„Kulturnjaci“ još jednom pokazali svoja politička nadahnuća

Sinoć je u Novinarskom domu održan prosvjedni skup „Zašto smo potpisali“ u organizaciji „Inicijativa Kulturnjaci 2016.“. Okupljeni „kulturnjaci“ ponovno su zatražili ostavku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kao što prenosi Hina, na skupu su „govorili potpisnici peticije glumica Urša Raukar, redatelj Paolo Magelli, spisateljica Ivana Simić Bodrožić, redatelj Zvonimir Jurić, povjesničar umjetnosti Tihomir Milovac, vizualna umjetnica Nika Radić, dramaturg Goran Sergej Pristaš te književnik Zoran Ferić“.

Čitajući sadržaj izjava koje su poštovani „kulturnjaci“ dali na prosvjednom skupu, tj. čitajući terminologiju, diskurs i interpretacije koje su pritom koristili, prvo što sam pomislio bilo je to da je održana rasprava nekoga opskurnog partijskog komiteta, a ne okupljanje osoba koje bi navodno trebale argumentirano raspravljati o kulturnim pitanjima.

Na partijskoj raspravi „kulturnjaka“ glumica Urša Raukar tako je izjavila da ministar Hasanbegović „nema nikakve KnjigaNa partijskoj raspravi „kulturnjaka“ glumica Urša Raukar tako je izjavila da ministar Hasanbegović „nema nikakve veze s kulturom i ne poznaje to osjetljivo područje“. U vremenu kad sam pohađao prvi razred opće gimnazije profesor povijesti nas je učio da je kultura „sve što je čovjek stvorio na materijalnom i duhovnom planu“. Hasanbegović je inače autor dvije kapitalne knjige hrvatske historiografije, koje su dobile visoke ocjene u znanstvenim krugovima. RaukarAko knjiga za Raukar ne spada u područje kulture onda se bojim da ona „nema nikakve veze s kulturom“, jer niti jedan pristojan čovjek prosječne opće kulture ne će knjigu izuzeti iz područja kulture.veze s kulturom i ne poznaje to osjetljivo područje“. U vremenu kad sam pohađao prvi razred opće gimnazije profesor povijesti nas je učio da je kultura „sve što je čovjek stvorio na materijalnom i duhovnom planu“. Hasanbegović je inače autor dvije kapitalne knjige hrvatske historiografije, koje su dobile visoke ocjene u znanstvenim krugovima. Ako knjiga za Raukar ne spada u područje kulture onda se bojim da ona „nema nikakve veze s kulturom“, jer niti jedan pristojan čovjek prosječne opće kulture ne će knjigu izuzeti iz područja kulture.

Kao „argument“ protiv Hasanbegovića Raukar – koja je u nekim drugim vremenima u slobodno vrijeme pjevala omiljenu pjesmu vojnika Wermachta Lili Marleen - istaknula je i to kako Hasanbegović ima „rigidna ekstremistička stajališta“, kako se je „tijekom 20 godina bavio revizionizmom NDH“ navodeći pritom „kako je 1945. najveća hrvatska nacionalna tragedija“. Za neupućene ovdje valja istaknuti kako je historiografija znanost, a kakva bi to znanost uopće bila znanost kada bi predstavljala dogmatski sustav i ne bi išla za revizijom, tj. provjerom točnosti i preispitivanjem vjerodostojnosti pogrješnih postavki, teza i zabluda?

Povijest Nezavisne Države Hrvatske (NDH) napisana u vrijeme Jugoslavije predstavljala je ideološki konstrukt u kojemu je apsolutno sve vezano uz NDH trebalo biti obojano isključivo crnim tonovima. Za ilustraciju kako su se u vrijeme komunističke Jugoslavije pisali povijesni radovi dovoljno je navesti primjer profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Ferde Čulinovića. On je dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visokoškolske nastave, a svoju je Historiju narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom: „Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno“.[1]

Diskurs totalitarnih sustava i prijezir prema hrvatskom narodu

Iz navednog primjera je sasvim jasno da u vrijeme komunističke Jugoslavije nije bilo moguće objektivno istraživati povijest NDH. Oni koji tvrde suprotno morat će dokazati da su brojke od 700 000 ili 1 000 000 ubijenih u Jasenovcu točne s obzirom na to da su u vrijeme komunističkog režima upravo te brojke bile službene. Smatra li stoga glumica Raukar da je „revizija NDH“ činjenica da je suluda brojka od 700 000 ubijenih u Jasenovcu nakon 1991. delegitimirana u svim znanstvenim krugovima? Ili glumica Raukar želi reći da je revizija povijesti to što se u ozbiljnim povijesnim udžbenicima više na navodi laž da je Ante Pavelić od „vjernih ustaša“ za poklon za imendan dobio zdjelu ljudskih (srpskih) očiju?[2] Zar se i u Rezoluciji Vijeća Europe 1481 iz 2006. ne poziva na preispitivanje povijesti komunizma i vlastite prošlosti?

Oni koji govore o „revizionizmu“ zapravo koriste diskurs totalitarnih sustava koji nameće samo jednu službenu istinu koju se ne smije dovoditi u pitanje i preispitivati. U RevizionizamOni koji govore o „revizionizmu“ zapravo koriste diskurs totalitarnih sustava koji nameće samo jednu službenu istinu koju se ne smije dovoditi u pitanje i preispitivati. U ovome kontekstu eventualno se može govoriti o „negacionizmu“, tj. o negiranju zločina, no – kao što je svima poznato – nitko u Hrvatskoj tko ima IQ veći od broja vlastitih cipela ne negira ustaške zločine, a posebno to ne čini dr. sc. Zlatko Hasanbegović, koji je jedan od ponajboljih hrvatskih povjesničara mlađe generacije.ovome kontekstu eventualno se može govoriti o „negacionizmu“, tj. o negiranju zločina, no – kao što je svima poznato – nitko u Hrvatskoj tko ima IQ veći od broja vlastitih cipela ne negira ustaške zločine, a posebno to ne čini dr. sc. Zlatko Hasanbegović, koji je jedan od ponajboljih hrvatskih povjesničara mlađe generacije.

S druge strane, pripisivati Hasanbegoviću kao „crimen“ to da je izjavio kako je „1945. najveća hrvatska nacionalna tragedija“ može samo netko tko ima problema s elementarnom logikom i poznavanjem osnovnih činjenica iz hrvatske nacionalne povijesti. Ako, naime, ubojstva i protjerivanja stotina tisuća Hrvata 1945.[3] nisu nacionalna tragedija o čemu se tu onda radi? O hrvatskoj pobjedi? Ako je nekome hrvatska pobjeda ta što je ministar vanjskih poslova Jugoslavije, eo ipso i Hrvatske, postao Aleksandar Ranković, onda se bojim da taj ima ne samo problema s elementarnom logikom i poznavanjem povijesnih činjenica, nego i s državom u kojoj živi. Hrvatska je 1945. ušla u komunističku Jugoslaviju (na temelju odluka ZAVNOH-a iz svibnja 1944.), Jugoslavija je bila protuhrvatska tvorevina (oni koji tvrde suprotno morat će dokazati da se u vrijeme Jugoslavije nisu ubijali oni koji su bili za hrvatsku samostalnost) tako da 1945. godina može predstavljati isljučivo hrvatsku tragediju i katastrofu. Oni kojima ta godina predstavlja pobjedu – kao što je već istaknuto – imaju velikih problema s državom u kojoj žive (Tuđmanovih 20 posto protivnika Hrvatske) i ne preostaje nam za zaključiti da osjećaju prijezir prema hrvatskom narodu.

„Kulturnjaci“ se boje srednje Europe, draža im je balkanska žabokrečina

Na istome partijskom sastanku „kulturnjaka“ redatelj Paolo Magelli je poručio da kulturu ne može njegovati čovjek StrahOkupljeni „kulturnjaci“ jako se boje promjene smjera hrvatske vanjske politike i općenito geopolitičke paradigme. Oni bi i dalje radije živjeli u mraku balkanske krčme, u balkanskoj žabokrečeni gdje ne postoje bilo kakva pravila i gdje najbolje napreduju mediokriteti i trećerazredna partijska trčkarala, nego u srednjoj Europi gdje se ipak znade tko pije, a tko plaća.koji pripada „kulturi užasa“. „On ima ugrađeno oko kod malog mozga i gleda unatrag“, rekao je. Ocijenio je kako Zagreb s ministrom Hasanbegovićem ulazi u geopolitički prostor koji od Varšave preko Budimpešte postaje sve opasniji te ustvrdio kako ova tri grada tvore „trojni pakt“. Ako zanemarimo etikete i (dis)kvalifikacije koje su vičnije jugokomunističkome ideološkom vokabularu nego demokratskome sustavu, iz izjave ovoga „kulturnjaka“ možemo zaključiti kako se okupljeni „kulturnjaci“ jako boje promjene smjera hrvatske vanjske politike i općenito geopolitičke paradigme. Oni bi i dalje radije živjeli u mraku balkanske krčme, u balkanskoj žabokrečeni gdje ne postoje bilo kakva pravila i gdje najbolje napreduju mediokriteti i trećerazredna partijska trčkarala, nego u srednjoj Europi gdje se ipak znade tko pije, a tko plaća. „Kulturnjacima“, međutim, valja poručiti da je proces hrvatskog repozicioniranja na srednju Europu ireverzibilan, jer se jednostavno više ne može ići protiv hrvatske kulture i povijesti.

Kako bi partijska optužnica protiv Hasanbegovića bila potpuna zaslužna je „kulturnjakinja“ Ivana Simić Bodrožić (jedna od onih žrtvi Vukovara koja je vidjela kako je danas u Hrvatskoj vrlo unosno propovijedati „mirenje u regionu“ bez jasnog prozivanja krivaca). Ona je tako Hasanbegovića optužila da je kao član inicijative „U ime obitelji“ pokušao napraviti sve kako bi uskratio slobodu drugim ljudima. I u pravu ja naša poštovana književnica! DRRedatelj Zvonimir Jurić u konstruiranju optužnice protiv ministra Hasanbegovića ponovio je logičke i povijesne besmislice na tragu glumice Raukar, ali je otišao i korak dalje pa je kao materijalni dokaz protiv Hasanbegovića naveo i to što Domovinski rat smatra temeljem današnje Hrvatske.Jer gdje je to još u svijetu brak životna zajednica žene i muškarca osim u zatucanoj, ognjištarskoj i filofašističkoj Hrvatskoj?

„Kulturnjacima“ Domovinski rat nije temelj hrvatske države

Redatelj Zvonimir Jurić u konstruiranju optužnice protiv ministra Hasanbegovića ponovio je logičke i povijesne besmislice na tragu glumice Raukar, ali je otišao i korak dalje pa je kao materijalni dokaz protiv Hasanbegovića naveo i to što Domovinski rat smatra temeljem današnje Hrvatske. „Što ćemo onda s poviješću onih 70 ili ovih 50 godina poslije Drugoga svjetskog rata“ – upitao se je poštovani redatelj i tako otkrio koji je trn u oku svim jugofilima i protivnicima hrvatske samostalnosti: to je upravo Domovinski rat kao najsnažniji kohezivni čimbenik današnje hrvatske države.

U vijećanju i glasovanju pri donošenju osuđujuće presude protiv ministra Hasanbegovića sudjelovala je još i „kulturnjakinja“ Nika Radić koja je ministra optužila da u svojim javnim nastupima ne vodi dijalog, nego monologom reagira ad hominem. Da je ova tvrdnja iznesena na nekom drugom mjestu, a ne upravo usred partijskog sastanka vesele družine kojoj se čitava rasprava svodi na etikete i diskvalifikacije ad hominem, onda možda taj „argument“ ne bi bio vrijedan jedino podsmjeha i da se na njega odmahne rukom.

„Kulturnjak“ Goran Sergej Pristaš pristao je govoriti predzadnji i najavio nove reakcije protiv ministra u inozemstvu. Taktika već viđena devedesetih kad su se inozemne institucije i strana veleposlanstva huškala na novu hrvatsku vlast predvođenu predsjednikom Tuđmanom.

Partijska rasprava kulturnjaka nakon donošenja osuđujuće presude protiv ministra Hasanbegovića završila je u veselom tonu, recitiranjem poezije pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Nije nam poznato koje je dijelove poeme „Jama“ čitao književnik Frljić, no pretpostavljamo da se radi o sljedećim stihovima koji već više od sedamdeset godina nadahnjuje domaće „antifašiste“:

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
Iznad našeg doma
Bombom porušena.
Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi
Srcem bismo jeli
Pogano vam meso
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Nadahnuća „kulturnjaka“ poznata su svim ozbiljnim ljudima koji prate događanja na političkoj i kulturnoj sceni, a nadamo se da će ministar kulture otvaranjem arhiva ta nadahnuća još dodatno lustrirati – tj. iznijeti na svjetlo dana. One pak koji se protive razotkrivanju komunističkih zločina, i tako opravdavaju komunizam kao nedemokratski zločinački sustav koji je ubijao, zatvarao, progonio i ukidao elementarna ljudska prava - takve je potrebno javno raskrinkati i skinuti s državnog proračuna. Takvima je mjesto na marginama, na smetlištu povijesti zajedno s onima koji misle da se hrvatski interesi 2016. brane ridikuloznim paradiranjem u crnim košuljama.

Davor Dijanović

[1] Zlata KNEZOVIĆ, „Obilježja boljševizacije hrvatske kulture (1945. - 1947.)“, Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 24./1992., br. 1, Zagreb, 1992., 130.

[2] Tu je laž (radilo se je o ribizlima, a ne o ljudskim očima) u jednoj knjizi iznio talijanski ratni fašist Curzio Malaparte. Malaparte je kasnije demantirao tu tvrdnju uz obrazloženje: „želio sam postići učinak, simbolizirati užas, ne može se hraniti mašta ribizlom!“. No, priznanje Malapartea da se radi o laži nije spriječila profesora suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Hrvoja Klasića da u emisiji „1000 ZA-ŠTO EU“ (voditelj: Eugen Jakovčić) 2012. ponovi tu laž kao vjerodostojnu (https://www.youtube.com/watch?v=1SQy6hb6eV8, 25 min, 55 sec).

[3] Tako je, primjerice, stajalište OZNA-e i drugih ustanova u Slavoniji bilo da „bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas“ (Zdravko DIZDAR, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice)“, Senjski zbornik, br. 32., Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, Senj, prosinac 2005., 129.). Dakle, likvidirali su se samo ustaše i domobrani, nego i svi oni koji su bili protiv totalitarnoga jugoslavensko-komunističkog sustava koji je negirao demokraciju, pluralizam i osnovna ljudska i narodna prava.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.