aktualnome sporu s Hrvatskom samo instrument europske administracije (koristan sluga loših gospodara), jest odbijanje europskog povjerenika za proširenje Ollija Rehna da se spor riješi pred Međunarodnim sudom pravde.

Dakako, isti taj Olli Rehn i ostali politički komesari EU neće se kasnije libiti Hrvatskoj napomenuti da prije ulaska u EU mora profunkcionirati pravna država. Takvim postupanjima Europska unija iskazuje potpunu neprincipjelnost i u praksi negira temeljna načela za koje se formalno zalaže. Smisao ulaska Hrvatske u Europsku uniju zasigurno nije zanemarivanje vlastitih nacionalnih interesa (a neisporučivanje generala obrambene vojske pred politički sud u Haagu, proglašenje ZERP-a i rezolutno suprotstavljanje svojatanju hrvatskog teritorija neprijeporno su hrvatski nacionalni interesi), niti podaničko podvijanje repa pred svakim brusselskim zahtjevom, nego afirmacija Hrvatske i njezinih nacionalnih interesa u zajednici ravnopravnih i slobodnih europskih naroda. Ravnopravnost i sloboda svih zemalja članica, temeljne su pretpostavke za poštenu, iskrenu i kvalitetnu suradnju među europskim narodima. Prije ulaska u bilo koju ekonomsko-političku tvorevinu, pa tako i Europsku uniju, koja podrazumijeva bitno ograničenje državnog suvereniteta, moraju biti jasno određene prednosti i nedostaci ulaska. Ulazak dolazi u obzir samo ukoliko će od njega postojati određena korist i ukoliko će omogućiti bolju zaštitu i afirmaciju nacionalnih interesa.

Drugim riječima: vanjska politika uvijek mora biti u funkciji ostvarivanja unutarnjopolitičkih interesa i priorita, i nikada ne smije postati sama sebi svrhom. U protivnom, ako ulazak znači odustajanje od nacionalnih interesa, europske integracije gube svoj smisao i postaju oruđe bogatijih i jačih za izrabljivanje i ugnjetavanje slabijih; a to su onda de facto ponovni kolonijalizam i ropstvo umotani u ruho prividne slobode i demokracije. Hrvatska nesumnjivo želi biti dio europske obitelji; ona je to bila kroz čitavu svoju povijest. No, europska se obitelj može graditi samo na temelju ravnopravnosti svih njezinih članica – pa tako i onih najslabijih. Slovensko otvoreno neprijateljsko ponašanje prema Hrvatskoj, zasigurno ne predstavlja afirmaciju načela ravnopravnosti, veću njegovu negaciju, i dovodi u pitanje sami smisao europskih integracija.

Davor Dijanović

{mxc}