Hrvatsko pitanje u BiH jedno je od ključnih pitanja budućnosti ne samo BiH, nego i RH

Održavanje Trad Festa u Zagrebu ponovno je otvorilo pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini te načina na koji se to pitanje treba artikulirati na međunarodnoj razini. Ovaj događaj može se promatrati kao dobar primjer kako se hrvatsko pitanje u BiH treba internacionalizirati, osobito kroz traženje razumijevanja i potpore unutar ključnih zapadnih političkih centara moći, uključujući i američku administraciju. Bez šireg međunarodnog razumijevanja teško je očekivati trajna i stabilna rješenja unutar same BiH.

Reakcije koje su uslijedile iz dijela bošnjačkih političkih krugova ne iznenađuju. Njihova politička agenda već je dugo prepoznatljiva: hrvatsko pitanje ne promatra se kao pitanje ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, nego kao prepreka projektu unitarne države. U takvoj koncepciji Hrvate se postupno svodi na status nacionalne manjine. Formalno ostaju konstitutivan narod, ali im se kroz praksu preglasavanja i izbor političkih predstavnika bez većinske hrvatske potpore oduzima stvarni politički subjektivitet.

U praksi se to najjasnije vidi kroz izbor hrvatskih predstavnika u institucijama BiH. Već godinama hrvatski politički predstavnici upozoravaju na to da izborni mehanizmi omogućuju brojnijem narodu da odlučujuće utječe na izbor predstavnika manjeg. Time se dovodi u pitanje sama ideja konstitutivnosti, jer narod koji ne može izabrati vlastite legitimne predstavnike ne može biti stvarno politički ravnopravan.

Unitaristička politika

Dio bošnjačkih političkih i medijskih krugova pritom se koristi tezom o tzv. udruženom zločinačkom pothvatu kao sredstvom diskreditacije gotovo svakog hrvatskog zahtjeva za institucionalnom ravnopravnošću. Umjesto da se o hrvatskom pitanju razgovara kao o ustavnom i političkom problemu današnje Bosne i Hercegovine, ono se često pokušava unaprijed delegitimirati povezivanjem s imanentno političkim presudama i događajima iz devedesetih. Takav pristup ne vodi ni pomirenju ni stabilnosti, nego služi održavanju političke stigme nad svakim pokušajem hrvatske ustavne artikulacije.

Takvu politiku najjasnije je artikulirao Bakir Izetbegović, koji je godinama relativizirao hrvatske zahtjeve za institucionalnom jednakopravnošću i trećim entitetom. Njegova retorika „obrane države“, kao i spominjanje jačanja namjenske industrije, mogli su se protumačiti jedino kao prijetnja Hrvatima i svima koji zagovaraju drukčiji ustroj BiH. Današnji politički predstavnici koji nastavljaju unitarističku liniju ne nude bitno drukčiji odgovor: umjesto dogovora triju naroda, inzistiraju na modelu u kojem bi brojčana većina trajno određivala političku sudbinu Hrvata.

No vremena se mijenjaju. Politički krugovi koji su ranije računali na gotovo automatsku potporu dijela zapadnih zemalja, ali i na razumijevanje dijela hrvatske politike, danas više ne djeluju u istim okolnostima. Politika kakvu je simbolizirao Stjepan Mesić, često sklona prihvaćanju bošnjačkog unitarističkog narativa, više nema ni približnu težinu koju je nekoć imala. Hrvatsko pitanje u BiH sve se jasnije vraća u međunarodni fokus kao pitanje konstitutivnosti, legitimnog predstavljanja i stabilnosti države.

Bošnjačko pozivanje na tzv. UZP pritom je promašeno jer ga demantira demografska realnost. Analiza popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini jasno ukazuju na jednu činjenicu: prostor Herceg-Bosne i kontrole HVO-a ostao je etnički najmješovitiji u usporedbi s područjima koja su bila pod kontrolom VRS-a ili Armije BiH. Na stranu pojedine političke presude međunarodnih sudova (sjetimo se samo maloumnih konstrukcija o „prekomjernom granatiranju“ i usporedimo s današnjim američkim vojnim akcijama pa da dobijemo sliku ozbiljnosti ovih međunarodnih institucija), ovo je jedini stvarni pokazatelj tko je provodio udružene zločinačke pothvate. Kako je rekao dr. Ivo Pilar: „Činjenice imaju to neugodno svojstvo, da postoje i dalje bez obzira na to, da li ih se priznaje ili ne“.

Upravo zato ideja trećeg entiteta nije radikalizacija, nego pokušaj vraćanja Bosne i Hercegovine njezinoj izvornoj logici: državi triju konstitutivnih naroda. Nije normalno da postoje tri naroda, a samo dva entiteta. Takav nesklad proizvodi stalne krize, nepovjerenje i osjećaj političke nepravde. Treći entitet ne bi dijelio BiH, nego bi je stabilizirao, jer bi svakom narodu dao institucionalni okvir sigurnosti i ravnopravnosti. Dugoročna stabilnost države ovisi o osjećaju ravnopravnosti, a bez toga svako rješenje ostaje krhko.

Put prema raspadu Bosne i Hercegovine nije u traženju institucionalne jednakopravnosti Hrvata, nego u nastavku dosadašnjih politika koje BiH pretvaraju u Jugoslaviju u malom: državu u kojoj se nacionalna pitanja guraju pod tepih, a brojčana većina pokušava nametnuti politički okvir svima ostalima. Povijest je već pokazala kako završavaju takvi eksperimenti. BiH ne mora ponoviti taj scenarij, ali to zahtijeva hrabrost za ustavne promjene i priznanje da stabilnosti nema bez ravnopravnosti.

Rasprave otvorene nakon Trad Festa pokazuju da hrvatsko pitanje u BiH nije ni sporedno, nego jedno od ključnih pitanja budućnosti ne samo BiH, nego i Republike Hrvatske. Ono je ključno vanjskopolitičko pitanje. Treći entitet ne predstavlja podjelu BiH, nego mogući put prema njezinoj stabilizaciji. Bez rješenja koje će Hrvatima osigurati stvarnu, a ne samo deklarativnu konstitutivnost, Bosna i Hercegovina ostat će trajno nestabilna država zarobljena između unitarističkih i separatističkih ambicija i neriješenih nacionalnih pitanja.

Davor Dijanović