Dr. Ante Starčević – Otac domovine

Na današnji dan pred sto devedeset i pet godina u Velikom Žitniku rođen je dr. Ante Starčević, političar i književnik, Otac domovine. Epitet „Oca domovine“ i utemeljitelja hrvatske nacionalnointegracijske ideologije Starčević je zaslužio time što je – uz Eugena Kvaternika – prvi postavio jasan zahtjev za uspostavom slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države koja je za Starčevića bila nužna pretpostavka svekolikog razvitka hrvatskog naroda. „U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom nego je samo puk, množina čeljadi“ - istaknut će jednom prilikom.

„Ni s Bečom ni s Peštom“ – bila je osnovna misao vodilja Starčevićeve politike koja će postati i idejnom okosnicom Stranke prava koja je jedina zastupala program hrvatske neovisnosti i samostalnosti. Osim što je hrvatsku budućnost gledao neovisnom od Beča i Pešte, Starčević je jedan od prvih političara koji je upozorio na opasnost velikosrpske politike Beograda s obzirom na to da su još od uspostave Srpske kneževine 1815. srbijanski političari izražavali nedvosmislene aspiracije prema hrvatskim zemljama.

U saborskome govoru 1866. Starčević je bio jasan: „Gde se radi o naših glavah, tu je prosto svakomu pokušavati što mu je drago, nu gde TemeljU saborskome govoru 1866. Starčević je bio jasan: „Gde se radi o naših glavah, tu je prosto svakomu pokušavati što mu je drago, nu gde se radi o pravih domovine, tu nije mesto pokušavanju, tu nije drugo nego deržati se sigurna temelja“. A taj sigurni temelj za Starčevića su povijesno iskustvo (izvan povijesti Starčević ništa ne drži za siguran i stalan temelj politike) i hrvatsko državno pravo.se radi o pravih domovine, tu nije mesto pokušavanju, tu nije drugo nego deržati se sigurna temelja“. A taj sigurni temelj za Starčevića su povijesno iskustvo (izvan povijesti Starčević ništa ne drži za siguran i stalan temelj politike) i hrvatsko državno pravo.

„Sužanjska pasmina“

U svome književnom i političkom radu Starčević je izložio temelje hrvatske nacionalnointegracijske ideologije uzimajući u obzir tadašnje vanjskopolitičke silnice i kretanja u Europi i svijetu (Starčević je kao poliglot pratio i komentirao društveno-politička gibanja u svim tada značajnijm europskim prijestolnicama).

Kao glavne protivnike hrvatske samostalnosti i neovisnosti osim Beča, Pešte i Beograda Starčević je označio „sužanjsku pasminu“ odnosno ljude „koji neimaju ljubav ni za narod, ni za domovinu, ni za svoje obitelji, ni za svoju detcu: za ništam izvan svojih terbuhah“. Ti su ljudi – svaka sličnost s današnjim vremenom, dakako, vrlo je znakovita - naučeni su „živjeti samo iz spletaka, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se što poštena uče, niti što korisna po narod i domovinu rade“.

Starčević će o „sužanjskoj pasmini“ dodati: „Ima Francezah, Talianah, itd. ima u svakom narodu ljudih koji žele većju ili manju meru slobode, drugačii ustav, drugačiu vladu, drugačiega vladara, itd.; nu osim kod nas neima ljudih koji bi svoj narod, svoju domovinu, i sebe iste, svakome podložili, izdali. Naš je narod kroz vekove varan, zamamljivan i tlačen, i to uvek neposredno od svojih sinovah. Tomu je posledica da ovaj narod skoro ne može razabrati dobro od zla, svojega prijatelja od svojega neprijatelja, i da se ne može svojski za ništo zauzeti, nego serne kamo ga jačji porene, bez da ikomu veruje. (...) Svagde drugde narod pazi i štuje samo one koji su njemu što dobra učinili; kod nas štuje one koji su njemu škodili a tuđinecem koristili“.

Slobodarstvo Ante Starčevića

Osnovna potka Starčevićeve misli bila je sloboda. On tako ističe: „Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah: neka ih to pet bude slobodno i srećno“.

„Narod, koji uviek traži zaštitnika, nije vriedan slobode“ – dodat će Stari zgražajući se nad političarima koji su Hrvatskoj uvijek iznova tražili strane tutore i namjesnike, prema onoj Šenoinoj:

„Boljari pjani s mržnje klete
U svoju zemlju zovu strance,
Slobodi svojoj da se svete,
Slobodi svojoj kuju lance...“.

Protivno današnjim pseudodemokratskim pseudoelitistima otuđenima od BeskompromisnostStarčevićev književno-publicistički rad – koji je naročito plijenio simpatije mladih naraštaja - najbolje svjedoči o njegovoj beskompromisnoj osobnosti. Starčević nije bio – govoreći današnjim rječnikom – „politički korektan“, nego je stvari i pojave nazivao pravim imenom: „Ja sam se od detinstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bi i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati“.naroda, Starčević kaže: „Jedan muž uvek ostaje samo jedan muž, i bio velik kako mu drago, narod koj ga je rodio i velikim učinio još je većji od njega. A narod koj je pao samo na jednoga muža vredno je i mora da propadne“.

I dalje: „Onaj, koji hoće stajati na čelu naroda mora imati nagnuće naroda, a to mora zavrijediti time, da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, opsežna i uznosita duha, čista odvažna srca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi i svoju sreću, koji iskreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, kome je srce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete težnja njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke, ni ista smrt. Samo takav čovjek kadar je uznesti čuvstvo i duh naroda svoga. A kad predobi srce i uznese misao naroda, paziti mora, da mu podijeli pravac nepokvarenosti. Ovakve muževe naziva historija velikim“.

Pišući o karakteristikama idealnog političara Starčević je navedenim rečenicama zapravo opisao samoga sebe.

Klasični liberal svog vremena

Kao klasični liberal svog vremena (klasični liberalizam ne treba izjednačavati s današnjim „liberalizmom“) Starčević je imao vrlo – danas bi se reklo – moderan stav prema manjinama: „U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi neuvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive neotimati i nenarivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće. (...) Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam“.

„Što se mene tiče, absolutizam, konstitucionalizam, konservativizam, liberalizam, ovi i ovakovi izrazi meni su prazne reči. (...) A svaki obstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio on gdegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda“ – reći će Stari jednom prilikom.

Stari je stvari uvijek nazivao pravim imenom

Starčevićev književno-publicistički rad – koji je naročito plijenio simpatije mladih naraštaja - najbolje svjedoči o njegovoj beskompromisnoj osobnosti. Starčević nije bio – govoreći današnjim rječnikom – „politički korektan“, nego je stvari i pojave nazivao pravim imenom: „Ja sam se od detinstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bi i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati“.

Danas, kad nam se čini da smo u političkom smislu dotaknuli samo dno i kad je opće rasulo i izostanak vrijednosti glavno obilježje društveno-političke scene ovaj kratki osvrt na obljetnicu rođenja Oca domovine završit ćemo riječima nade i poticaja: „Ako u ovom narodu bude pedeset muževa, osvjedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod – mi, nas tri i naši drugovi, učinismo više nego li su agitori ikada učinili“...

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.