Visokoprofitabilna industrija izmišljanja fašizma

Hrvatska se već danima zabavlja pjevanjem „politički nekorektnih“ budnica u izvedbi političkog bećara Josipa Dabre. O tome se raspravlja na svim medijskim i političkim valnim duljinama, a projugoslavenska i globalistička ljevica jedva je dočekala da dobije „potvrdu“ o tome da se Hrvatska pretvorila u reinkarnaciju „fašističke NDH“. Za njih je Andrej Plenković rehabilitator ustaštva, pa možemo očekivati da će ga uskoro na naslovnicama Novosti prikazivati u pozi i vojnom odijelu Maksa Luburića. Naravno, dočekali su svoje i Milorad Pupovac i suzno-ugrožena družina oko njega. Još jednom imamo primjer kako se folklorni ekscesi pretvaraju  u dokaz navodne fašizacije hrvatskog društva.

Izdajice kao najveće narodno blago

Cijela ta plejada smiješnih, ali malicioznih političkih, parapolitičkih i medijskih aktera, koja doslovce parazitira i živi od difamiranja države u kojoj živi, pripovijeda ono u što ni sama ne vjeruje. Da je Hrvatska zaista reinkarnacija NDH, i to onakve NDH kakvom ju oni hiperrealistički opisuju, onda bi svi ti koji sladostrasno pljuju po hrvatskoj državi odavno bili predmetom sudskih postupaka ili u gorem slučaju nasilja. Ako je Hrvatska doista fašistička država, gdje su politički zatvorenici? Gdje su zabranjene stranke? Gdje su progoni?

Srećom po Hrvate, a nesrećom po profesionalne denuncijante, Hrvatska nije takva zemlja. Hrvati pokazuju toleranciju koja često prelazi granice političke racionalnosti. Davno je primijetio veliki Antun Gustav Matoš da Hrvati svoje izdajice čuvaju kao najveće narodno blago. S druge strane, upravo je voljena Jugoslavija bila zemlja s političkim zatvorenicima i progonima. Oni ju prikazuju kao vrijeme napretka i prosvjećenosti.

Što zbog rata što zbog ideje nacionalne pomirbe Hrvatska nije devedesetih izvršila lustraciju bivših komunističkih i jugoslavenskih kadrova. To im je omogućilo transmisiju moći, političke i financijske, i u novoj državi čije su potencijalno ostvarenje ranije nazivali ustaškim separatizmom. Nakon 2000. godine oni nisu bili toliko velikodušni kao nacionalistički akteri devedesetih pa su bez milosti lustrirali državotvorne kadrove koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države.

Od tada oni nastoje kotač povijesti vratiti unatrag, redefinirati povijest i delegitimirati temelje hrvatske državnosti što implicira rehabilitaciju jugoslavenskih i komunističkih simbola i – kako se to pomodno kaže – narativa. Tko se nađe na suprotnoj strani po inerciji je prokazan kao ustašofil, fašist ili apologet Maksovih mesara, a od nedavno i Dabrinih bećara. Da je 45. lako bi ga, kao od rakije opijeni Simo Dubajić, bacili u kakvu jamu onkraj puta, a danas su za takve pripremljeni intelektualni i medijski gulazi i malj kulture otkazivanja.

Dovoljno je pogledati kakav rječnik koriste otužne političke pojave kao što je Dalija Orešković koja na svakom koraku vidi imaginarnom ustašu, ali stvarno četništvo ne vidi. Pozavidjela bi joj i drugarica Mira iz šeste operativne, a i Dragoslav Bokan i Voja Šešelj ne bi ljepše opisali današnju hrvatsku državu, koja je navodno utjelovljenje protusrpstva, ali, eto, desetci tisuća mladih Srba svejedno svake godine dolaze raditi u tu i takvu zemlju.  Na većini pozicija u državi su relikti bivšeg sustava i njihova progenitura, financira se intrasigentno protuhrvatski sadržaj iz državnog proračuna, ali je Hrvatska svejedno fašistička kreacija i dobro bi joj došla denacifikacija ili barem kakva balkanska federacija.

Unatoč stalnim upozorenjima o navodnoj fašizaciji, Hrvatska je ipak članica Europske unije, NATO-a i dio zapadnoga institucionalnog sustava, bez ijedne relevantne međunarodne klasifikacije koja bi je označila kao autoritarni ili ekstremistički režim.

Hudojamska etika i Staljinova estetika

Domaće antifašiste, zapravo ljubitelje hududojamske etike i Staljinovih brkova estetike, ne zanimaju povijesne činjenice. Zato što oni ignoriraju Rapallske i Rimske ugovore koje je kao žrtvu na oltar Jugoslavije podnio Ante Trumbić.  On nije „prodao Dalmaciju i Istru“, to je bila nužna žrtva kako bi se mogla konsolidirati Karađorđevićeva Jugoslavija, a „antifašisti“ će mu možda tek zamjeriti što se pred kraj života približio Anti Paveliću (ako o tome uopće išta znaju), o čijoj se grobnici pjevalo ovih dana. Za Pavelića isti kriteriji ne vrijede, on je trebao istjerati 10 talijanskih divizija štapovima Mačekovih zaštitara. Jer, svemu što je jugoslavensko treba kaditi, a hrvatstvo je inherentno loše i suspektno. U tom smislu treba tumačiti i najnovija istraživanja jasenovačkih logora. Sve su to arhivske podvale revizionista koji su se drznuli dovesti u pitanje jugoslavensko-komunističku paradigmu koju su promicale kulturne tekovine Borbe i stripova Mirko i Slavko.

Aleksandar Solženjicin dobro je primijetio da ljudi koji su legitimirali komunističke sustave u pravilu odbijaju priznati moralnu odgovornost takvih sustava, minimaliziraju zločine i makijavelistički ih nastoje opravdati višim ciljem. I Arthur Koestler nezaobilazan je u studiju psihologije komunizma. U komunističkom mentalnom sklopu sljedbenici internaliziraju logiku sustava do te mjere da opravdavaju čak i vlastito uništenje ako je potrebno taj sustav održati. Glavni lik Rubashov, stari komunist, u Koestlerovu Pomračenje o podne priznaje lažne zločine i prihvaća vlastitu egzekuciju. On zna da nije kriv, ali Partija jednostavno uvijek mora biti u pravu. To je bila demonska logika Staljinova SSSR-a na čijim su se idejnim vrelima inspirirali Tito i njegova družina.

Pošast hrvatskoga društva

Ipak, malo je u Jugoslaviji bilo okorjelih idealista kao u Kostlerovoj prozi. Prevladavali su oportunizam i želja za zgrtanjem materijalnih dobara. To je dobro opisao Milovan Đilas u knjizi Nova klasa kao i Aleksandr Zinovjev u djelu Homo Sovieticus prikazujući sovjetskog oportunista kao osobu koja javno ispovijeda vjeru u komunistički sustav, privatno ne vjeruje ni u što, ali koristi sustav za osobne probitke.

Ovoj oportunističkoj skupini pripada i većina domaćih „antifašista“. Kad ima fašista, ima i proračunskog novca za njih, bilo da sriču antifašističke ili globalističke kitice. Sa zabranom zvijezde petokrake dolaze u pitanje njihove sinekure, a pitalo bi se i to kako su mogli steći stanove u elitnim dijelovima Zagreba.

Prof. dr. Branimir Lukšić je u knjizi Nedovršena Hrvatska sjajno psihologizirao političku klasu u Hrvatskoj: „Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti, a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, krjeposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.

Za tzv. antifašiste fašizam je danas vrijedna retorička valuta, izvor legitimacije i opravdanje za privilegije. Što je fašizam apstraktniji, to je korisniji. Stvarni fašizam bi zahtijevao stvarni otpor, dok imaginarni fašizam omogućuje jedino stvarne sinekure.

Dok je god, dakle, ustaša i fašista, nemaju egzistencijalnih briga čuvari jugokomunističke revolucije i ugrožena Pupovčeva čeljad. Zakon inflacije imaginarnih fašista kaže: količina financiranja institucija i pojedinaca za detekciju fašista raste proporcionalno broju medijski konstruiranih ili metafizički naslućenih fašista, neovisno o njihovoj stvarnoj egzistenciji. Koliko pritom fašizma, pita se Rastko Močnik. Onoliko koliko zahtijevaju sinekure i visok životni standard lijeve projugoslavenske klike i pripadajućega medijskog i civilnosektorskog brloga. Broj „fašista“ ne određuju činjenice. Određuje ga proračun.

U Hrvatskoj danas ne postoji fašizam. Postoji samo industrija njegova izmišljanja: politička ekonomija fašizma bez fašizma. Visokoprofitabilna i od koje se jako dobro živi.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik