Kulturni rat kao znak slabosti

Kad god se u hrvatskom javnom prostoru pojavi ime Marka Perkovića Thompsona ili se otvori ozbiljnija rasprava o povijesnim temama, na scenu stupaju isti akteri, s istim rječnikom i istim optužbama. Lijevo-jugoslavenska ljevica, koja već desetljećima dominira kulturnim, medijskim i akademskim prostorom, promptno poseže za narativom „fašizacije društva“. Riječ je o svjesnom nametanju kulturnog rata – rata koji služi kao posljednja linija obrane privilegija koje bi mogle doći u pitanje.

Ljevica vrlo dobro vidi ono što uporno odbija priznati: izgubila je mlade naraštaje. Naraštaji koji dolaze više ne prihvaćaju postjugoslavenske mitove, ne reagiraju na moralne ucjene i ne osjećaju krivnju zbog vlastitoga nacionalnog identiteta. Upravo zato svaka pojava koja simbolizira nacionalni suverenizam, domoljublje ili reviziju nametnutih interpretacija povijesti mora biti proglašena prijetnjom. Thompson tu služi kao idealan simbolički neprijatelj jer uživa veliku popularnost.

No problem ne staje na unutarnjem ideološkom sukobu. Takve teze o navodnoj fašizaciji hrvatskog društva izrazito su opasne jer se gotovo u potpunosti poklapaju s konstrukcijama koje godinama plasiraju srpski mediji i obavještajno-propagandni krugovi. Hrvatska se u tim narativima sustavno prikazuje kao nedovršeni, opasni projekt koji navodno baštini „ustašku ideologiju“, čime se relativizira velikosrpska agresija i potkopava međunarodna pozicija hrvatske države.

Zanimljivo je da na to upozoravaju i političari koji se nikako ne mogu svrstati u desni politički spektar. Tako je, primjerice, Damir Kajin, dugogodišnji lijevi političar i gradonačelnik Buzeta, jasno istaknuo kako je narativ o procesima fašizacije u hrvatskom društvu proizvod srpskih medija koji djeluju na hrvatskom području. Kada takvu ocjenu iznosi netko tko dolazi s ljevice, tada bi svima trebalo postati jasno da problem nadilazi dnevnu politiku.

Unatoč tome, dominantni dio ljevice uporno nastavlja reproducirati isti diskurs, svjesno ili nesvjesno postajući transmisija tuđih interesa. Umjesto da se suoče s vlastitim porazom u vrijednosnoj sferi i pokušaju ponuditi suvremenu, demokratsku i nacionalno lojalnu ljevicu, oni biraju strategiju stigmatizacije i zastrašivanja.

Kulturni rat koji nameću, međutim, nije znak njihove snage, nego slabosti. To je refleks straha od gubitka kontrole nad narativom, institucijama i simbolima. A Hrvatska danas, sviđalo se to njima ili ne, sve više pokazuje da je spremna izaći iz sjene nametnutih ideoloških okova. I upravo zato panika među njihovim čuvarima postaje sve glasnija. No rika i lavež istinu ne će moći zaustaviti.

Davor Dijanović