Ekonomska funkcija migracija

Masovne migracije u Europi najčešće se u javnom prostoru prikazuju kao humanitarna nužnost, moralna obveza, izraz kulturne otvorenosti ili nužnost zbog nedostatka radne snage. Takav diskurs, međutim, služi ponajprije kao ideološki paravan. Iza njega se zapravo krije hladna struktura ekonomskog sustava koji više nije sposoban opstati bez vanjskoga demografskog dotoka.

Na to jasno upozorava prof. Riccardo Wagner iz Kölna, koji problem migracija ne promatra kroz prizmu emocija, nego kroz unutarnje proturječnosti zapadnih društava. Njegova polazna tvrdnja glasi: „Mi sami po sebi nismo održivo društvo“.

Ta rečenica razotkriva temeljni problem suvremene Europe. Zapadna društva više se ne mogu biološki reproducirati vlastitim snagama. Razlog nije slučajan, nego proizlazi iz svjesno oblikovanog vrijednosnog poretka. Kako Wagner ističe: „Naša zemlja treba migraciju jer više volimo materijalni prosperitet nego djecu“.

Djeca su u takvom društvu prestala biti budućnost zajednice, a postala privatni teret pojedinca. Roditeljstvo se doživljava kao rizik, prepreka karijeri i prijetnja osobnom standardu. Wagner to formulira bez uljepšavanja: „Odlučili smo da su djeca, na izbor: društveni teret, prijetnja dobrobiti, prepreka karijeri“. U tom procesu čak je i sam rad za obitelj izgubio društveni legitimitet :„Ne smijemo zaboraviti: prepoznali smo da je rad za obitelj ropstvo i stvar prošlosti“.

Umjesto toga, kako Wagner navodi, „za većinu društva jedini cilj postalo je traženje osobnog ispunjenja u plaćenom poslu“.

Cijeli društveni sustav usmjeren je prema tome da sve one koji još nisu uključeni u tržište rada „dovede“ u njega. No posljedica takvog modela je demografski slom. U Njemačkoj se danas rađa prosječno 1,58 djece po ženi što je daleko ispod razine potrebne za opstanak stanovništva. To, kako Wagner naglašava, nije pogrješka sustava, nego njegova logična posljedica.

Dodatni problem leži u samoj strukturi ekonomije: „Ekonomski sustav je napravljen na način da je gotovo nemoguće uzdržavati višečlanu obitelj s jednom plaćom.“

U takvim okolnostima migracije se ne pojavljuju kao humanitarni čin, nego kao funkcionalno rješenje. Zato Wagner otvoreno zaključuje: „Promicanje migracija prije svega je projekt ekonomske politike.“

Ne radi se, kako naglašava, o idealima multikulturalnosti: „Ne radi se o 'kulturnoj raznolikosti'. Nje ionako nema, s obzirom na to da više od 90 posto migracija dolazi iz islamskih zemalja“.

Pravi motiv je održavanje postojećeg modela blagostanja: „Radi se o održavanju prosperiteta.“

Najdublji paradoks suvremene Europe Wagner sažima u rečenici koja razotkriva društvenu hipokriziju: „Čak i oni koji su nezadovoljni masovnim priljevom pridošlica od toga ne žele odustati“.

Migranti kao rezervna armija kapitala

Uz demografsku dimenziju, migracije imaju i svoju jasnu klasno-ekonomsku funkciju. Velike korporacije i krupni kapital migrante ne promatraju kao buduće građane, nego kao rezervnu armiju kapitala.

Na taj je mehanizam još Karl Marx upozoravao u 19. stoljeću. Prema njegovoj analizi, kapitalizam nužno proizvodi višak radnika kako bi se stalnim pritiskom na tržište rada snižavala cijena domaće radne snage. Radnik koji zna da iza njega stoji masa zamjena pristaje na nižu plaću, slabija prava i veću nesigurnost.

Današnje masovne migracije savršeno ispunjavaju tu funkciju. One razbijaju pregovaračku moć radništva i stvaraju trajni pritisak prema dolje. Paradoksalno, dok se nekadašnja ljevica bavila klasnim odnosima, njezini današnji nasljednici – markuzijanci i identitetska ljevica –  napustili su radništvo i fokus preusmjerili na manjinske identitete. Umjesto borbe za materijalne uvjete rada, dominiraju identitetske teme, dok se stvarni ekonomski odnosi više ne dovode u pitanje.

Migranti tako postaju dvostruko instrumentalizirani: kao jeftina radna snaga i kao moralni štit kapitala. Svaka kritika migracijske politike proglašava se netolerancijom, čime se učinkovito štite interesi ekonomskih elita.

Istočna i jugoistočna Europa kao kolonijalni rezervoar

Posebno mjesto u tom sustavu zauzimaju zemlje srednje, istočne i jugoistočne Europe. Iako se često govori o koristima europskih fondova, rijetko se govori o stvarnoj bilanci. Hrvatska je u posljednjih petnaestak godina izgubila više od pola milijuna stanovnika, većinom mladih, obrazovanih i radno sposobnih ljudi.

Vrijednost tog izgubljenog ljudskog kapitala mjeri se u desetcima milijardi eura, iznosima koji se nikada ne će moći nadoknaditi sredstvima iz fondova EU-a. Fondovi financiraju projekte, a ljudi stvaraju društva.

Nije bez razloga bivši njemački kancelar Gerhard Schröder govorio kako obrazovne sustave Hrvatske i zemalja tzv. zapadnog Balkana treba organizirati po uzoru na njemački, kako bi se stanovništvo lakše prilagodilo njemačkom tržištu rada. Ta izjava jasno razotkriva stvarnu logiku odnosa.

Za bogatije zemlje Europske unije, Hrvatska i velik dio istočne i jugoistočne Europe predstavljaju kolonijalni rasadnik resursa i jeftine radne snage. Trošak obrazovanja snose siromašnije države, a korist ubiru bogatije.

Kako upozorava demograf Tado Jurić, riječ je o politici sustavnog izvlačenja mlade radne snage s periferije EU-a u njezino središte, što dovodi do trajnog socijalnog i ekonomskog osiromašenja slabije razvijenih zemalja.

No ni unutareuropske migracije više nisu dovoljne za održavanje sustava. Zato se proces širi izvan granica kontinenta. Milijuni ljudi iz Afrike i Azije postaju novi rezervoar radne snage, ali i izvor dubokih društvenih napetosti. Razlika između migracija unutar europskog prostora i onih iz potpuno drukčijih civilizacijskih, pravnih i religijskih sustava nije samo brojčana, nego strukturalna. Kada se takve migracije odvijaju masovno, bez stvarne integracije i bez jasnih zahtjeva, nastaje socijalni eksploziv.

U kombinaciji s rastućim nejednakostima, padom povjerenja u institucije i ekonomskom nesigurnošću, taj eksploziv postaje barut za ozbiljne društvene sukobe. Naime, ako su europski narodi, koji pripadaju istoj civilizaciji, stoljećima međusobno ratovali, kako očekivati trajnu stabilnost u društvima u kojima se danas susreću duboko različiti vrijednosni, religijski i pravni sustavi? Povijest Europe pokazuje da ni slična kultura ni ekonomska povezanost same po sebi ne jamče mir.

U takvim okolnostima iluzorno je vjerovati da će društva sastavljena od snažno različitih civilizacijskih identiteta razviti koheziju, osobito ako izostaje jasna integracijska vizija i zajednički normativni minimum. Kada se te razlike spoje s rastućim socijalnim nejednakostima, padom povjerenja u institucije i trajnom ekonomskom nesigurnošću, nastaje zapaljiva smjesa, koja potencijalno može rezultirati ozbiljnim nemirima, pa i građanskim ratovima.

Bez sigurnosti nema ni ekonomije

Ovdje dolazimo do još jedne temeljne činjenice: tamo gdje se dugoročno uništi sigurnost, ni ekonomija ne može funkcionirati.

Gospodarstvo ne počiva samo na radnoj snazi i kapitalu, nego na stabilnosti, povjerenju i društvenom redu. Društvo u kojem se građani ne osjećaju sigurno u vlastitim četvrtima ne može dugoročno biti prosperitetno. Kapital se može kratkoročno prilagoditi, ali se dugoročno povlači iz prostora trajne nestabilnosti. Troškovi sigurnosti rastu, socijalni sustavi pucaju, a država sve više energije troši na saniranje posljedica umjesto na razvoj. Politika koja u ime ekonomije razara sigurnost zapravo uništava i samu ekonomiju.

U pozadini svega nalazi se još jedna duboko ukorijenjena zabluda suvremene Europe: religija stalnoga ekonomskog progresa. Ideja da društvo mora neprestano rasti, ekonomski i potrošački, postala je novom dogmom. No progres bez granica nije znak razvoja, nego bijega od stvarnosti. Društvo koje vjeruje da standard mora stalno rasti, čak i po cijenu vlastite kohezije i identiteta, zapravo je izgubilo sposobnost razlikovanja sredstva od cilja. Time se izbjegava ključno, politički najneugodnije pitanje: jesmo li spremni prihvatiti niži materijalni standard kako bismo očuvali vlastiti identitet, društvenu stabilnost i potrebu da ne uvozimo milijune stranih radnika? Ako odgovor glasi ne, tada problem više nije u migracijama, nego u društvu koje je odlučilo da mu je potrošnja i ugoda važnija od opstanka.

Zamjena umjesto obnove

Najdublji problem ipak leži u činjenici da europske političke elite uopće ne razmišljaju o obnovi vlastitog stanovništva. Umjesto ozbiljne demografske politike poticanja obitelji, materinstva i očinstva prihvaćena je logika zamjene stanovništva kao prešutna strategija. Umjesto pitanja kako omogućiti vlastitim građanima da imaju djecu, postavlja se pitanje kako ih nadomjestiti. Umjesto obnove bira se supstitucija.

Takva je logika upravo dijabolična. Ona pretvara narode u zamjenjive radne jedinice, a društva u logističke prostore. Ljudi više nisu nositelji povijesti, identiteta i zajedništva, nego potrošni resursi.

Ovdje se postavlja temeljno pitanje: može li društvo koje ne želi rađati, ali želi trajati, uopće opstati?

Društvo koje ne želi rađati prekida vlastiti kontinuitet i prestaje biti povijesna zajednica, a postaje tek potrošačko-administrativni prostor. Migracije mogu privremeno održavati ekonomsku statistiku, ali ne mogu nadomjestiti međugeneracijsku solidarnost, kulturni prijenos i društveno povjerenje. Zajednica koja odustane od vlastite obnove I odluči se za zamjenu stanovništva jednostavno ne gradi budućnost. Ona samo odgađa vlastiti nestanak.

In ultima linea, kao što je nedavno u članku za Narodno.hr upozorio dr. Marijan Jukić, masovna migracija u doba robotike i umjetne inteligencije postaje sve manje potrebna, a sve više rizična. Razvoj automatizacije i AI-ja ubrzano smanjuje potrebu za uvozom jeftine radne snage u mnogim sektorima. Tehnološki napredne države već danas nadomještaju ljudski rad robotima, bez oslanjanja na masovne migracije. Autor ističe da takav pristup pridonosi većoj sigurnosti i društvenoj stabilnosti. Nasuprot tome, zemlje koje su otvorile vrata nekontroliranoj migraciji suočavaju se s problemima integracije i narušenom društvenom kohezijom. Jukić posebno kritizira zapadnoeuropske migracijske politike koje ignoriraju tehnološke trendove. Smatra da migracija nije dugoročno rješenje demografskih i gospodarskih izazova. Umjesto toga, naglašava potrebu ulaganja u tehnologiju, obrazovanje i automatizaciju. Hrvatska bi, prema autoru, trebala razvijati vlastite kapacitete, a ne ponavljati tuđe pogrješke. Budući razvoj društva treba se temeljiti na znanju i inovacijama, a ne na masovnom uvozu radne snage.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik