Govor na promociji knjige „Hrvatska u žrvnju Jugosfere"

Radovi ukoričeni u knjizi „Hrvatska u žrvnju Jugosfere" nastajali su posljednjih 6 godina. Knjiga iz te perspektive nužno ima dijelom kroničarski karakter i na neki način predstavlja dokument vremena u kojemu je nastajala. No, veći dio knjige nije puke dnevnopolitičke prirode, nego nastoji političku i društvenu situaciju promatrati dijakronijski odnosno u povijesnom slijedu. Jer, gotovo čitava suvremena povijest hrvatskog naroda zapravo se može sažeti u naslov ove knjige: Hrvatska u žrvnju Jugosfere, pri čemu pojam „Jugosfera", koji je novijeg datuma, treba tumačiti ekstenzivno kao nazivnik za sve ideje i geopolitičke projekcije koje su Hrvatsku vidjele ili vide u jugoslavenskim odnosno balkanskim okvirima. Suvremena povijest hrvatstva zapravo je povijest borbe za slobodu, koju je za hrvatski narod moguće ostvariti jedino u samostalnoj državi, a protiv jugoslavenstva koje je negacija hrvatstva, negacija slobode.

Sva povijest Hrvatske od 1991. do danas pokazuje da smo 1991. postigli oslobođenje, ali ne i potpunu slobodu. Oslobođenje je, naime, jednokratan čin - oslobođenje u trenutku otpora protiv nasilja mogu postići i narodi koji ne znaju što je sloboda -, a sloboda je trajno stanje, trajan napor da se postigne taj najuzvišeniji životni oblik. To je, međutim, koliko god nas frustriralo, zapravo psihološki i sociološki shvatljivo: naime, put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak je i trnovit. Narod koji je navikao na neslobodu, koji je diktatura pretvorila u roba, taj se narod boji slobode i nije rijetko da nakon oslobođenja traži novoga gospodara kojemu će predati svoju slobodu. A upravo to se je zbog pomanjkanja iskustva državništva dogodilo hrvatskom narodu 2000., uz tu razliku što on svoju slobodu nije predao čak ni novome gospodaru, nego starome gospodaru u ponešto recikliranom kvazieuropskom izdanju. Posve logično, nakon što su vlast preuzeli oni koji nisu željeli hrvatsku državu i koji su svoje karijere gradili u vremenu dok su se lomila rebra hrvatskih studenata, kola su morala krenuti nizbrdo. Ti ljudi ako i ne mrze hrvatsku državu, a ima i onih koji ju istinski mrze, prema njoj su posve emotivno indiferentni.

Na žalost, nisu indiferetni i prema hrvatskoj kuni, iako su je svojedobno nazivali fašističkom valutom, pa ju od 1994. do danas KapitalTi ljudi ako i ne mrze hrvatsku državu, a ima i onih koji ju istinski mrze, prema njoj su posve emotivno indiferentni. Na žalost, nisu indiferetni i prema hrvatskoj kuni, iako su je svojedobno nazivali fašističkom valutom, pa ju od 1994. do danas nemilosrdno trpaju u svoje dobro skrivene džepove, banke i trezore. Dovoljno je pogledati tko danas u Hrvatskoj ima kapital, tko drži medije da bi vrlo brzo uvidjeli da to nisu hrvatski nacionalisti. Nisu hrvatski nacionalisti ti koji su pokrali hrvatsku državu, kako to tvrde neki medijski plaćenici s ciljem da Hrvatima ogade vlastitu državu, pokrala su je upravo djeca komunizma i Jugoslavije, ostatci udbaških i komunističkih struktura.nemilosrdno trpaju u svoje dobro skrivene džepove, banke i trezore. Dovoljno je pogledati tko danas u Hrvatskoj ima kapital, tko drži medije da bi vrlo brzo uvidjeli da to nisu hrvatski nacionalisti. Nisu hrvatski nacionalisti ti koji su pokrali hrvatsku državu, kako to tvrde neki medijski plaćenici s ciljem da Hrvatima ogade vlastitu državu, pokrala su je upravo djeca komunizma i Jugoslavije, ostatci udbaških i komunističkih struktura.

Tek nakon što ti ljudi uklone iz pozicija iz kojih mogu upravljati hrvatskom budućnošću bit će moguće hrvatsku državu graditi kao slobodnu državu slobodnih ljudi. Jer, svi bitni hrvatski problemi, a što se u knjizi dokazuje, i politički i kulturni i gospodarski i pravni i dr. vuku svoje korijene iz jugoslavenskog vremena.

Posljedice jugoslavenstva

Korupcija je u Hrvatskoj do 1918. godine bila zanemariva pojava, a svi vidimo do koje je mjere danas hipertrofirala. Stanje u upravi također je proizvod jugo-socijalističke politike stvaranja izmišljenih radnih mjesta. Nedjelotvorno pravosuđe – a bez neovisnog i samostalnog pravosuđa u državi ništa ne može funkcionirati - još je jedan proizvod bivšeg sustava u kojemu su se zakoni shvaćali kao sredstvo za uništavanje političkih protivnika. Nepotrebni (para)fiskalni nameti i suluda birokracija koja uništava poduzetnički duh i kreativnost naslijeđe su nedjelotvorne socijalističke ekonomije iz bivšeg režima koja se je mogla kako tako održavati isključivo zahvaljujući bespovratnim kreditima zapadnih zemalja.

Negativna selekcija koja protežira uhljebe, klimavce i puzavce bez vlastita mišljenja, relikt je komunističke uravnovilke u kojoj je mediokritetstvo bilo najpoželjnija osobina. Bez uklanjanja jugoslavenskog i komunističkog naslijeđa, nemoguć je, dakle, i ekonomski oporavak Hrvatske. Stanje u ekonomiji samo je logična posljedica stanja duha i duhovne okupacije u kojoj se Hrvatska nalazi.

No, da se sve ne bi svelo samo na kritiku, samosažaljenje i bugarenje, koji u Hrvatskoj često poprimaju oblike kolektivnog mazohizma, želim reći da uza sve loše stvari u Hrvatskoj su se dogodile i mnoge promjene koje ulijevaju nadu i optimizam.

Za početak treba poći od činjenice da zaista „Imamo Hrvatsku!". Ona, doduše, nije obuhvatila sve povijesne KonceptiPromjena na Pantovčaku, a upravo je Pantovčak posljednjih 15 godina bio glavno jugoslavensko mrijestilište, kao i kazneni postupak protiv udbaša Njemačkoj, daju naslutiti da su zapadne sile odustale od dominantno britanskog projekta „Zapadni Balkan" i da sve ide prema tome da se afirmira američki koncept koji bi u sadašnjim okolnostima značio da Hrvatska postaje svojevrsno predziđe Zapada prema ruskoj sferi utjecaja. Niti drugi, američki koncept, nije za Hrvatsku idealan, štoviše, no kad je čovjek u paklu mora tražiti mjesto gdje je manje vruće, tako da nesumnjivo predstavlja manje zlo od projekta Zapadni Balkan.hrvatske zemlje i nije uređena onako kako bi svi dobronamjerni Hrvati htjeli, ali ona postoji kao okvir i kao poluga za daljnji razvitak hrvatskog naroda. I najgore uređena Hrvatska bolja je od najbolje Jugoslavije budući da je Jugoslavija moguća jedino kao nasilje i diktatura, kao negacija hrvatstva. Sadašnji povijesni trenutak trebamo promatrati tek kao malu točkicu u povijesnom slijedu stoljeća i tisućljeća, a kakva će situacija biti u Hrvatskoj u budućnosti ovisi velikim dijelom o nama samima. Mogu velike sile imati ovakve ili onakve geopolitičke i geostrateške planove, no protiv složnog naroda nikakve geopolitičke jednadžbe ne mogu u konačnici polučiti uspjeh.

Već je spomenuto da je obračun s jugoslavenskim i komunističkim naslijeđem nužan preduvjet za oporavak i razvoj Hrvatske na svakom koraku. Mišljenja sam da je taj obračun već započeo, no na žalost ne iz Hrvatske, nego izvana zbog promijenjene geopolitičke situacije u Europi. Naime, rat u Ukrajini otvorio je pitanje kako će se u budućnosti geopolitički pozicionirati Srbija: hoće li pristupiti europskim integracijama ili će se, kao zemlja koja tradicionalno gaji dobre odnose s Rusijom, odlučiti za euroazijski blok. Ako Srbija odabere svrstavanje uz Rusiju posve je jasno da pada projekt „Zapadni Balkan" i da će zapadne sile u tom slučaju učiniti sve da uklone iz političkih položaja u Hrvatskoj projugoslavenske kadrove, iako su se njima posljednja dva desetljeća koristile u obračunu s hrvatskim suverenitetom. Poslije izdaje izdajica, naime, više nije potreban.

Promjena na Pantovčaku, a upravo je Pantovčak posljednjih 15 godina bio glavno jugoslavensko mrijestilište, kao i kazneni postupak protiv udbaša Njemačkoj, daju naslutiti da su zapadne sile odustale od dominantno britanskog projekta „Zapadni Balkan" i da sve ide prema tome da se afirmira američki koncept koji bi u sadašnjim okolnostima značio da Hrvatska postaje svojevrsno predziđe Zapada prema ruskoj sferi utjecaja. Niti drugi, američki koncept, nije za Hrvatsku idealan, štoviše, no kad je čovjek u paklu mora tražiti mjesto gdje je manje vruće, tako da nesumnjivo predstavlja manje zlo od projekta Zapadni Balkan.

Loša demografska slika

Sadašnje povlaštene strukture zasigurno ne će pasti bez „ispaljena metka". U narednom vremenu možemo stoga očekivati kako će putem svojih medija kao na pokretnoj traci proizvoditi izmišljene „ustaše" i „fašiste" u Hrvatskoj, budući da su ti izmišljeni „ustaše" i „fašisti" najbolji prijatelji bivših komunista i Jugoslavena jer bez njihova postojanja ne mogu opravdati svoju anakronu političku platformu te svoje pozicije i sinekure. No, tu se zapravo radi o posljednjim trzajima jedne protupovijesne i zločinačke ideje i političke prakse. Mišljenja sam da će se kroz pet, deset, najviše 15 godina okolnosti u Hrvatskoj stubokom promijeniti i da će čak i predstavnicima lijeve političke misli Hrvatska morati postati neupitnost. Ne će im pomoći difamiranje političkih protivnika kao fašista niti uzgajanje ustaških zmija. Vrijeme njihova terora neupitno prolazi.

U perspektivi gledano najveći problemi Hrvatske zapravo su loša ekonomska situacija i zabrinjavajuća demografska slika. U Hrvatskoj je nužna demontaža nedjelotvorne socijalističke ekonomije i izgradnja zdravoga socijalno-tržišnog gospodarstva. Potrebno je donijeti strateški program demografskog oporavka jer je jasno kako su svi drugi planovi izlišni ako nas u budućnosti ne bude. I najzad potrebno je spriječiti zločin daljnjeg iseljavanja mladih ljudi iz Hrvatske jer bi svakome razumnom čovjeku trebalo biti jasno kako je riječ o pojavi koja uništava hrvatsku budućnost u svakom pogledu.

Iduća Vlada morat će stoga na vlast doći s gotovim ekonomskim i drugim strateškim programima jer bi još jedan izgubljeni mandat u ekonomskom i demografskom pogledu značio katastrofu za hrvatsku budućnost. U ekonomski i DemografijaU perspektivi gledano najveći problemi Hrvatske zapravo su loša ekonomska situacija i zabrinjavajuća demografska slika. U Hrvatskoj je nužna demontaža nedjelotvorne socijalističke ekonomije i izgradnja zdravoga socijalno-tržišnog gospodarstva. Potrebno je donijeti strateški program demografskog oporavka jer je jasno kako su svi drugi planovi izlišni ako nas u budućnosti ne bude.demografski oporavak treba uključiti brojno hrvatsko iseljeništvo koje ima ogroman politički, lobistički, kulturni, demografski i gospodarski potencijal. Na vanjskopolitičkom planu mišljenja sam da se Hrvatska treba pozicionirati kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja, te se što snažnije povezati sa zemljama tzv. Višegradske skupine. Bilo kakva jugoslavenska orijentacija za Hrvatsku je pogubna. K tome, na vanjskopolitičkom planu političke strukture morat će poduzeti snažnu diplomatsku inicijativu kako bi se poboljšao položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, ne samo zato što je povijesno riječ o hrvatskoj zemlji, nego i zato što bi nestanak Hrvata iz tih područja perspektivi ugrozio i opstanak Hrvatske u sadašnjim granicama.

Kulturni rad

Situacija u Hrvatskoj jest loša, no nitko od nas nema pravo na apatiju i pasivnost. Pred žrtvom jednoga Zvonka Bušića, koji je za Hrvatsku odrobijao više od 32 godine u američkim kazamatima, mora ustuknuti svaka pasivnost i svaka apatija. Trebamo se riješiti defetizma i vratiti vjeru u vlastite snage; potreban nam je pobjednički, a ne gubitnički mentalitet. Samo s pobjedničkim mentalitetom moći će doći do potrebnih promjena. Narodi koji imaju pobjednički mentalitet, ponosni narodi, i ekonomski su uspješniji.

Pritom je bitno naglasiti da u tim promjenama možemo sudjelovati ne samo uključivanjem u rad političkih stranaka. Svim velikim promjenama prethodio je dugotrajan i sustavan rad na političkoj i kulturnoj izgradnji jezgri koje su postale žarištima kasnijih političkih promjena. Nikada promjene nisu inicirale mase, nego uže skupine međusobno povezanih politički izgrađenih pojedinaca. Lijevo-jugoslavenska strana mnogo je bolje shvatila važnost kulturnog rada i savjet talijanskog marksista Antonija Gramscija kako prije osvajanja političke vlasti trebaju nametnuti svoju kulturnu hegemoniju, svoj duh vremena i zauzeti institucije. U retrospektivi gledano vidimo da su i naši domaći štovatelji propale nakaze od države vrlo savjesno primijenili tu metodologiju, pa tako danas nema važnije institucije u kojoj ne vode kolo, nadamo se ne i zadugo.

U nametanju svojih ideja kao glavno sredstvo pritom su koristili medije, iz čega proizlazi nedvosmisleni zaključak da je prijeko potrebno formirati jake nacionalne medije koji su u današnjem vremenu sve veće važnosti tzv. meke sile od strateške važnosti za nacionalnu sigurnost. Narodom je moguće manipulirati samo u stanju medijskog mraka i cenzure, kada bi se narodu mogla reći istina zdrav narodni duh vrlo bi brzo vidio tko su mu prijatelji, a tko neprijatelji. Istina oslobađa. A narod koji je istini, složan, samosvjestan narod, narod koji je spreman na žrtvu i koji sam želi odlučivati o svojoj budućnosti, koji poštuje svoju povijest i kulturu, nije moguće uništiti.

Davor Dijanović
Hrvatsko slovo