Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

 Velikosrpska ofenziva na Hrvatsku

Možda ništa tako jasno ne oslikava svu bijedu hrvatske političke i medijske scene, ali i duboku izbušenost i infiltriranost Hrvatske prosrpskim elementima koji ju potkopavaju od odnosa prema Porfiriju, novome srpskom patrijarhu, a bivšem episkopu zagrebačko-ljubljanskom. Nakon što je pred nekoliko godina objavljena snimka iz koje je baš svatko mogao zaključiti kako je upravo Porfirije inicirao pjevanje pjesme četničkom koljaču DijanovićMomčilu Đujiću nije se dogodilo ništa. Baš niti jedan mainstream medij nije o tome nije objavio niti slova osude. Iznimka je bio tek novinar Marko Jurič koji se do danas, zbog toga što je upozorio na vezu Srpske pravoslavne crkve i četništva, nalazi na udaru hrvatskog pravosuđa.

Porfirije je nakon objave popijevke iz Chicaga bio ugledan gost na hrvatskim televizijama, uključujući i onu nacionalnu. Nakon što je izabran za patrijarha SPC-a svi tzv. mainstream mediji listom su ovoga učenika patrijarha Irineja (koji je u božićnim čestitkama redovito negirao hrvatsku teritorijalnu cjelovitost) nazivali mirotvorcem. Štoviše, otkriveno je da su, i nakon što je dokazano pjevao četničkom vojvodi (da nije riječ o otvaranju usta svjedoči i nedavna snimka na kojoj daje intervju, a u pozadini je na stolu fotografija Draže Mihailovića) k njemu hodočastili svi prominentni jugo-historiografi, novinari i nazovi intelektualci u Hrvatskoj, njih pedesetak, koji su od reda svi borbeni ateisti. Nije ovim antifašistima od formata smetalo pjevanje Momčilu Đujiću, a još manje mitraljescima iz Donjeg Lapca koji su u kolovozu 1941. od Hrvata etnički očistili župu Boričevac.

Da je neki hrvatski biskup zapjevao Juru i Bobana i da je to objavljeno na snimci taj bi bio prozvan oličenjem fašizma, bio bi trajno ekskomuniciran iz javnoga života, a na Index.hr ili Telegramu ne bi se mogla objaviti niti jedna vijest u kojoj se već u naslovu ne bi podsjetilo da je pjevao zapovjednicima Crne legije. Za glorifikatora četništva ne vrijede ta pravila (ipak su i četnici i komunisti bili za istu državu, a Draža je, rekao bi jedan književnik „trodimenzionalna ličnost“!), on je od nedavno gotovo svaki tjedan kod nas u medijskome prostoru eksponiran kao vrhunaravni moralni autoritet i društveni arbitar.

SPC i Stepinac

Da je Dragan Nikolić intervjuirao nekoga hrvatskog biskupa koji je nakon dvije čaše vina zapjevao Juri Francetiću, to pjevanje bi, dakako, bili predmetom prvoga pitanja. Ovako Nikolić, brifiran od nadređenih, to ne pita, ali Porfirije pokvareno bizantinski (hrvatski dudeki još nisu naučili što je to politički bizantizam) podmeće tezu o nekakvim pismima Alojzija Stepinaca Anti Paveliću koja su navodno kompromitirajuća. Logično novinarsko pitanje Porifiriju je trebalo biti da predoči dokaze o čemu se radi. A radi se, zapravo, o još jednoj velikosrpskoj podvali i laži. SPC do Stepinacsada nije pronašla ništa spomena vrijednog što bi mogli na ikoji način kompromitirati Stepinca, a ovakvi spinovi samo su dio velikosrpske tvornice laži i medijske propagande.

Da je velikosrpska ideologija utemeljena na patološkim lažima, mitovima i dubokoj iracionalnosti jasno je svakome tko išta zna o povijesti te nasilničke ideje. Da je je Srpska pravoslavna crkva proglasila niz zločinaca za svoje svece, i to je temeljito dokumentirano, među ostalim u knjizi Miroslava Ćosovića Bizarni sveci srpske crkve. Pisala je o tome i hrvatska publicistkinja i novinarka Ljubica Štefan. U Drugome svjetskom ratu Nikolaj Velimirović, proglašen kasnije svecem SPC-a, proglašavao je Hitlera nasljednikom Svetoga Save.

I sada se pristaje, u ime nekakvog ekumenizma (koji je, ako se striktno držimo pravovjerne katoličke teologije, zapravo hereza jer se s druge strane radi o raskolnicima) da se s pripadnicima te crkve osnivaju nekakve komisije o bl. Alojziju Stepincu. Štovatelji Nikolaja Velimirovića, Hitlerova glorifikatora, odlučivat će valjda o tome je li Stepinac svet? Kako da ne. Riječ je o najordinarijem politikanstvu i bizantinskoj podvali na koju je naivno pristala hrvatska strana, koja očito ne zna što je to SPC, a i što je to talijansko-srpska suradnja protiv Hrvatske koja svoje pipke ima i u Vatikanu.

Hrvatsku se u posljednje vrijeme buši sa svih strana, a posebno ponovno od strane istoka. Pritom su u pravu oni koji tvrde da problem Hrvatske nije toliko Srbija, pa ni velikosrpska ideja, koliko domaći jugofili, intrašovinisti i suradnici beogradske čaršije. Oni su ti koji mogu Hrvatsku ponovno izručiti Beogradu. Jer da je Hrvatska ozbiljna država u kojoj se takvo subverzivno djelovanje ne bi moglo događati, onda nam ni „šaka jada“, kako je Milanović svojedobno nazvao beogradsku čaršiju, ne bi mogla ozbiljnije naštetiti. Problem je u tome što se, kad je u pitanju obavještajno djelovanje, ne radi o šaci jada jer Srbija i dalje ima od Hrvatske daleko ozbiljnije i sposobnije obavještajne službe koje su duboko penetrirale u našu državu, do razine državnih institucija.

Samo nekoliko primjera.

Tko će biti Führer?

Aleksandar Vučić nedavno odlikuje glinsku dogradonačelnicu Branku Bakšić Mitić za „liječenje građana Srbije“ (iako je Glina još uvijek u Hrvatskoj), o tome se šuti, valjda da se ne naljuti koalicijski partner Milorad Pupovac. Na RTL-u o Alojziju Stepincu popuje bivši niški specijalac Jovan Ćulibrk i poručuje: „Što se desilo u NDH-a je duboka rana, Upitniknemam osjećaj da ju je Stepinac doživio”. Ovaj napad na Stepinca kao i onaj Porfirijev je prešućen, javila se jedino oporba.

Sportske novosti nedavno su objavile intervju s ocem tenisača Novaka Đokovića, Srđanom Đokovićem. Ovaj je u intervjuu rekao da njegov sin igra ne samo za Srbiju, nego i za regiju, a što je za njega regija jasno je iz sljedećih rečenica: „Za mene je sve to isto, pa nek se ljute tko hoće i kako god hoće. Za mene je to bila i ostala jedna zemlja i jedan narod. I jednostavno mi moramo zajedno, jer pojedinačno ne možemo ništa uraditi. Nitko nas ne smatra ozbiljno, osim ako ne napravimo neku vrstu unije, ekonomske, bilo kakve, mi smo onda ozbiljan faktor i neće se moći igrati s nama kao što se sada igraju“.

Jedna zemlja i jedan narod. Koji to narod? Pa, valjda jugoslavenski! Ein Volk, ein Reich, ein Führer. Pitanje je samo tko će biti Führer nove jugoslavenske patvorevine koju Đoković zaziva, a u koju nas očito svojom šutnjom izručuju hrvatske političke strukture? Jasno je: Aleksandar I. Vučić.

Da se Milorad na naljuti

Pustimo na stranu Daru iz Jasenovca kao klasičan velikosrpski pamflet, on je emitiran na RTS-u i tu Hrvatska ne može mnogo učiniti. Problem je što se na HRT-u prikazuju notorne velikosrpske i komunističke laži iznesene u filmu Dnevik D. Budisavljević„Dnevnik Diane Budisavljević“. I ovaj film i Dara iz Jasenovca imaju sličnu potku, samo je jedno hard, a drugo soft inačica.

Pupovčeva partijska drugarica Dragana Jeckov nedavno je u Saboru lažno optužila vukovarskog dragovoljca Stipu Mlinarića Ćipu za ubojstvo dvoje ljudi. Nitko od dičnih obrtnika domoljublja iz vladajuće većine nije se digao protiv ovih monstruoznih laži koje je sam Ćipe vješto raskrinkao za saborskom govornicom u trenutku kad su Jeckov i Pupovac napustili sabornicu. No ako bivši krajiški vojnik može bacati bombu na HEP-ovce što je onda lažno optuživanje prema tome? Kiki-riki.

O svemu ovome očito treba šutjeti i, štoviše, da se Milorad ne naljuti, Srbima omogućiti da i na lokalnim izborima imaju dvostruko pravo glasa. Mnogo veći problem od velikosrba su mrski hrvatski desničari. Njih treba staviti u sanitarne korodone. Šuti se, dakako, i o konstantnim velikosrpskim provokacijama u istočnoj Hrvatskoj. Malo-malo pa se u Vukovaru pojave velikosrpski grafiti, Šoškočaninov mauzolej i dalje ponosno stoji na hrvatskoj zemlji nazivajući ju srpskom, silovatelji i zločinci i dalje šeću tim hrvatskim krajevima, a čini se da se službe strane države mogu zadovoljno trljati ruke i vršljati ovdje kako im se hoće.

Da se ništa ne prepustili slučaju Srbi su postali i vlasnici nekoliko najtiražnijih novina, televizija i internetskih portala u Hrvatskoj. Memorandum 2 provodi se filigrantskom preciznošću, a ovi će mediji olakšati da se u budućnosti u Hrvatskoj bude provodio i još djelotvornije. Naravno, ne će se danas govoriti otvoreno o velikoj Srbiji, šešeljevskom primitivnošću, ali će se to fino upakirati kao „srpski svet“ koji, dakako, predstavlja samo eufemizam za velikosrpsko djelovanje.

Beogradska suradnička mreža u Hrvatskoj i dalje živi

Ovdje treba ponoviti da velikosrpsko djelovanje u Hrvatskoj (a da je velikosrpska ideologija i dalje živa govorio je nedavno i bivši glavni zapovjednik NATO-a Philip Breedlove) ne bi bilo moguće bez jake suradničke mreže. Nedavno je u emisiji Press klub Tihomira Dujmovića dr. sc. Ivica Šola iznio podatak da mu je bivši visokoistaknuti oficir KOS-a i svjedok protiv Slobodana Miloševića Mustafa Čandić rekao da prema njegovoj procjeni u hrvatskim medijima i dalje radi oko 30 posto ljudi iz bivše KOS-ove suradnike mreže. Imamo li razloga vjerovati da tako nije i u drugim Udbainstitucijama? A KOS je, ne zaboravimo, bio primarno beogradski servis, za razliku od UDBA-e koja je bila ustrojena na republičkim razinama.

U Podcast Velebitu nedavno su sigurnosni stručnjak Željko Cvrtila i bivši djelatnik UDBA-e i kasniji hrvatski dragovoljac Željko Kekić iznijeli zastrašujuće podatke o širini mreže suradnika Beograda u Hrvatskoj. Ta mreža nam daje i odgovor na pitanje kako je moguće da netko pjeva Momčilu Đujiću, a da i nakon toga otkrića ostane rado viđen gost hrvatskih medija i istaknutih novinara, profesora i intelektualaca.

Sve se ovo događa u situaciji pražnjenja svih ključnih strateških i graničnih točaka u državi. A najgore od svega je što sve ovo većina običnih ljudi ne vidi, pa čak i mnogi navodni nacionalisti trabunjaju da nam s istoka više ne prijeti baš nikakva opasnost (dijelom razumljivo, mnogim je ljudima, uslijed egzistencijalnih problema, dosta ovih tema, umorili su se, ali se velikosrpska ludost nikada ne umara) iako bi i zadnja budala trebala zaključiti da su i istok Hrvatske i Banovina (naslonjenost na tzv. Republiku Srpsku) pod trajnom opasnošću imajući u obzir posljednjih 150 godina.

Car je u Hrvatskoj odavno gol, ali u novoj hrvatskoj šutnji očito mu to nema tko reći. No i svakoj šutnji jednom dođe kraj, pa će tako i ovoj.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Čet, 23-09-2021, 16:48:48

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.