Promjena sigurnosne dinamike u jugoistočnoj Europi

Sigurnosne prilike u jugoistočnoj Europi ponovno dolaze u središte pozornosti nakon najnovijih vojnih nabava Srbije. Posebnu pažnju privlače kineski projektili velikog dometa i izraelski raketni sustavi, koji zajedno predstavljaju značajan tehnološki iskorak. Iako se modernizacija oružanih snaga odvija diljem Europe, pojedini analitičari upozoravaju da kombinacija sustava koje uvodi Beograd može imati izraženiji utjecaj na regionalnu ravnotežu.

Jedan od ključnih elemenata ove modernizacije su kineski projektili CM-400AKG, koji se integriraju na borbene zrakoplove MiG-29. U javnosti ih se često naziva hipersoničnima, iako dio stručnjaka smatra da je preciznije govoriti o supersoničnim sustavima. Bez obzira na terminologiju, riječ je o iznimno brzim projektilima koji u završnoj fazi leta postižu vrlo velike brzine, što značajno otežava njihovo presretanje. Lansiraju se iz zraka, zatim dosežu visoke visine i potom se velikom brzinom obrušavaju prema cilju po balističkoj putanji. Procijenjeni domet im je između 240 i 400 kilometara, a namijenjeni su gađanju strateških ciljeva poput radara, zapovjednih struktura i ključne infrastrukture.

Uvođenjem takvih sustava Srbija dobiva sposobnost izvođenja dubinskih udara s relativno sigurne udaljenosti. Kombinacija brzine i specifične putanje leta dodatno otežava obranu, što u regionalnom kontekstu znači povećanu mogućnost brzog djelovanja prema ciljevima izvan vlastitog teritorija.

Uz kinesku tehnologiju, Srbija je uvela i izraelski višecijevni raketni sustav PULS, proizvod tvrtke Elbit Systems. Riječ je o fleksibilnom sustavu koji može koristiti različite vrste raketa, pri čemu najnaprednije varijante dosežu domet do 300 kilometara. Takve sposobnosti omogućuju precizne udare s kopna na velikim udaljenostima, čime se dodatno širi spektar operativnih mogućnosti.

To u praksi znači da se brojni važni objekti u susjednim državama nalaze unutar dosega takvih sustava, uključujući i veće urbane sredine. Upravo ta činjenica izaziva zabrinutost u sigurnosnim krugovima, jer oružje velikog dometa značajno mijenja pristup obrambenom planiranju i naglašava potrebu za snažnijim proturaketnim kapacitetima.

Zanimljivo je i da Srbija modernizaciju provodi uz suradnju različitih partnera, uključujući i zapadne zemlje. Primjer toga je nabava borbenih zrakoplova Rafale francuske kompanije Dassault Aviation. Takvi aranžmani često imaju i ekonomsku i političku dimenziju: proizvođači ostvaruju značajne izvozne poslove, dok europske države nastoje zadržati utjecaj nad razvojem srpskih vojnih kapaciteta i smanjiti njezinu ovisnost o Rusiji i Kini. No riječ je dugoročno o promašenoj i kratkovidnoj politici.

Dodatnu političku težinu cijeloj situaciji daje retorika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji je u više navrata govorio o navodnim prijetnjama iz Hrvatske i Albanije. Takve izjave mogu se promatrati kao dio unutarnjopolitičke strategije, usmjerene na homogenizaciju javnosti i opravdavanje povećanih vojnih ulaganja, no na oprez tjeraju povijesno iskustvo i aktualne ideologije tzv. srpskog sveta.

U javnim raspravama često se ističe i pitanje dometa novih sustava. Projektili i raketni sustavi koji dosežu 300 do 400 kilometara bez poteškoća pokrivaju velik dio teritorija susjednih država, uključujući i hrvatski glavni grad. To predstavlja važan faktor u planiranju nacionalne sigurnosti i obrane.

Kada se usporede vojne sposobnosti, Srbija i dalje ima određene prednosti u kopnenim snagama, osobito u segmentima topništva i oklopnih sustava, te kontinuirano ulaže u raketne i bespilotne tehnologije. Hrvatska, s druge strane, ima prednost kroz članstvo u NATO-u, interoperabilnost s saveznicima i modernizaciju ratnog zrakoplovstva, posebno nakon uvođenja aviona Rafale.

Sve navedeno upućuje na zaključak da se sigurnosna dinamika u jugoistočnoj Europi postupno mijenja. Uvođenje sustava velikog dometa i visoke brzine otvara nova strateška pitanja i ponovno stavlja naglasak na obrambene sposobnosti država u regiji.

U tom kontekstu jasno je kako bi Hrvatska u nadolazećem razdoblju trebala dodatno ulagati u protuzračnu i proturaketnu obranu, bespilotne sustave te dalekometno raketno topništvo. Upravo su ti elementi pokazali ključnu ulogu u suvremenim sukobima, osobito nakon početka rata u Ukrajini.

Davor Dijanović